PIŠE GORAN HUTINEC ZA GLOBUS

Potrebno je začepiti nos da bi se ugazilo u kloaku Vukićeve konstrukcije da je Jasenovac mjesto na kojem su žrtve same izazvale svoje stradanje

    AUTOR:
    • Goran Hutinec

  • OBJAVLJENO:
  • 08.06.2018. u 19:00

Jasenovac, 171017.
Spomen podrucje Jasenovac za Globus.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjevic / CROPIX, GLOBUS

Suočavanje s onima koji poriču ili iskrivljuju masovne zločine nacista i njihovih saveznika nad civilnim stanovništvom u posljednjih je tridesetak godina uglavnom temeljeno na odbijanju davanja publiciteta i legitimacije sustavnim izbjegavanjem nastupa na tribinama, izlaganjima ili debatama u kojima takve osobe sudjeluju. No, kada poricanje ili iskrivljavanje ustaških zločina poprimi sustavnost, agresivnost i bešćutnost u razmjerima koje pokazuje javno nastupanje Igora Vukića, potrebno je začepiti nos i ugaziti u tu kloaku kako bi se široj javnosti pokazala sva nedosljednost, nelogičnost i selektivnost kojom Vukić minimizira posljedice i broj žrtava ustaških zločina u jasenovačkom logorskom sustavu, optužujući žrtve da su same izazvale svoje stradanje navodnim aktivnostima usmjerenim protiv ustaškog režima i NDH. Za sustavno navođenje svih netočnih, nepreciznih ili namjerno iskrivljenih podataka navedenih u knjizi “Radni logor Jasenovac” i emisiji HRT-a na kojoj je predstavljena potreban je mnogo veći prostor; stoga ću se u ovom osvrtu ograničiti na nekoliko najupečatljivijih primjera koji jasno obilježavaju neozbiljnost metoda i posljedičnu nevjerodostojnost rezultata pisanja Igora Vukića.

Prije svega, valja istaknuti da Vukić u svojim tekstovima sustavno otežava provjeru navedenih tvrdnji učestalim izbjegavanjem preciznog navođenja korištene arhivske građe. Iako u nekoliko bilješki navodi potpunu informaciju s preciznom signaturom dokumenta, Vukić većinom navodi tek arhivski fond i kutiju, ili samo broj role mikrofilma u kojem je ”vidio” neki dokument. Kako se u većini kutija čuva i više stotina stranica raznih dokumenata, a na mikrofilmovima često i preko tisuću stranica, neizbježan je dojam da Vukić prikriva točno porijeklo svojih tvrdnji i nastoji otežati posao onima koji se odluče na provjeru autentičnosti njegovih navoda.

Temeljna Vukićeva metoda kojom se koristi kako bi jasenovački logorski sustav prikazao u što boljem svjetlu jest selektivnost u korištenju i citiranju dostupnih izvora i svjedočenja. On sustavno prešućuje i ignorira svaki navod koji koji bi mogao narušiti takvu konstrukciju, a sva suprotna svjedočanstva proglašava nepouzdanim, izmišljenim ili iznuđenim u zatvorima poslije rata. Pritom nerijetko koristi samo dijelove svjedočanstava ili arhivske građe izostavljajući ili prešućujući onaj dio koji se ne uklapa u minoriziranje i uljepšavanje jasenovačkog pakla. Primjerice, opisujući ulazak međunarodne komisije u logor početkom 1942. navodi samo one izvještaje koji logor opisuju kao uredno i dobro vođeno mjesto u kojem se vodi sva potrebna briga o zatočenicima, ali potpuno ignorira izvještaj njemačkog kapetana Arthura Haeffnera, koji je prozreo ustaški pokušaj prikrivanja pravog stanja i Jasenovac nazvao “logorom najgore vrste, usporedivim s Danteovim paklom”. Spominjući zatočenje seljaka iz Lađevaca, navodi podatke o intervenciji župana i stožernika Stjepana Uroića za njihovo puštanje iz logora, no prešućuje Uroićevo svjedočanstvo u kojem se požalio predsjedniku Sabora da je pušteno samo njih dvadeset, i to unatoč izravnom Pavelićevu obećanju. Činjenica da je Uroić ubrzo smijenjen i umirovljen, a Luburić se sve do kraja rata nastavio uspinjati u ustaškoj hijerarhiji jasno pokazuje na kojim je idealima počivala NDH. Vukić selektivno koristi mnoga svjedočanstva, poput teksta Ante Cilige iz kojeg prenosi podatke o izložbi predmeta izrađenih u logoru na Zagrebačkom zboru ili o njegovu dovođenju u logor redovnim vlakom uz slabu pratnju, no prešućuje sve dijelove istog svjedočanstva u kojima Ciliga opisuje masovne likvidacije na Gradini u ljeto 1942. ili ubijanje zatočenika vraćenih iz zemunskog logora. Od Milka Riffera preuzima navode o nastupima logorskog orkestra i povoljnom stanju u logorskoj bolnici u mjesecima zatišja 1943. godine, no prešućuje iskaze o zlostavljanju zatočenika pri radu na nasipu, likvidaciji logora IIIC, masovnom ubijanju Roma... Navedeni primjeri predstavljaju samo mali djelić Vukićeva tendencioznog prikaza zbivanja u jasenovačkom logorskom sustavu.

Selektivnost u navođenju informacija iz dokumenata i literature koju Vukić citira najbolje će oslikati primjer romskih žrtava Jasenovca. Iako Vukić priznaje da su u svibnju i lipnju 1942. u logor upućeni mnogobrojni Romi, u nastavku istog odlomka negira spoznaje o njihovim masovnim likvidacijama u Uštici i Gradini. On proglašava nevjerodostojnim niz svjedočanstava zatočenika, pa i samih ustaša saslušavanih poslije rata koji potvrđuju masovno ubijanje Roma na tim lokacijama. Potom navodi da u poslijeratnim ekshumacijama na Gradini nije nađen veliki broj posmrtnih ostataka, dok u Uštici ekshumacije nisu ni provođene. Tu prešućuje činjenicu da su u zadnjim tjednima rata ustaše sustavno ekshumirali grobnice i spaljivali leševe, ali nisu dovršili posao zbog približavanja fronta i evakuacije logora. To je dokazano ne samo svjedočanstvima ustaša i preživjelih logoraša nego i nalazima komisija koje su poslije rata istraživale logor ili sondirale mjesta za koja se sumnjalo da su ustašama služila kao grobnice. Već nekoliko tjedana i mjeseci poslije završetka rata u izvještajima komisija koje obilaze logor spominju se “tragovi nafte, pepela i ostaci ljudskih kostiju, koje nisu izgorjele”, a komisija koja je 1964. sondirala teren na Gradini u nizu iskopa našla je “paljene kosti i ugalj”, “tragove kreča i paljevine” itd. Vukić također prešućuje i činjenicu da su masovno ubijanje Roma u Gradini opisali ne samo logorski moćnici Ljubo Miloš, Miroslav Filipović-Majstorović ili Ante Vrban nego i obični čuvari Mate Vasilj ili Adam Miličević, kao i zatočenici Stevo Mitrović, Milan Radosavljević, Jakob Danon, Miroslav Auferber, Mladen Iveković, Zorko Golub i mnogi drugi.

Tvrdnje o nepostojanju grobnica s velikim brojem leševa Vukić temelji na broju ekshumiranih ljudskih ostataka nađenih istraživanjima obavljenim na Gradini 1964. i 1976. godine. I to je primjer Vukićeve selektivnosti jer, iako precizno navodi broj ekshumiranih leševa, propušta spomenuti da tu nije bila riječ o sustavnom istraživanju, nego isključivo o otkopavanju “izvesnog broja sondi koje bi mogle da pruže približno karakterističnu sliku i uvid o sadržaju masovnih grobnica”, kako pišu sami istraživači. Voditelji iskapanja priznali su da “ovo iskopavanje i antropološko proučavanje pretstavlja samo početni deo posla”, te da su “zbog nedostatka vremena i mogućnosti” istražili ”samo jedan mali deo terena”.

Sve te ograde Vukić prešućuje, ali svejedno zaključuje da su te indicije i dokumenti tobožnji dokaz “da popis s više od 80.000 imena navodnih žrtava uglavnom nema stvarne veze s Jasenovcem”. Jednako tako negira i broj od preko 20.000 djece ubijene u logoru prema poimeničnom popisu, tvrdeći da “tako veliku skupinu ne opisuju ni bivši zatočenici, ne potvrđuju dokumenti, niti ima posmrtnih ostataka”. No, uopće ne pokušava objasniti činjenicu da je samo u jednoj grobnici istraživanoj 1964. od 189 ekshumiranih osoba čak 51 bilo dijete mlađe od 14 godina. I ne spominje činjenicu da mnogi preživjeli logoraši, ali i uhvaćeni ustaški stražari navode da su mnoge grupe zatočenika, među kojima i velik broj djece, izravno odvedene na likvidacije, ne ulazeći u ograđeni prostor logora. Potpuno prešućuje mnogobrojne dopise o upućivanju u Jasenovac i Staru Gradišku u kojima se među deportiranima spominju i djeca (samo u lipnju 1942. sedmero sisačke židovske djece, desetero židovske djece deportirane iz Banje Luke, najmanje 222 djece dopremljeno u grupi Roma iz Čazme i okolice, itd). Sedmotjedna beba Kata Ignac, četveromjesečna Roza Bogdan, osmomjesečni Ivica Udorović, petogodišnja Johana Triger ili četrnaestogodišnji Branko Feldbauer zaslužili su istinu i pijetet, ako već ne od neodgovornog Vukića, onda bar od pretplatnika odgovorne Hrvatske radiotelevizije.

Izdvajamo

Iz drugih medija