ZA GLOBUS PIŠE IVO LUČIĆ

TURSKA IMA JASNU STRATEGIJU PREMA BiH, A RH FALIČNU Turska provodi politiku neoosmanizma, a naša strategija svodi se na prigodne fraze i manifestacije

Turkish President Tayyip Erdogan (L) shakes hands with Chairman of the Tripartite Presidency of Bosnia and Herzegovina Bakir Izetbegovic during a pre-election rally in Sarajevo, Bosnia and Herzegovina May 20, 2018. REUTERS/Dado Ruvic
Dado Ruvic / REUTERS

Dok Turska provodi politiku neoosmanizma, politička strategija Hrvatske i dalje se svodi na prigodne fraze i manifestacije

Predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdogan posjetio je Hrvatsku u travnju 2016. Dočekan je uz stroge mjere sigurnosti i najveće državne počasti, a u njegovoj pratnji bilo je oko 60 turskih poduzetnika. Razgovaralo se o mogućem povećanju gospodarskih odnosa kao i o budućoj trgovinskoj razmjeni od milijardu eura. Na dnevnom redu bile su i izbjeglice iz Sirije privremeno smještene u Turskoj, u čijim je troškovima i Hrvatska obvezna sudjelovati. Govorilo se i ukidanju viza te o uključivanju zemalja jugoistočne Europe u Europsku uniju (EU) i Sjevernoatlantski savez (NATO). To se posebno odnosilo na Bosnu i Hercegovinu na koju Turska tradicionalno ima veliki utjecaj. Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović uzvratila je posjet Turskoj u siječnju 2018. Dala je jasnu potporu Turskoj “na njenom europskom putu” te zatražila podršku u rješavanju problema oko promjene izbornog zakona u BiH. Na taj zahtjev predsjednik Erdogan ostao je, kako su mediji izvijestili, “izuzetno rezerviran”. Rekao je i da je trenutno stanje u BiH u okvirima Daytonskoga sporazuma, a to je njihovo “unutarnje pitanje”. Važno je napomenuti da je između dva navedena susreta predsjednika država u Turskoj propao pokušaj vojnog udara. Erdogan je nakon toga proveo čistke u svim sferama društva. Uhićeni su deseci tisuća ljudi navodno povezanih s imamom Fathullahom Gulenom koji je označen kao inicijator puča. Oko 150.000 ljudi izgubilo je posao. Smijenjeni su i otpušteni brojni časnici, suci, državni službenici, prosvjetni radnici. Zatvoreni su mnogi novinari, a čitav niz medija stavljen je pod kontrolu vlasti. Uglavnom, Turska se u kratkom vremenu radikalno promijenila u smjeru koji ju je dodatno udaljio od Zapada. To se brzo odrazilo i na vanjsku politiku, došlo je do zahlađenja odnosa sa zapadnim zemljama i asocijacijama, krize članstva u NATO-u, strateškog povezivanja s ruskim predsjednikom Putinom, posljedičnog približavanja Iranu, vojne intervencije u Siriji i još čitavog niza manje ili više poznatih događaja.

Njemačka Vlada zabranila je u proljeće 2017. miting tamošnjih Turaka kojima se htio obratiti i predsjednik Erdogan neposredno pred održavanje referenduma kojim je proširio svoje ovlasti i učvrstio vlast. Ustvrdili su da jedan takav skup u Njemačkoj nije moguć, jer se protivi vanjskopolitičkim interesima Njemačke. Slične skupove zabranile su i vlade Austrije i Nizozemske. Nakon što je višekratno izvrijeđao Saveznu Republiku Njemačku i njihovu kancelarku, Erdogan je za nacizam optužio i Nizozemsku, dodavši da je to “banana republika”. Time je Turska svoje ionako male šanse za pridruživanje Europskoj uniji dodatno smanjila, da ne kažemo potpuno poništila. Sve to pod uvjetom da netko u Turskoj i u zemljama EU još uvijek s tim ozbiljno računa. Umjesto politike pridruživanja Europskoj uniji Turska se okrenula politici neoosmanizma odnosno politici pritiska na granice EU, kao i na njezine članice utječući na njihove građane turskoga podrijetla. Taj je pojam vrlo jasno definirao srbijanski orijentalist i diplomat Darko Tanasković. Za njega je neoosmanizam spoj islamizma, turskog nacionalizma i osmanskog imperijalizma. Takvoj definiciji mogli bismo dodati i pojam “nacional-islamizma” kako politiku upravo turskoga predsjednika u novije vrijeme definira hrvatski politolog i diplomat Boris Havel.

Stvarni ideolog suvremenog neoosmanizma je Ahmet Davutoglu, donedavni bliski suradnik predsjednika Erdogana, bivši predsjednik Stranke pravde i razvitka, turski ministar vanjskih poslova i premijer. On je u svojoj knjizi “Strategijska dubina” glavne elemente turske vanjske politike i utjecaja na “Balkanu” definirao i podijelio na pet točaka: Prva je “historijsko nasljeđe na Balkanu” koja se temelji na osmanskoj tradiciji i na njezina “dva glavna oslonca”, a to su Bošnjaci i Albanci. Druga točka odnosi se na “međuregionalnu zavisnost” s obzirom na to da je Turska jedina balkanska država koja je istovremeno bliskoistočna, istočnomediteranska i kavkaska zemlja, što joj daje veliku strategijsku prednost. Turska želi iskoristiti tu svoju prednost, kao i međuovisnost spomenutih oblasti te proširiti manevarski prostor svoje politike i utjecaja. Treća točka tiče se “unutarregionalne ravnoteže” koju Davutoglu vidi u uspostavljenim odnosima s balkanskim državama koje ulaze u jedan od tri koncentrična prstena u “regiji” čija je središnja točka Kosovo. Taj prvi krug je “unutrašnji” i predstavlja poprište suprotnosti koje proistječu iz fragmentacije albanskog etničkog identiteta. Tu, osim Kosova (a time i Srbije), spadaju Albanija i Makedonija. Drugi prsten čine Grčka, Srbija, Bugarska, Turska i Bosna i Hercegovina. To su zemlje koje će se u slučaju izbijanja krize odmah u nju uključiti. U trećem su prstenu države koje utječu ili mogu utjecati na ravnotežu u zemljama iz prva dva kruga, a to su Hrvatska, Mađarska i Rumunjska. Četvrta točka turske vanjske politike odnosi se na “općeregionalnu politiku”, što znači uključivanje u postojeće regionalne inicijative i poticanje novih. U tom smislu predviđen je intenzivan rad na razvoju kulturne i obrazovne suradnje odnosno utjecaja, ali i poticanje što šire gospodarske suradnje. Peta točka tiče se “globalnih strategijskih instrumenata u politici prema Balkanu”. To prije svega znači korištenje turskog članstva i utjecaja u NATO-u i u Organizaciji islamske konferencije za postavljene strateške i političke ciljeve. Prvi od tih ciljeva je očuvanje “islamsko-osmanskog identiteta u regiji”. Davutoglu jasno navodi kako će vezivanje uloge Turske u NATO-u sve više za Balkan i istočnu Europu, a sve manje za Bliski istok izvući Tursku iz pasivne pozicije i učiniti je utjecajnom i moćnom. Takvo će opredjeljenje biti blisko interesima Sjedinjenih Američkih Država koje će “biti primorane da razvijaju politiku blisku Bošnjacima i Albancima, koji su, opet, bliski Turskoj”. Doista, američka politika bila je i još je uvijek bliska Bošnjacima i Albancima, dijelom zbog pritiska i ucjena Turske, a dijelom zbog odnosa sa Saudijskom Arabijom, Pakistanom i drugim islamskim državama, kako je to svojevremeno u autobiografiji objasnio bivši američki predsjednik Bill Clinton. S time u svezi treba kazati kako se sam Davutoglu jasno i nedvojbeno opirao tumačenju po kojemu su njegove zamisli eksplikacija “neoosmanizma”, a s Erdoganom se našao na suprotnim stranama kad je ovaj drugi sve jasnije počeo graditi autokratsku vlast. Davutoglu je uvijek vidio Tursku čvrsto vezanu uz Zapad, a nije se snašao ni u klijentelističkome sustavu, tipičnome za autokrate, što ga je sve jasnije gradio Erdogan. Ozbiljan sukob između dvojice nekad bliskih suradnika izbio je i na polju borbe protiv korupcije, pa je na kraju u svibnju 2016. Davutoglu bio prisiljen odstupiti i napustiti političku arenu. Nije teško pretpostaviti da bi danas bio u zatvoru da to nije učinio, kao što su mnogi koji su iskazali nezadovoljstvo Erdoganovima potezima. Uzimajući sve to u obzir lako je zaključiti da bi ozbiljan političar u BiH, posebno bošnjački političar, morao razmisliti o sudbini BiH, odnosno o američkoj politici, pa i europskoj, nakon što se Turska potpuno istrgne američkom utjecaju i konfrontira s Europom, a to je očito samo pitanje dana. Valja podsjetiti da su Bošnjaci jedini europski narod koji je bio pod osmanskom vlašću a kojem Osmanlije nisu “ostavili” državu, što nije slučaj s Grčkom, Bugarskom, Albanijom, Srbijom i drugima.

Države jugoistočne Europe, odnosno “zapadnog Balkana” kako se taj zemljopisni prostor unutar određenih geostrateških projekcija često naziva, spadaju u sferu interesa turske vanjske politike kako ju sada određuje Erdogan. Važna točka tog interesa kao i instrument turskih vanjskopolitičkih zamisli je Bosna i Hercegovina, a napose tamošnji muslimani – Bošnjaci. Vjerojatno ni jedan drugi narod nije toliko povezan ni toliko privržen Turskoj koliko su to Bošnjaci. Naravno, ne svi, ali svakako njihov veliki dio, kao i veliki dio njihova društvenog i političkog vodstva. Oni su narod u središtu interesa današnje turske vanjske politike, ali su uz to i instrument te politike na jugoistoku Europe. Iz postupaka njihovih političkih i vjerskih čelnika, ali i ponašanja većeg dijela naroda, vidi se da su se potpuno prepustili toj ulozi. Svoju su sudbinu, kao i stoljećima ranije, povjerili i prepustili Turskoj. Simboličan čin te “primopredaje” predstavljen je kao mitsko predsmrtno “davanje Bosne u amanet”. Po predaji, upravo je tako bivši bošnjački čelnik Alija Izetbegović ostavio “Bosnu” današnjem predsjedniku Turske Erdoganu. Po navici, ali i po planu, Bosna (a s njom i Hercegovina) je potpuno poistovjećena s Bošnjacima – kako su sebe u jesen 1993. godine prozvali bosanskohercegovački M(m)uslimani. U nedjelju je predsjednik Erdogan posjetio Sarajevo, odnosno Bosnu i Hercegovinu. Domaćin mu je bio bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, sin Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Predsjedništva BiH, suđenog islamista i pisca Islamske deklaracije, čovjeka koji bi po svemu bio pravi partner u izgradnji “nacional-islamizma” Erdoganova tipa. On je svojevremeno, kao predsjednik Predsjedništva BiH, prilikom posjeta Turskoj odbio položiti protokolarni vijenac na grob Mustafe Ataturka jer je držao da je njegov sekularizam štetan za opće muslimanske interese. Kao uvjereni panislamist, navodio je Pakistan kao primjer dobrog uređenja muslimanskog društva i države, pisao je o Pakistanu kao “našoj velikoj nadi, punoj iskušenja”. U Erdoganovoj reislamiziranoj Turskoj Alija Izetbegović se po važnosti sve više primiče Kemalu Ataturku, a možemo očekivati da će u bliskoj budućnosti biti i važniji od njega. Turska više ne krije svoju protueuropsku politiku u koju uvlači i Bošnjake čime budućnost BiH čini potpuno neizvjesnom. Erdoganova (prijeteća) izjava “kako je došlo vrijeme da se cijeloj Europi pokaže snaga Turske” u Sarajevu je dočekana s ovacijama, kao i ponovljena priča o “Bosni osvojenoj od sultana el-Fatiha u kojoj žive njegovi potomci, a koja je Erdoganu ostavljena u amanet od Alije”. U dvije trećine BiH takva naklapanja doživljena su kao provokacija i izazivaju otpor. Tamo takva Bosna, zamišljena kao turska provincija, nije moguća i neće je biti, o Hercegovini da i ne govorimo, u njoj je osmanska vladavina na jugoistoku Europe i dokrajčena.

Turska smišlja svoju unutarnju i vanjsku politiku, definira interese i postavlja ciljeve. Kao što smo naveli, tu je i Bosna i Hercegovina, pa i Hrvatska. Jedna od strateški važnih točaka za Tursku je Mostar, koji vide kao “žilu kucavicu muslimansko-hrvatske federacije” i koji ni po koju cijenu ne žele “prepustiti Hrvatima”. Hrvatska dijeli preko tisuću kilometara granice s Bosnom i Hercegovinom. Tamo žive Hrvati koji su formalnopravno konstitutivan narod, ali u stvarnosti im je ta konstitutivnost osporena i uskraćena. Ostalo je otvoreno pitanje granice u Neumu koje su bosanskohercegovačke, dominantno bošnjačko-muslimanske, vlasti pokušale riješiti prijevarom i krivotvorenjem dokumentacije. U tome su sudjelovali i neki hrvatski dužnosnici i diplomati, što je, začuđujuće, ostalo bez pravoga epiloga na unutarnjoj hrvatskoj političkoj sceni. Polazeći od te konstatacije, može se legitimno postaviti pitanje kakva je to politika Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini ako se odmaknemo od prigodnih fraza i manifestacija? Postoji li u Hrvatskoj bilo kakva politička strategija koja bi se mogla bar usporediti s Davutogluovom “strategijskom dubinom”? Umjesto odgovora parafrazirat ću Ivu Pilara koji je 1928., dakle prije devedeset godina, u pismu uredništvu zagrebačkog federalističkog lista Hrvat napisao da je hrvatska politika “vazda stajala u dijametralnoj opreci s važnošću Bosne i Hercegovine za hrvatski narod” te da je u posljednjih pedeset godina “u svakom kritičnom momentu zauzela iz temelja krivo i pofaljeno stanovište naprama tome pitanju”. Ovo “pofaljeno” ne znači pohvaljeno, nego falično.

Izdvajamo

Iz drugih medija