KOMENTAR

ZA GLOBUS PIŠE IVICA RELKOVIĆ Uskoro ćemo nosti majice na kojima će pisati: Svi smo mi - izdajnici

Pula, 310818. Radnici Uljanika kojima jos nije isplacena placa prosvjeduju i danas uz podrsku gradana ulicama Pule.
Foto: Danijel Bartolic / CROPIX
CROPIX

Radnici Uljanika i ekonomist Nouriel Roubini

Prije deset godina svijet je pogodila teška ekonomska kriza i recesija koju je predvidio lucidni ekonomist Nouriel Roubini. Hrvatska se te recesije rješila među zadnjima. A njezinih posljedica, preklopljenih s nekim drugim negativnim parametrima (dramatično iseljevanje najvitalnijeg radnosposobnog dijela stanovništva prije svega), zapravo se i nismo riješili. Problem je, međutim, to što taj isti Nouriel Roubini najavljuje svijetu novu krizu i novu recesiju za dvije-tri godine. Veću i od one prošle. A nije on jedini koji na to alarmantno upozorava.

Opet će, jače nego prošli put, biti uzdrman svjetski i europski srednji sloj. A sirotinja će ostati sirotinja, samo što će je biti još više.

Kad je riječ o poduzetnicima, i oni koji danas uredno posluju, pa čak i zapošljavaju, tada će otpuštati višak radnika da koliko-toliko prežive. Ako su u nove poslovne cikluse ulazili preopterećeni kreditima koji će im na naplatu još uvijek dolaziti u tim bliskim godinama, možda neće biti te sreće da samo otpuste dio radnika i ograniče proizvodnju.

A gdje je tu Hrvatska?

Neki naši ekonomisti kažu da će na koljenima završiti i ono malo industrije što nam je ostalo. Posebno onaj i danas klimavi dio. Tko će to danas reći radnicima-dioničarima-vlasnicima Uljanika? A neki su (pa i direktori samog Uljanika), stidljivo čujemo ovih tjedana od kad je Uljanik tema broj 1. u Hrvatskoj, u nekim paralelnim tvrtkama (i svjetovima) zarađivali siguran i velik novac na sigurnom i velikom gubitašu! Bila je donedavno na jednoj našoj radijskoj postaji emisija “Tko je tu lud?”. Očito je neporebno i prerano ugašena. I Petrokemija je gubitaš. Zarađuje li netko i na Petrokemiji?

Nama je permanentna slamka spasa naš turizam. Treba li postaviti nagradno pitanje kako će se na njega odraziti moguća nova globalna kriza koja će dominantno pogoditi srednji sloj? Hoće li on automatski i manje putovati? Sigurno. A što bi za nas značila samo jedna malo lošija turistička godina (što, nažalost, za nas znači još uvijek samo sezona, a ne godina!)? A što tek sezona-dvije koje bismo morali okarakterizirati kao potpune podbačaje?

Gdje će završiti naša poljoprivreda (ili njezini ostaci ostataka) ako svi s individualnim pogledom u prazne novčanike spuštene glave budemo kupovali na akcijama ono što je u bogatijim državama predviđeno za uništavanje?

Tko će tada (za)raditi za ovoliku “administrativnu Hrvatsku”, za tolike krive i nepotrebne poslove izmišljene za neproduktivnu vojsku negativne selekcije...? Zapravo, je li ikog u Hrvatskoj briga za krizu koju “tek” za 2020. ili 2021. godinu najavljuje neki svjetski (dakle, čak nije ni hrvatski!) ekonomski Nostradamus!?

Tada više neće biti ove Vlade (ako čak i odradi cijeli redovni mandat), pa će se o tome morati brinuti netko drugi. A u tom smo nenadmašni. I ovu su Vladu dočekali “kosturi” koje je u ormar gurao netko drugi. Sve dok ide plaća za nerentabilne proizvode, što nas briga što će to značiti za one poslije nas. Dok ide plaća, što nas briga što rade direktori, drže se svoje priče radnici. Dok radnici nisu na ulicama, a država sanira svaki gubitak, što nas briga što tvrtka tone ako mi izvlačimo i bonuse i kooperantsko vrhnje, logično zaključuju direktori.

Što mene briga za tamo neku “državu”, za tamo neku “opću stvar”, ako sam se ja namirio i uredno se namirujem!?

Dođe li za dvije-tri godine do nove velike svjetske ekonomske krize i recesije koju predviđaju oni koji su točno predvidjeli i prošlu (pa bismo se barem malo trebali zamisliti, a možda i početi pripremati protumjere), kao narod s ugrađenom sabotažom svega državnoga i javnoga (valjda zato što su nam vladali drugi, pa država nije bila “naša”) valjalo bi nam svima obući unificirane majice s natpisom: SVI SMO MI – IZDAJNICI!

Budući da volimo tražiti izdajnike u drugima, valjalo bi ipak taj pojam razjasniti. Oni koji nisu s tobom, oni koji ti baš ne drže stranu (a takve najčešće označavamo kao izdajnike), zapravo i ne mogu biti izdajnici. Netko takav može biti nezainteresiran za tebe, može ti biti nesklon, može ti biti čak i neprijatelj – ali ti kao takav ne može biti izdajnik. Izdajnik je netko tvoj, netko blizak, najbliži. I što je netko veći izdajnik, znači da ti je bio toliko bliži. Najveći izdajnik može ti biti samo onaj najviše tvoj. Onaj tko je dobio veće talente i više povjerenja u prilici je postati i najveći izdajnik. Nisu Isusa izdali oni koji su ga negdje usput dva-tri puta sreli i vidjeli, nego oni koji su s njime svaki dan “jeli i pili” (pa je tako i danas!). A da se izdajništvo ne mjeri nekom ko fol zabrinutošću “ma tko je taj tko će te izdati” ili verbalnom galamom “s tobom ću i u smrt”, nego konkretnim djelima izdaje ili zatajenja, znamo na primjerima Jude i Petra.

Zato kad se neki samopredstavljaju najvećim domoljubima moraju znati da samima sebi određuju mjeru i potencijal za najveće izdajnike. Neki “veliki domoljubi” htjeli bi da su “veliki izdajnici” prethodni “antidomoljubi” ili barem prethodni “mali domoljubi”, ali neprijatelj ne može biti izdajnik (dovoljno je što je neprijatelj), a “mali domoljub” nema kapaciteta postati “veliki izdajnik”. Samo “veliki domoljub” može postati i “veliki izdajnik”.

Naš prvi, “istočni” grijeh, naša prva izdaja je nezasitna “krađa” države na svim razinama. I s tim povezana nonšalantna sabotaža bilo kakvih ozbiljnih brzih pravosudnih ili čak i samo “edukativnih” sankcija prema počiniteljima. Ovdje mislimo na razne oblike izvlačenja novca na kojekakve rubnozakonske načine za koje ne postoji spremnost da ih se pred javnosti dokraja rasvijetli. Primjerice, Uljanik smo do sada više puta kratkoročno “gasili” javnim novcem, pa bismo trebali kao društvo biti iznimno zainteresirani da se žurnije negoli dođe do isplate prve sljedeće plaće pred javnost stavi tko je kako prolazio kod ugovaranja javno štetnih poslova. Kažem javno štetnih, jer država spašava minuse dok istodobno postoje priče o privatno vrlo korisnim profitabilnim poslovima (na štetu države kao tek manjinskog vlasnika te iste većinski privatne tvrtke). Tko ih je dobio i tko ih je omogućio? Tko je u ovom slučaju izdao državu? Tko nam je uzeo stotine milijuna ili milijarde kuna iz javnog džepa? A Uljanik je samo trenutačno medijski vidljiv slučaj. A malih “Uljanika” ima svuda oko nas.

Svi koji su svjesno dali i uzeli ekstraprofitne poslove na teret državnog gubitaša i svi koji su to znali, a šutjeli su, izdali su državu (ili je još uvijek izdaju).

Dalje, osim stvarnih krađa, nama se događa i takav pogled na javni novac da smatramo normalnim i ispravnim kad se s “hrpe” onih koji proizvode prelijeva na onu “hrpu” koja troši na način da ta druga “hrpa” diktira i uvjete i količinu i želje i lakomost i sve... I pritom najmanje mislim na socijalnu državu, a puno više na goleme i netransparentne administrativne labirinte koji osim što uzimaju novac od onih koji u državnu blagajnu uplaćuju istodobno prema tim istim uplatiteljima novca ozbiljno koče i sabotiraju svaki mogući racionalan postupak do karikaturalnosti. Da, već sam govorio i ponavljat ću, mi imamo ozbiljno sabotiranu javnu upravu u kojoj manji strah imaju ti isti saboteri od onih koji pod stresom rade svoje i tuđe poslove. Naša javna uprava sastoji se od marljivih šutljivih slabo plaćenih radnika i preplaćenih bahatih neradnika koji su politički sponzorirani javni karcinom. Svako nepotrebno i poduplano “radno mjesto” s izmišljenim “poslovima” kojima se komplicira funkcionalnost nekog sustava najveća je krađa države. Ali svaki takav rođak je ili kum, prijatelj, stranački potrebnik nekog većeg ili moćnijeg, pa ga se štiti, zaklanja, trpi i žmiri na sve što (ne)radi.

Svi oni koji su nekom namjestili nepostojeći javni posao i svi koji su ga takvog uzeli izdali su državu, odnosno sve one druge koji tu državu izdržavaju.

Pravosuđe koje sa svim svojim sudovima ne uviđa koliko je važno da se žurno pročisti od vlastitih tereta (nesposobnih ili korumpiranih, korumpiranih materijalno ili politički – svejedno!) i da kao takvo duboko i brzo zaore u sve slučajeve krađe države prvenstveno od onih kojima je povjerena na upravljanje (korumpirane administracije i korumpiranih političara) možda je i najodgovorniji (zapravo najneodgovorniji!) dio društva. Naravno, i ovdje kao i u slučaju javne uprave, važan je efikasan sustav, a ne efikasan pojedinac, pa nipošto ne prizivam revolucionarno pravosuđe, nego visokomoralan i visokoprofesionalan i efikasan sustav.

Svi oni koji (iznutra ili izvana) usporavaju i sabotiraju uređenje efikasnog hrvatskog pravosuđa izdali su državu.

Sve ovo su male i osrednje izdaje Hrvatske. Rekli smo da je za najveću izdaju potreban i najveći potencijal izvrsnosti. Samo oni najbolji mogu i najviše izdati. Zato su Hrvatsku dosad najviše izdali oni najizvrsniji među nama. Oni koji nisu ništa ukrali, ništa oteli, ništa sabotirali. Oni koji su samo – odustali od borbe za Hrvatsku. Oni najizvrsniji u akademskoj zajednici koji pristaju da i tamo dominira negativna selekcija. Oni koji se ne žele nikome zamjeriti. Oni najizvrsniji u poduzetništvu koji se povlače u svoj vlastiti zatvoreni svijet, jer se ne žele ni u šta miješati i samo si izazivati probleme. Oni najizvrsniji u znanosti, kulturi, obrazovanju, sportu... koji popuštaju kojekakvim nametljivcima da im vode sustave i strukture a da nemaju ni jedan jedini citat u relevantom svjetskom časopisu ili nisu nikada udarili loptu u višem rangu od općinske lige, a upravljaju nacionalnom.

Kad dođe nova Roubinijeva ekonomska kriza i dokraja uzdrma ionako uzdrmanu Hrvatsku, svi oni najizvrsniji koji su je izdali propustom bit će i odgovorniji od onih osrednjih koji su je izdali nedjelom.

Kad budu sljedeći puta prosvjedovali iz ma kojeg opravdanog razloga, branitelji (oni stvarni) trebali bi se ozbiljno zapitati: jesmo li i gdje u međuvremenu izdali Hrvatsku? Kad budu pisali sljedeću poslanicu, biskupi bi se trebali preispitati: jesmo li i koliko izdali Hrvatsku? Kad bude sazvao neki sljedeći simpozij, HAZU bi se trebao zapitati: jesmo li i u čemu izdali Hrvatsku? Kad udruge civilnog društva (ma što to značilo) budu organizirale neki sljedeći okrugli stol, mogu se i zapitati: jesmo li i do koje mjere izdali Hrvatsku? Kad mediji i kreatori javnosti budu sve to komentirali, možemo se zapitati: jesmo li i koliko puta izdali Hrvatsku? Kad budemo skupljali neku humanitarnu pomoć (za što smo – bez ironije – zaista senzibilizirani) svi se trebamo zapitati: ma jesmo li zapravo izdali Hrvatsku što skupljamo pomoć za nešto za što smo trebali imati bolje organiziranu državu!?

Ne postoji nikakva “svjetska zavjera” protiv Hrvatske veća od izdaje nas samih. Za svaki nepotrebno ili jeftino prodani državni i javni resurs postoji veća domaća izdaja od neke “svjetske zavjere”.

Mnogi koji se razmeću i vjerom i domoljubljem trebali bi pročitati ono što je na pitanje o budućnosti Hrvatske nedavno portalu Index odgovorio jedan od onih koji sigurno ne bi morao nositi majicu SVI SMO MI – IZDAJNICI, Massimo Savić: “Razmišljam o jednoj Hrvatskoj koja će u bliskoj budućnosti imati strašno malo ljudi, većinom penzionera, koji tu žive s najbjednijim mogućim penzijama i mislim da smo zbog toga na jako opasnom demografskom putu. To nije pečalba 70-ih, kada je samo glava kuće, iliti najsposobniji, odlazio u stranu zemlju, a doma bi svojoj ženi i djetetu ili djeci i svojim roditeljima slao novac koji se trošio na ovim prostorima. Sadašnja situacija je mnogo opasnija jer odlaze kompletni nukleusi budućih velikih obitelji. I tu ne gubimo samo na onima koji odlaze nego i na onima koji će uz odlazeće doći na svijet.”

A još bi pozornije trebali pročitati njegov odgovor na pitanje gdje Hrvati griješe kad je riječ o situaciji u zemlji: “Griješe u mjeri krađe. Trebali bi biti mnogo elegantniji i ipak sami sebi postaviti do koje će mjere krasti. Nažalost, ovdje se krade ozbiljno, puno, rašireno i sistematski. Time dajemo primjer mladima da ćeš bolje proći ako ukradeš 100 milijardi kuna nego ako ne platiš račun za mobitel. Zemlja se voli tako da joj se rado i dobrovoljno plaćaju porezi, prirezi, jer ako svi krenemo krasti, uskoro nas neće biti.” (Index, 5. rujna 2018.).

Ima li ipak ikakva svjetla na kraju tunela? Juda i Petar jednako su započeli svoje izdajništvo, ali ga nisu jednako zaključili. Nitko od onih koji su dosad neuspješno vodili Hrvatsku (u raznim njezinim sustavima) neće je zaštititi od krize niti je izvući iz sljedeće recesije. Uz one koji je nisu izdali (ali su nemoćni na razini unutarnje sabotaže cijelog sustava) Hrvatsku naprijed mogu povući samo dosadašnji najizvrsniji izdajnici. Izdajnici propustom. Trebaju “samo” odustati od izdaje, udružiti svoju izvrsnost i preuzeti odgovornost za sve ključne javne uloge, ma kako to otrcano zvučalo.

I da se jasno razumijemo: ne postoje desni domoljubi i lijevi izdajnici, nego samo desni i lijevi izdajnici. A nadam se i desni i lijevi, mali i veliki spasitelji Hrvatske.

Zapravo čak ni tu ne trebamo kopirati druge (iako ima odličnih suvremenih primjera), nego samo aktivirati neke naše stare upravljačke i organizacijske memorije poput one dubrovačke koja je branila kult ličnosti (neupitno ograničavanje mandata na svim razinama!) i kontrolirala odnose privatnog i javnog (dok si na upravljačkoj poziciji, zaboravi na privatno, a brini se za javno).

Izdvajamo

Iz drugih medija