Možemo godinama kukati o (ne)uređenosti hrvatske države, pa i kalkulirati koji bi nam politički model bio korisniji od postojećega, ali u svakom slučaju jedno pitanje prethodi svima drugima. Ako svi kao državljani/građani imamo ista prava i obaveze (školski rečeno), trebamo li barem jednu radnju učiniti i zajedničkom obvezom kao “nultom točkom” od koje kreću sva daljnja grananja i preferencije te naše raznolike konzumacije “prava i obaveza”? A ta nulta (ne)obvezujuća točka zove se izlazak na izbore.
Sada je to do te mjere neobvezujuća situacija da na izbore ne mora izaći – nitko. Naravno, uvijek izađe netko. Barem oni koji su se kandidirali i njihove “glasačke mašinerije”, kako to volimo reći. I onda gunđamo što se protiv tih “glasačkih mašinerija” (još kažemo “uhljeba” u raznim javnim službama) ne može ništa. Ali što bi se dogodilo kada bismo sami sebe Ustavom natjerali na to da se svi pretvorimo u obvezujuću, pa makar i zuboškripeću i zahrđalu, “glasačku mašineriju”? Bismo li, barem za malo, pokrenuli i politički popravili Hrvatsku? Nismo naivni, neće sam izlazak na izbore riješiti sve naše probleme kao države, ali može li to biti jedan motivirajući okidač da se barem pokrenu prvi koraci promjena?
Vjerujem da vrijedi barem raspraviti to pitanje odvagujući argumente “za” i “protiv” uvođenja obvezujućeg izlaska na izbore.
Kad govorimo da jedva pola birača izlazi na parlamentarne izbore, a na lokalne u nekim sredinama jedva jedna trećina birača, onda nam je to još uvijek pomalo paušalno i apstraktno, pa ćemo pogledati stvarne brojke s prošlih parlamentarnih izbora. Uzet ćemo birače iz deset izbornih jedinica (bez “dijaspore” i manjina). Za parlamentarne izbore 2016. u deset izbornih jedinica bilo je evidentirano 3,531.279 birača. U izborima je, prema ubačenim glasačkim listićima, sudjelovalo 1,919.188 birača (54,35%), a apstinirao je od glasovanja 1,612.091 birač (45,65%).
Dobro, i sam postotak i apsolutni broj, još nam uvijek mogu djelovati maglovito i apstraktno u odnosu na činjenicu o kolikoj je zapravo apstinenciji riječ, pa ćemo si sve to približiti nečim još malo konkretnijim. Hrvatska je podijeljena na dvadeset županija i Grad Zagreb. Svaka županija ima svoje administrativno sjedište. Samo u dvije županije to administrativno sjedište nije najveći grad u županiji (administrativno sjedište istarske županije je Pazin, dok je najveći grad Pula, a administrativno sjedište vukovarsko-srijemske županije je Vukovar koji je za oko 5000 birača manji od Vinkovaca).
Kako bismo apstraktnost u glavi zamijenili konkretnim mjestima, sada ćemo nabrojiti sve te gradove (županijska sjedišta), počevši od grada Zagreba kao zasebne cjeline, ali i kao glavnoga grada države, pa do najmanjeg Pazina, pri čemu ćemo u zagrade staviti broj birača u svima njima na temelju posljednjih lokalnih izbora: Zagreb (692.144), Split (151.322), Rijeka (110.071), Osijek (91.348), Zadar (64.890), Velika Gorica (55.105), Slavonski Brod (52.179), Karlovac (48.265), Šibenik (41.253), Sisak (40.235), Varaždin (39.800), Dubrovnik (38.656), Bjelovar (33.255), Koprivnica (26.374), Vukovar (24.662), Čakovec (23.596), Požega (21.978), Virovitica (18.505), Gospić (11.003), Krapina (10.382) i Pazin (7352).
Sad kad smo si to posvijestili slijedi percepcijski šok. Možda ste već sami uzeli kalkulator u ruke i shvatili sljedeću poruku. Glavni hrvatski grad i svih dvadeset županijskih sjedišta zajedno imaju manje birača (1,602.375) nego što je na posljednjim parlamentarnim izborima bilo apstinenata (1,612.091)! Našalimo se pa recimo da na prošle parlamentarne izbore nije izašao cijeli glavni grad Republike Hrvatske i svi glavni gradovi naših dvadeset županija!
Možemo to i ovako reći. U svakoj našoj izbornoj jedinici na parlamentarnim je izborima apstinirao grad veličine Splita! Prosječno oko 160.000 birača po izbornoj jedinici odustaje od izbora. To svakako nije birački “bazen” koji “ništa ne bi promijenio”...
Naravno, ključno je pitanje koliko se preferencije apstinenata (ne) poklapaju s rezultatima izbora onih birača koji su svoje pravo iskoristili. Samo naivni zaključuju da su apstinenti neko zasebno i jednoliko biračko tijelo koji bi na izbore izašli i svoj glas dali jednoj političkoj opciji kad bi se ona pojavila i ponudila svoje liste i kandidate. Ali jednako tako je brzopleto zaključivati da se preferencije apstinenata toliko preklapaju s preferencijama aktivnih birača da se ne bi dogodila bitna promjena rezultata. U svim našim izbornim jedinicama imamo granične mandate kojima stotinjak glasova presuđuje hoće li nekoga poslati u Sabor.
U kojem bi smjeru izborni rezultat otišao kada bi, zbog obveznog izlaska na izbore, izlaznost bila oko 90% (uvijek će biti apstinenata koji će i pod cijenu određene sankcije ignorirati izlazak na izbore)?
Osobno ne vjerujem da bi se bitno povećao kapacitet radikalnog protestnog glasovanja, jer najveći dio takvih “vrućih” birača izlazi ili birati neku od protestnih opcija ili se čak i kreativno služiti listićima. Mislim da je među apstinentima znatan potencijal birača razočaranih dominantnim opcijama, ali još uvijek nesklonih radikalnim rješenjima i revolucijama. Oni bi eventualno mogli biti birači nekih umjerenijih srednjih i manjih političkih opcija. Naravno, uz dobar broj onih koji bi, iako su apstinenti, završili u sličnim preferencijskim “kućicama” kao i oni koji na izbore izlaze. Tih je vjerojatno i najviše. Ali njihovi međusobni omjeri vjerojatno nisu identični omjerima onih birača koji izlaze na izbore.
Sad (kad sam to napisao) očekivati je da dvije dominantne opcije neće biti sklone uvođenju obvezujućeg izlaska na izbore, jer (eto) smanjit će im se ukupni postotak, pa će ili gubiti izbore, ili će im teže biti sastavljati većinu. A za ustavne promjene u tom smjeru potreban je 101 glas u Hrvatskom saboru. Ali baš to može biti njihovo pogrešno zaključivanje. Na raznim europskim izborima padaju “mainstream” političke stranke i kao neizbježne javljaju se one koje na kraju ne žele ni s jednom takvom “starom” opcijom poslijeizborno koalirati baš zato što se supstanca tih stranaka troši unutar izlazećeg dijela biračkog tijela. U takvom postotku (50% izašlih) dovoljno je i 5% protestnog biračkog tijela u ukupnom postotku pa da neka opcija prijeđe i 10% od izašlih birača i osvoji toliko mandata da (osim velikih koalicija) blokira sve druge oblike većina. U ukupnom biračkom tijelu sve bi se političke opcije borile i za one apstinente koji nisu radikalno orijentirani, nego politički više-manje indiferentni.
U svakom slučaju, samom činjenicom da bi mandati bili ne samo izborno legalni nego i visoko legitimni (“težinski” neupitni) zapravo bi se vraćala i ozbiljnost i odgovornost na obje strane izbornog procesa: i među birače i među izabrane. Možda bi to za sobom povlačilo i svojevrsnu izbornu i političku samoedukaciju hrvatskog društva.
Anulirale bi se i spekulacije o “glasačkim mašinerijama” velikih stranaka zbog kojih one uvijek pobjeđuju, pa se na izbore ne isplati ni izlaziti. Anulirale bi se velikim dijelom i spekulacije o krađi glasova, “izlasku mrtvaca” i druge moguće makinacije s popisima, jer bi oni u slučaju obvezujućeg izlaska trebali biti besprijekorno točni. Dapače, takvo bi izborno pravilo gotovo logično povlačilo za sobom i uvođenje e-izbora, kako bi ono bilo lako ostvarivo i pristupačno svima sa što manje opravdanih “ispričnica” za neizlazak. Korisnost bi se tako dogodila na gotovo svim razinama vezanima uz biračke popise i njihovo ažuriranje uoči svakih izbora.
Budući da smo mi od izbora do izbora skloni sumnjati u valjanost rezultata (uopće ne kažem da je sumnjati loše!), obvezujućim izlaskom na izbore zapravo bi se dogodila i takva vrsta kontrole da bi birački odbori i povjerenstva bili i pod svojevrsnom provjerom samih birača. Zamislimo samo situaciju da je za neizlazak propisana naknada od 100 kuna. Naravno da je nećeš sam ispunjavati i uplaćivati, nego će ti morati (da bi se mogli proglasiti završni rezultati) stići obavijest o izbornoj obvezi izvršenja naplate neizlaska na izbore. Onaj tko u zakonskom roku (recimo tjedan dana) ne bi dobio obavijest o naplati neizlaska zapravo bi znao da se dogodila izborna nepravilnost u bilo kojem obliku (neispravni popis, krađa glasa ili nešto treće). Takav birač bi prijavom zapravo izazvao provjeru rada biračkog odbora na svojem izbornom mjestu, kao i druge provjere koje iz toga proizlaze.
Spomenuo sam 100 kuna kao moguću sankciju za neizlazak na izbore. Uzeo sam određeni okrugli iznos koji mi se činio dovoljno “velik” da bi mnogi radije upalili svoje računalo ili se prošetali nekoliko stotina metara i došli do svojeg biračkog mjesta, ali i dovoljno “malen” da ta sankcija ne bi značila i neprimjerenu materijalnu penalizaciju. Smatram također da bi se obvezujući izlazak na izbore mogao primijeniti samo na hrvatske državljane s prebivalištem u Republici Hrvatskoj, pa bi se za sve druge i izborno pravo možda moglo drukčije definirati nego za birače s prebivalištem u Republici Hrvatskoj.
Uvođenjem obvezujućeg izlaska na izbore čak bi se i odgovornost za državu malo “poravnala” na sve građane, jer neizlazak na izbore ne bi za sobom povlačio nebrigu za državu, nego bi svatko birao hoće li u izborima participirati ili će ih jednim dijelom – financirati. Primjerice, u slučaju izlaska oko 90% birača onih preostalih oko 10% (oko 35.000-40.000) birača financiralo bi s 35-40 milijuna kuna te iste izbore (što je oko trećine iznosa ukupnog troška, prema financijskom “rezultatu” posljednjih parlamentarnih izbora). Zato se zapravo i ne bi trebalo govoriti o sankciji, nego o izboru načina sudjelovanja u izborima.
Otvaranjem same teme propisivanja obvezujućeg izlaska na izbore svakako da će se javiti i argumenti “protiv”. Jedan od njih je i problem pretvaranja jednog prava u svojevrsnu obvezu (i to još penaliziranu u slučaju “bojkota”). Naravno da je to legitiman prigovor. Imajući ga u vidu, ni na jednom mjestu nisam mislio na obvezujuće glasovanje, nego na obvezujući izlazak na izbore. I danas je moguće izaći na izbore, a zapravo ih bojkotirati na više načina. Jedan od načina je poništavanje listića raznim namjernim intervencijama (nenamjerne greške onih koji su htjeli dati glas, ali su pogriješili ovdje ne uzimam u obzir), a drugi je preuzimanje listića bez ubacivanja u izbornu kutiju. To i dalje daje slobodu onome tko se bude registrirao (bilo na izbornom mjestu, bilo elektronički), ali će svoje nezadovoljstvo ponuđenim izborom izraziti raznim oblicima poništavanja svojega glasa.
Za primjer će nam poslužiti statistički podaci s prošlih lokalnih izbora u dva grada. U Donjem Miholjcu registrirano je bilo 7845 birača. U rubrici “pristupilo glasovanju” stoji broj od 3134 birača, a u rubrici “glasovalo birača (prema glasačkim listićima)” stoji također broj 3134. S druge strane u Karlovcu nije bilo tako. Tamo smo imali 48.265 registriranih birača. U rubrici “pristupilo glasovanju” stoji 21.396 birača, ali u rubrici “glasovalo birača (prema glasačkim listićima)” imamo broj od 21.387 birača. Gdje je nestalo 9 birača? Oni su preuzeli, ali nisu ubacili listić u izbornu kutiju. I izbori zbog toga nisu neispravni (a bili bi poništeni da je bio samo jedan listić više od onih iz rubrike “pristupilo glasovanju”). Naime, birač je zapravo “vlasnik” svojeg izbornog listića (fizičkog ili elektroničkog). On ga može konzumirati na koji god hoće način, pa čak i preuzimanjem radi uništavanja, bez ubacivanja u izbornu kutiju. Zato je velika razlika između obvezivanja na glasovanje (što bi bilo pretvaranje prava u obvezu) i obveze preuzimanja svojeg listića kao svojeg vlasništva, ali bez obveze samog glasovanja.
Kad bismo baš htjeli reći da državu svaki birač na izborima košta određeni iznos, možemo reći da se iznos izbora (recimo 120,000.000,00 koliko je to u ovom trenutku vezano uz parlamentarne izbore) dijeli na broj birača (uzmimo okvirno 4 milijuna), onda ispada da je svaki birač “opterećen” s 30 kuna po izborima. Ako bismo kao naknadu uzeli (umjesto onih 100) tih 30 kuna, onda bismo mogli reći da svaki birač može birati između konzumacije izlaska na izbore (nebiranja!) koja ga oslobađa uplate tih 30 kuna, ali i (umjesto konzumiranja izlaska na izbore) refundiranja razmjerne cijene koja se u cjelokupnom trošku izbora odnosi na njega (jer država mora tiskati njegov listić, ali i osigurati svu logistiku kao da će on izaći na izbore).
Moguće je, dakle, i argumentirati da obveza izlaska na izbore (“vlasničko preuzimanje izbornog listića”) nije zadiranje u pravo na bojkot biranja, a isto tako da “sankcija” nije “kažnjavanje”, nego naknada za udjel u troškovima izbora (koje se oslobađaju oni koji konzumiraju izlazak na izbore, a ne oslobađaju oni koji ne žele izaći na izbore, a i dalje žele biti državljani Republike Hrvatske).
Budući da postoje države koje imaju obvezu izlaska na izbore (Belgija, Luksemburg i Grčka u Europskoj uniji, kao i Australija te niz država Srednje i Južne Amerike), jasno je da se to tehnički može provesti, kao i da su razrađena i puno kompleksnija sankcioniranja za koja nam se čini da nisu primjerena za hrvatske uvjete. Razlog otvaranja ove rasprave (koja je već i otvarana, ali nije ozbiljnije prodiskutirana u javnosti) svakako nisu ni sankcije ni prisile na glasovanja, nego niz pitanja koja sva idu u istom smjeru – može li se hrvatsku politiku takvim modelom natjerati na “popravljanje”.
Bi li to izazvalo veću educiranost birača, probudilo želju za aktivnijim participiranjem i u ostalim političkim odlukama onih koji sada bježe i od pomisli na politiku (a onda nam se ona vraća kao loše bačeni bumerang u glavu, a ne u ruku). Jednostavno rečeno, bi li nas to natjeralo da državu učinimo uređenijom i perspektivnijom, a ne da iz nje odemo bez “ispaljenog metka” u sve privatne interesne skupine koje sve nas ne “olakšavaju” tek za 100 ili 30 kuna na izborima, nego za milijune i milijarde između izbora u kojima unaprijed pristajući na bespomoćnost ne sudjelujemo...?