KOMENTARI

VIKTOR VRESNIK Zašto ne smijemo previdjeti Pikettyjev manifest za pravedniji kapitalizam

Thomas Piketty

Francuzi su poznati da vole pompu, čak više od Nijemaca i Austrijanaca. Zato kada je francuski ekonomist Thomas Piketty 2013. objavio svoj Kapital (za 21. stoljeće), doista kapitalno ekonomsko djelo u kojemu se bavi komparativnom analizom raspodjele bogatstva u posljednjih 250 godina (i predlaže neka rješenja) i koje ga je, s pravom, uzdiglo do statusa znanstvenog celebrityja, većina znanstvenika, ekonomskih i društvenih, taj je naslov iščitala s ironičnim odmakom. I sam Piketty, uostalom, rekao je kako nije sljedbenik Karla Marxa, nego pobornik slobodnog tržišta, ali da naslov namjerno sugerira da je riječ o Marxu srodnoj tematici – društvenoj nejednakosti i nepravednoj raspodjeli bogatstva (što za Pikettyja prije svega znači imetak, pogotovo onaj naslijeđeni).

Objavljivanjem novog dokumenta, Manifesta za demokratizaciju Europe, napravljenog u suradnji s grupom istomišljenika i upućenog, poput peticije, javnosti putem vodećih medija na potpisivanje, Piketty je iz znanstvenog rezervata skrenuo oštro u zonu politike (prije je tu bio pritajeno, na turnejama po sveučilištima ili, kao u Zagrebu, u kazalištu). Samim imenom dokumenta odrekao se i ironičnog odmaka s kakvim je dočekan Kapital. Aluzije na Karla Marxa (i Friedricha Engelsa) sada se više ne mogu otjerati, a one, pogotovo u društvima nove Europe, često ne donose pozitivan odziv publike.

Komuniciranje putem manifesta, naravno, nije samo po sebi rezervirano za Marxa i sljedbenike, ali ako netko tko je već napisao novi Kapital u sljedećem koraku predstavi i svoj Manifest, u trenutku kada svijet strahuje od populističkog vala krajnje desnice teško je pobjeći od potrage za analogijama. Piketty ni sada ne poziva na revoluciju, on i dalje radi na ”buđenju institucija”, donosi ”skroman prijedlog za daljnju diskusiju o pravednijem razvoju javnih dobara”, ali nije da mu usporedbe s Marxom smetaju. Gode autorovoj taštini (kao i samo gomilanje zvučnih potpisa ispod Manifesta), a vjerojatno, na kraju, neće naštetiti Pikettyju kao ozbiljnom znanstveniku. Zašto bi?

Što, dakle, piše u Manifestu ”progresivnih Europljana”, kako se grupa sama predstavila, ako već niste pročitali, jer tekst je prvi put objavljen u londonskom Guardianu 9. prosinca (s poveznicom na kompletnu verziju: tdem.eu). Riječ je prije svega o pozivu na transformaciju europskih institucija koje su se, nakon izglasavanja Brexita i jačanja antieuropskog senzibiliteta koji je doveo do izglasavanja antieuropskih vlada u više članica EU, našle na nesigurnom teritoriju. “Više ne možemo nastaviti kao da se ništa ne događa i jednostavno čekati sljedeće odlaske ili daljnju razgradnju institucija a da ne pokušamo napraviti fundamentalne promjene u današnjoj Europi”, piše Piketty, a potvrđuju potpisnici.

Iako je nastao u prilično ekskluzivnom laboratoriju Pariške škole za ekonomiju, dokument se obraća Bruxellesu u ime široke baze birača. Citiram odlomak u kojemu se, naglašeno skromno, sugerira zaokret prema pravednijoj raspodjeli (Pikettyjev permanentni lajtmotiv): ”Mi, građani Europe, objavljivanjem ovog Manifesta, Sporazuma i Proračuna, predstavljamo cjelokupnoj javnosti svoje specifične prijedloge. Oni nisu savršeni, ali vrijedni su postojanja. Javnost im može pristupiti i poboljšati ih. Naši prijedlozi utemeljeni su na jednostavnom uvjerenju da Europa mora graditi svoj originalni model kako bi osigurala pravedan i trajan društveni razvoj svojim građanima. Jedini način da europske institucije uvjerimo (u svoje namjere) jest da napustimo nejasna i teoretska obećanja. Ako Europa želi vratiti solidarnost sa svojim građanima, to može učiniti jedino kroz konkretne dokaze da je sposobna uspostaviti suradnju među Europljanima i čineći da oni koji su se okoristili globalizacijom sada sudjeluju u financiranju javnih dobara kojih u današnjoj Europi okrutno nedostaje. To znači da treba napraviti sustav u kojemu će velike kompanije pridonositi više od malih i srednjih biznisa i gdje će najbogatiji porezni obveznici plaćati više od siromašnijih. To danas nije slučaj.”

Kako bi obranili svoju poziciju, očekujući neprijateljsku reakciju velikih kompanija, ali i bogatih država gdje su velika korporativna središta, Piketty i suradnici odmah se ograđuju od svake pomisli da Europu žele pretvoriti u “transfernu ekonomiju” u kojoj bi bogatije države financirale razvoj manje uspješnih. Zato odmah u početku Sporazuma, koji je, uz Manifest, s Proračunom za demokratizaciju integralni dio dokumenta, ističu kako je sudjelovanje država limitirano na 0,1 posto BDP-a. I tu, doduše, postoji skroman dodatak: “Taj prag može se povisiti ako za to bude postojao konsenzus.” Prava akcija događa se međutim drugdje: primarni je cilj reducirati nejednakosti unutar pojedinih zemalja i investirati u budućnost svih Europljana, počevši od najmlađih. Nijedna zemlja ne smije imati prioritet pred drugima, sredstva za rast trebaju biti usmjerena tamo gdje su najpotrebnija, a cilj je razvoj europskih javnih dobara koja će biti na korist svim Europljanima, u svim zemljama EU.

U svojoj projekciji europskih financija Piketty i potpisnici zalažu se za stvaranje “proračuna ze demokratizaciju” o kojemu bi se raspravljalo i koji bi izglasavala politički neovisna Europska skupština s vlastitim budžetom od 800 milijardi eura. To bi, po njihovu mišljenju, “omogućilo Europi da dobije javnu instituciju koja je sposobna suprotstaviti se krizama u trenutku njihova nastajanja, ali i proizvesti set fundamentalnih javnih i društvenih dobara i usluga u okviru održive i na solidarnosti utemeljene ekonomije”.

Nije, naravno, teško pronaći mane ovom Pikettyjevu pokušaju. Od činjenice da kreira nove institucije sustava, a ne predlaže popravljanje postojećih, iako se postojeće temeljno ne razlikuju od predloženih, što mu je zamjerio Richard Corbett, predstavnik britanskih Laburista u Europskom parlamentu, do uvođenja čak četiri veća “europska poreza” čiji bi obveznici bile tvrtke s godišnjim prihodom iznad 200.000 eura ili vlasnici bogatstva težeg od milijun eura, odnosno kreatori velikih emisija ugljika (plaćali bi 30 eura po toni), što je odmah izazvalo negativne reakcije u korporativnom sektoru. Agencija Bloomberg, najprecizniji čitač bila poslovne zajednice, ljevičaru Pikettyju pripisala je “opasnu bliskost” stavovima i zahtjevima pariških Žutih prsluka, koji su se deklarirali kao radikalnije krilo francuske desnice. “Pokuša li francuska vlast odobrovoljiti Žute prsluke usvajanjem dijelova Pikettyjeva Manifesta, napravit će ozbiljnu pogrešku”, napisao je Leonid Bershidsky, Bloombergov berlinski kolumnist.

Uspoređivati Pikettyja s desnicom pogrešno je barem toliko koliko pripisivati mu ambiciju da postane Marxom za 21. stoljeće. Desnica prva ne bi pristala na Pikettyjeve nove poreze, jer je zbog najave podizanja francuskih poreza i izašla na ulicu, a i da ih prihvati, sigurno se ne bi složila s njegovim prijedlozima raspodjele tako prikupljenih sredstava. Ipak, unatoč deklariranom zazoru od sve jačeg populizma u Europi kojim se otvara prvo poglavlje Manifesta, teško je ne zamijetiti pribjegavanje populističkim alatima u ostalim, ključnim dijelovima teksta (počevši od posebnog poreza za bogate, kao udarnog alata svih populista, lijevih i desnih jednako).

Unatoč Pikettyjevu globalnom zvjezdanom statusu, Manifest je zapravo podbacio. Podržao ga je, kao “prirodni saveznik”, londonski Guardian, Pikettyju domaći Le Monde, na čijim stranicama ima blog, njemački Der Spiegel, španjolska La Vanguardia, poljska Gazeta Wyborcza, talijanska La Repubblica i danski dnevnik Politiken. Financial Times, New York Times, Economist i Wall Street Journal, Frankfurter Allgemeine, Süddeutsche Zeitung... veliki svjetski i europski opinion-makeri ostali su nijemi na ovu akciju “progresivnih Europljana”. Iscrpljeni višegodišnjim raspravama nakon neočekivanog uspjeha prvog izdanja Pikettyjeva Kapitala (koji je malo tko pročitao, ali svi su imali što reći) i upornim aktivizmom političko-ekonomskog superstara Janisa Varufakisa koji sa Srećkom Horvatom svoju transnacionalnu političku platformu DiEM25 gradi iz Berlina, vodeći su mediji jednostavno zaključili da Manifest donosi premalo novog sadržaja koji bi čitatelji poželjeli kupiti.

Danas je svima jasno, i na to Piketty, koristeći se svojim zvjezdanim statusom, upozorava, da se postojeći politički model izlizao, a da još nismo pronašli novi. Njegovo lutanje kroz poreze i institucije može biti pretenciozno, pompozno ili naivno, ali signal za upozorenje koji nam je pokušao poslati treba shvatiti ozbiljno. Ne pronađemo li uskoro novi model, Trump, Orban, Farage, pa i Pernar, bit će ljudi kojih ćemo se sjećati s nostalgijom. Stvarnost će biti daleko gora.

Izdvajamo

Iz drugih medija