PIŠE IVO LUČIĆ ZA GLOBUS

PROPAGANDISTI, LAŽLJIVCI I LICEMJERI Ponašanje bošnjačkih nacionalista i šovinista hrvatska javnost, na žalost, teško prepoznaje jer o njima malo zna

Zagreb, 030217.
Odrzana tematska sjednica saborskog Odbora za ratne veterane o ulozi Hrvata u obrambenom ratu u Bosni i Hercegovini. Na fotografiji: povjesnicar Ivo Lucic.
Foto: Dragan Matic / CROPIX
Dragan Matić / CROPIX

Ivo Lučić

 

Protuhrvatska propaganda na bošnjačkim portalima ne jenjava. Predizborna histerija je na vrhuncu, kao i “revolucionarni” zanos. Pozivati se na novinarski kodeks koji tamo ne postoji, zakone koje, kao ni odluke Ustavnog suda, elite “temeljnog naroda” ne poštuju, ili pokušati tamo nešto demantirati, uzaludan je posao.

Istovremeno, to ne sprječava bošnjačko-bosanske propagandiste tražiti drukčiji tretman u hrvatskim medijima. Ovdje se do pravila dobroga novinarstva ipak drži, zato polemika ovdje i ima smisla. Hrvatska javnost treba i zaslužuje objašnjenja. Izvjesni Haris Ljevo napisao je tekst u kojem uspoređuje Franju Tuđmana s Maksom Luburićem, a mene nekadašnjeg “bliskog prijatelja Franje Tuđmana i hrvatskog ministra obrane Gojka Šuška u vrijeme najvećih zločina nad Bošnjacima Hercegovine” poziva na svojevrsno suočavanje s Tužiteljstvom.

Odgovorio sam kratko i usput, djelom što su optužbe apsurdne pa je jednako apsurdno od njih se i braniti, a dijelom što je autor, kao i mediji koji ga prenose, za hrvatsku javnost irelevantan, a za bošnjačku neupitan. Ljevo se čudi što sam ga spomenuo u kontekstu “nekih ratnih zločina koji su izvršeni nad Hrvatima u Konjicu” jer je on tada bio “desetogodišnji dječak” pa o njima nije mogao ništa znati. To je točno, ali zar nije bio desetogodišnjak i kada su se dogodili “neki” zločini nad Bošnjacima u Hercegovini, a ipak o njima piše tako kao da sve zna.

Tipično je to ponašanje za bošnjačke nacionaliste i šoviniste koje hrvatska javnost, na žalost, teško prepoznaje jer o njima malo zna. Jednako tako malo ili ništa ne zna i o muslimanskim zločinima nad Hrvatima u Konjicu i Jablanici, o logorima Armije BiH za Hrvate i Srbe u konjičkoj Musali i jablaničkom Muzeju, o protjerivanju desetak tisuća Hrvata i pokolju hrvatskih civila. Spominjanjem “amidže Zikrije” nisam mislio na rođenog strica Harisa Ljeve, nego na odraslu osobu koja je desetogodišnjaku u Konjicu “amidža”, kao što je u Zagrebu “striček” ili u Splitu “barba”. Konkretno radi se o Zikriji Ljevi osuđenom na sedmogodišnju zatvorsku kaznu zbog ratnog zločina nad hrvatskim zarobljenicima. On bi kao sunarodnjak, prezimenjak, pa i susjed morao biti interesantan nekome tko se bavi suočavanju s prošlošću i ratnim zločinima nad “građanima” BiH bez obzira na njihovu nacionalnost. Osim ako je taj netko samo propagandist, licemjer i lažljivac.

U prošlom broju pisao sam o ideologiji i iz nje izvedenoj politici koja je presudno utjecala na hrvatsko-muslimanski sukob. Ovdje ću samo ukratko iznijeti djelomičnu kronologiju i kontekst sukoba na terenu spomenutih općina o kojem lokalni političari, aktivisti i propagandisti ne žele ništa čuti ni znati. Ta je slika bitno drukčija od one stvorene ratnom i političkom propagandom. Ni na koji način ne želim osporiti ili umanjiti zločine koji su s hrvatske strane počinjeni nad Bošnjacima-muslimanima, ali oni su poznati, procesuirani i krivci su uglavnom kažnjeni. Zločini koje su pripadnici bošnjačko-muslimanskih snaga počinili nad Hrvatima teži su, brutalniji i brojniji, uz to su kao dio službene politike planirani i organizirani, ali nisu poznati, nisu procesuirani niti su stvarni krivci kažnjeni. Suprotno od propagandom stvorene slike, hrvatsko-muslimanski sukobi nisu izbili u Hercegovini gdje su Hrvati bili brojniji i u to vrijeme organiziraniji nego u središnjoj Bosni gdje su Hrvati doslovno stajali na putu ostvarenju ideološko političkih ciljeva maskiranih u nacionalislamističku krinku nazvanu “građanskom državom”.

Prvi hrvatsko-muslimanski sukobi izbili su nakon čitavog niza incidenata, u Busovači u svibnju i lipnju 1992. Zatim je krajem lipnja došlo do sukoba u Novom Travniku i Gornjem Vakufu. Početkom kolovoza izbio je sukob u Kiseljaku, a međunacionalna nesnošljivost rasla je diljem središnje Bosne i dolinom Neretve. Načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane (HVO) general Milivoj Petković poslao je 8. kolovoza 1992. dopis općinskim stožerima u Kiseljaku, Travniku, Novom Travniku, Vitezu i Bugojnu u kojem od njih traži da s njihove strane “ne smije doći do sukoba” te da “urade sve da se situacija smiri”. Međutim, situacija se nije smirivala.

Posebno važnu točku u narušavanju hrvatsko-muslimanskih odnosa predstavlja akcija Armije BiH protiv HVO-a koja je izvedena 17. kolovoza 1992. u većinski hrvatskom naselju Stup u Sarajevu. Tom akcijom razoružanja i raspuštanja HVO-a, kao i posljedičnim srpskim napadom, hrvatska zajednica na Stupu je gotovo u potpunosti uništena, čime su Hrvati u Sarajevu znatno oslabljeni. Teška situacija bila je i u Gornjem Vakufu gdje je zapovjednik Općinskog stožera HVO Zrinko Tokić u izvješću napisao kako je napad Muslimana na Hrvate u Vakufu, koji se dogodio u lipnju 1992., bio “isplaniran do tančine, oštar, uz obvezno blokiranje komunikacija”.

Tokić opisuje kako su pripadnici muslimanskih “zelenih beretki” napuštali položaje prema Srbima, upadali u hrvatske stanove, pljačkali, zarobljavali hrvatske civile i koristili ih kao živi štit. Napominje i da je na terenu općine pristiglo oko 12.000 izbjeglica muslimanske nacionalnosti koji će kada se naoružaju biti opasnost “ne samo našoj općini nego i susjednim”, a “naš je zaključak da smo im mi prvi neprijatelj pa tek onda četnici”. On traži od Glavnog stožera da “ne dozvoli prijevoz i nabavku naoružanja” Muslimanima u srednjoj Bosni i napominje “Mi nismo pravili poseban plan oružanih sukoba”. Tok i dolina Neretve, odnosno područje od Ivan planine do granice s Hrvatskom i Ploča, oduvijek je imao stratešku važnost za cijelu BiH. Usred tog hercegovačkog prostora nalazi se Jablanica, važno komunikacijsko sjecište s još važnijim hidroenergetskim potencijalom.

Slično kao i drugim općinama s muslimanskom vlašću, u Jablanici je struktura stanovništva bitno promijenjena dolaskom najmanje 7500 muslimanskih izbjeglica iz istočne Bosne i istočne Hercegovine. Istovremeno s promjenom strukture stanovništva mijenjala se i sigurnosna situacija, učestali su incidenti. Važan događaj za Jablanicu predstavljao je dolazak Alije Izetbegovića 8. listopada 1992. On je na sastanku s lokalnim dužnosnicima pitao tko vojnički drži hidroelektrane na Neretvi i: “Možemo li mi obustaviti isporuku struje, ako bi to trebalo?” Na što mu je odgovoreno da mogu. Zatim je pitao: “Mogu li oni iz Gruda distribuirati struju mimo nas?” Odgovoreno mu je da ne mogu. Zaključio je kako je “dobro imati taj argument” ako bi se “nešto zakompliciralo”.

Vrlo brzo puno toga se zakompliciralo, što Izetbegovića, po svemu sudeći, i nije iznenadilo. Došlo je do čitavog niza oružanih napada na časnike HVO u središnjoj Bosni. Izbili su sukobi u Novom Travniku koji su se 23. listopada 1992. preko Gornjeg Vakufa proširili na Prozor, što je u široj javnosti izazvalo posebnu pozornost. U trodnevnim borbama HVO je u potpunosti ovladao Prozorom, a u istrazi koja je provedena nakon sukoba te u pregovorima koji su zatim vođeni utvrđeno je da su Muslimani bili spremni na sukob s Hrvatima, imali su razrađene zapovijedi i pripremljeno naoružanje, a poraz su zatim pokušali propagandno iskoristiti protiv HVO-a, ali i Republike Hrvatske, koju su neosnovano optužili za “agresiju” na BiH. Laži, poluistine i prešućivanja bili su temelj političke i ratne propagande ABiH, ali i bosansko-muslimanske politike. Tome su veliki obol dali pojedinci i političke skupine u Hrvatskoj. Zbog dnevnopolitičkih interesa ugrozili su vitalne nacionalne interese Republike Hrvatske, ali i hrvatskoga naroda u BiH.

Sukobi u dijelu središnje Bosne i Prozoru potisnuli su rat sa srpskim postrojbama u drugi plan. Nakon događaja u Rami obrana Jajca bila je u sve težem položaju, te je u noći s 29. na 30. listopada grad pao. U večernjim satima 26. listopada 1992. postrojbe Armije BiH su se po zapovijedi povukle s položaja. Kasnije su, prema ustaljenom obrascu, muslimanski mediji optužili HVO za povlačenje i pad Jajca. Paralelno s borbama trajali su i pregovori te se tražilo političko rješenje problema. Hrvatsko i muslimansko izaslanstvo, odnosno Mate Boban i Alija Izetbegović potpisali su 24. ožujka 1993. Vance-Owenov mirovni plan. Međutim, dan ranije Armija BiH pokrenula je opći napad na postrojbe i institucije HVO-a u općini Konjic.

Danas je potpuno jasno da je to bila opstrukcija mirovnog plana, kao što su opstruirani i svi koji su prije ili poslije predlagani ili sklapani. Drugi napad Armije BiH u kojem je sudjelovalo oko 13.000 muslimanskih vojnika započeo je 14. travnja 1993. Tada su napadnuta sva hrvatska naselja u općinama Konjic u kojima je tada boravilo oko 6800 hrvatskih civila, a koja je branilo oko 1200 pripadnika HVO-a. Izvješće zapovjednika brigade Herceg Stjepan iz Konjica poslano tog dana GŠ HVO-a završava rečenicom: “Ovo je opći napad na čitavu zonu Konjica i Jablanice.” Brojčano nadmoćna ABiH uspjela je tijekom travnja 1993. gotovo u potpunosti zauzeti Konjic i Jablanicu kao i većinu hrvatskih sela u okolici. Na tisuće Hrvata protjerano je ili je izbjeglo, na stotine ih je uhićeno i zatvoreno u logore, a više desetaka ih je ubijeno. Izbjegli i prognani Hrvati pristigli su u Mostar i okolne gradove koje je kontrolirao HVO i gdje je još uvijek vladao kakav-takav mir, koji je sve teže bilo održavati.

Muslimanski napad na Hrvate legitimiran je borbom za “jednu i jedinu”, jedinstvenu “građansku državu” koja je podrazumijevala jednu naciju, jedan (bosanski) jezik i naravno jednoga predsjednika. Predsjednik ratnog Predsjedništva općine Konjic Safet Ćibo, koji je nelegalno postavljen po nalogu samog Izetbegovića, pojasnio je ciljeve te borbe 12. travnja 1993. na Radio Konjicu, usred Hercegovine. Ustvrdio je kako “u BiH živi samo jedan narod – to su Bosanci, i to Bosanci islamske, katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti”. Bio bi to komičan ispad provincijskog političara da nije bilo tragičnih posljedica koje danas njegovi nasljednici negiraju, prešućuju ili lažno interpretiraju.

REAGIRANJE: HARIS LJEVO UREDNIŠTVU GLOBUSA

Kao desetogodišnji dječak nisam mogao znati ništa o ratnim zločinima u Konjicu

Poštovani,

U Globusu broj 1438 od 29. 6. 2018. objavljen je tekst autora Ive Lučića pod naslovom ”Bosna i Hercegovina, bojim se, neće se podijeliti, nego raspasti” u kojem autor iznosi nekoliko neistina protiv mene.

Autor u tekstu navodi da je Zikrija Ljevo, moj amidža (stric), što je potpuno netačno, jer nismo ni rođeni niti živimo u istom gradu, samo nosimo isto prezime.

Dalje, autor mene spominje u kontekstu nekih ratnih zločina koji su izvršeni nad Hrvatima u Konjicu, što je van svake pameti, jer kao desetogodišnji dječak za vrijeme ratnih dešavanja u Konjicu, nisam bio u mogućnosti da znam bilo šta o njima.

Zagreb, 140718. Igraliste NK Lokomotive.
Prezentacija projekta Hrvatskog nogometnog doma i nacionalnog stadiona. Milan Bandic s arhitektom Hrvojem Njiricem predstavio je projekt Plavi vulkan koji je prvonagradjeni rad iz natjecaja 2008.god.
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Globus
 

Izdvajamo

Iz drugih medija