Što je to projekt HNS-ove ministrice Blaženke Divjak nazvan tupavim imenom ”Škola za život”? To je smjesa unosnog biznisa započeta još s Milanovićevim ministrom znanosti i obrazovanja Mornarom vrijednog oko 3, 5 milijarde kuna, političke ideološke agende ljevice koju je Gramsci nazvao ”marš kroz institucije” i posljednja slamka spasa za HNS koji preko tzv. reforme obrazovanja želi PR magluštinom podići svoj mrtvi 1 posto rejting. Ova smjesa je stoga molotovljev koktel bačen na djecu te obrazovanje i budućnost RH u cijelost, uz blagoslov Andreja Plenkovića.
Krenimo redom, počevši od biznisa preko leđa djece i državnog proračuna. Kada je Zoran Milanović uzeo Nevena Budaka za osobnog savjetnika, povjerio mu je izradu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologija. Time je kompenzirao Budaka jer mu nije ispunio želju da bude ministar obrazovanja. Budakova desna ruka bio je riječki profesor Petar Bezinović, zaposlen na Institutu za društvena istraživanja (IDIS) gdje radi i Boris Jokić, kojeg potom (toliko o Jokićevoj priči struka, a ne politika) Milanović imenuje voditeljem Ekspertne radne skupine za izradu tzv Cjelovite kurikularne reforme. I kartel je počeo funkcionirati. Bezinović preuzima Upravno vijeće Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje, a kako je ministar Jovanović najprije jednim potezom pera posmjenjivao nepoćudne školske ravnatelje i krenuo nasilno mijenjati zakone u maniri revolucionara - jurodiva, pa su padali na Ustavnom sudu, Milanović je bijes struke i javnosti ublažio tako što je ministrom znanosti i obrazovanja imenovao Mornara, poznatog poznavatelja trgovine informatičkom opremom.
Prije nego što je otišao, a zamijenio ga Mornar, Jovanović je za pomoćnika uzeo Sašu Zeleniku, koji je i dan-danas siva eminencija i važan faktor istog Ministarstva, a koji je, gle čuda, jedan od osnivača stranke glupog naziva - Pametno. Zelenika je ovladao obrazovnima procesom i tijekom novca te, domogavši se dokumentacije, počeo selektivno upravljati dodjelom novca udrugama, s pozicije lijevih falangista. Biznis i ideološka agenda u kasabi poput Hrvatske uvijek idu zajedno. I što prvo pokreće ministar Mornar? Kao poznavatelj trgovine informatičkom opremom i uz blagoslov multinacionalki razbacao se po Aziji, pa pokreće projekt e-Škole, koji Milanović i Mornar proglašavaju nacionalnim projektom uz neviđenu propagandu u medijima. Isto je Mornar govorio što i danas ministrica Divjak, o zamjeni udžbenika tabletima, a sve pod parolom za lakše torbe, koju bismo mogli nazvati parafrazirajući Tadijanovića, ”Nosim sve tablete, a nisam magarac”.
I evo vam udruživanja i sukoba interesa koji je započet s Mornarom, a nastavljen s Divjakicom: Ministar Mornar kao prvog projektnog partnera u projektu e-Škole izabrao je Fakultet organizacije i informatike (FOI) iz Varaždina, a partnerica voditeljica tog unosnog posla bila je današnja ministrica Blaženka Divjak. Nju do sada nitko nije prozvao barem za sukob interesa, jer je probrala povjerljive dobavljače za ostvarenje ”projekta”, među kojima je unosne poslove dobilo visoku učilište Algebra u kojem je radila, a i radi njezina današnja pomoćnica Lidija Kralj, jedna do glavnih poluga tog trgovačkog biznisa što ga je Divjakica nazvala ”Škola za život”. Lidiju Kralj stoga su nakladnici prije nekoliko mjeseci tužili Povjerenstvu za sukob interesa jer je izjavila da je samo na posudbi u Ministarstvu, kao Vlašić iz Evertona u CSKA, i da se vraća u Algebru. Inače, Algebra radi, kao u Coppolinim filmovima, u prostorijama Hrvatskog katoličkog sveučilišta.
Kada je Jokić pao, pa samim tim i biznis s informatičkom opremom zaustavljen, jasno je zašto je Blaženka Divjak bila kao udarnica na uličnim prosvjedima kojima se tražila provedba kurikularne reforme s naprednjačkim floskulama o težini torbe, bubanju činjenica, o boljem obrazovanju, protiv ideologije, za dobro naše djece... Bla, bla, truć, muć, dok se prešućivalo da se iza cijele Jokićeve tzv. Cjelovite kurikularne reforme krio Mornarov plan velike trgovine informatičkom opremom. Škola za život nastavak je toga, samo što je ne provodi Kurta nego Murta, dobro organiziran kartel, jer je u igri oko 3, 5 milijardi kuna koliko će iznositi informatizacija škola. Zato se Divjakici žurilo da se nasilno krene u eksperiment Škola za život, pa se izblamirala, jer ima 3, 5 milijardi razloga da uvali robu školama koje nemaju WC-a, prokišnjava im krov, klupe se raspadaju...
Nitko ne negira potrebu nastavnih pomagala i modernizaciju škola, dapače, ali ovo to nije, ovo je privatni projekt Blaženke Divjak i oko HNS-a okupljenog kartela, jer Škola za život nije predviđena Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije, to je dosjetka ministrice Divjak i njezine pomoćnice Lidije Kralj Je Gol, popraćen bljutavim PR-om, a svi koji su upozoravali na sve te gluposti i muljanja, na čelu s rektoricom zadarskog Sveučilišta profesoricom Dijanom Vican, postali su smetnja, a Plenković ih se odrekao i zbog ruku u Saboru i HNS-a učinio državni udar, u smislu da je koaliciju pretpostavio Ustavu i zakonima RH. Vrdoljak je pak samo razdjelnike zamijenio računalima i tabletima za smirenje, 3,5 mg kuna.
Cjelovita kurikularna reforma, što je to? To ne postoji, ona se svela na neku maglovitu Školu za život, čitaj: informatički biznis. Sadržaja tu nema, samo tehnika, u koju mogu ubaciti tek par Jokićevih šalabahtera i maknuti povijest iz strukovnih škola kako tesari 2050. godine ne bi učili o nekom čudnom obrazovnom kartelu na brdovitom Balkanu koji je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda jer je maglu prodao po rekordno visokoj cijeni u povijesti civilizacije. Usput, Macron je u Francuskoj gurnuo zakon koji u osnovnim školama zabranjuje bilo kakve uređaje s mogućnošću mrežnog povezivanja, pa i tablete, djeci do 15 godina. Iznimke su uporabe u pedagoške svrhe i djeca s posebnim potrebama. Kod nas je sve skupa mutno i netransparentno, najblaže rečeno. Što se tiče Vrdoljaka, koji se kune da je reforma obrazovanja njegov životni projekt, Slaven Letica dao mu je nadimak Potemkin. Jer takvih životnih projekata ovaj Potemkin je imao, redom: Povratak INA-e Hrvatskoj, reindustrijalizacija zemlje, bušenje Jadrana i stvaranje od Hrvatske Norveške, poticanje građana na ugradnju razdjelnika...
Epilog, Hrvatska sve jadnija i siromašnija, on i kartel sve bogatiji i moćniji, a HNS stranka s više donacija čak i od HDZ-a. Vrdoljak je odavno izučio ”Školu za život”, pa je logično da mu je stalo da je implementira u sve pore, počevši od klinaca od sedam godina. I sve to uz ignoriranje Sveučilišta, Akademije i drugih institucija koje su HNS-ovci eliminirali kako bi privatizirali odgoj i obrazovanje i njegove procese.
Uglavnom od Kurikularne reforme ostao je K. Plus PDV.
Osim lukrativno-materijalnog, ovo HNS-ovo inzistiranje na resoru obrazovanja, koje su privatizirali, i to poznati ”stručnjaci” za obrazovanje poput Vrdoljaka, ima i ideološki pečat koji je Gramsci nazvao ”marš kroz institucije”. U ovom slučaju Gramscijev ”Marš” znači sljedeće. Kada, u ovom slučaju, lijeva ideologija vidi da političkim sredstvima ne može porobiti društvo, onda ide preodgajati pojedinca zaposjedajući dva primarna resora u tu svrhu, odgoj i obrazovanje, te kulturu i medije povezane s njima. Na cijelom Zapadu, pa i u postkomunističkoj Hrvatskoj, stoga vlada kulturna hegemonija ljevice, koja je ”promarširala” kroz sveučilišta, zaposjela filmsku, kazališnu i izdavačku industriju, tako da su, ne tako davno, u konkurenciju za Zlatnog lava na festivalu u Veneciji, u najuži izbor ušla četiri kandidata koji su se svi odreda bavili problematikom prava homoseksualaca. Ovi naši ”gramscijevci” po načitanosti, obrazovanju i intelektualnom profilu, to je jedina utjeha, nisu ni do gležnja zapadnim kulturmarksistima, naši su neka smjesa Bakarića, Steve Krajačića i Svetozara Vukmanovića Tempa. Naši su nasilni, uveli su strah među zaposlenike institucija obrazovanja, sve što im nije pod kontrolom oni bi gasili, pa i Agenciju za znanosti i obrazovanje, iako je riječ o jedinoj regulatornoj agenciji s područja jugoistoka Europe koja je akreditirana u Europskoj asocijaciji agencija, na temelju čega jedino Hrvatska iz jugoistočnog područja ima priznate diplome i studije u Europskoj uniji, a nemaju Rumunjska, Bugarska, Grčka...
Marš kroz institucije ovih naših gramscijevaca je neka vrsta napada na Zimski dvorac koji se u ovom slučaju zove Republika Hrvatska. Kako to nasilje i obmane izvode, uvjerio sam se kada sam iz institucija u petak dobio mail koji je desna ruka Divjakice, Lidija Kralj u petak u 12 h uputila članovima, kolokvijalno, Povjerenstva za praćenje eksperimentalnog programa, u kojem veli da se javlja ”s prijedlogom ministrice Divjak da se za objedinjavanje i izradu završnog izvješća angažira znanstvena organizacija koja će podatke prikupljene na sve tri razine... praćenja analizirati i objediniti u završno izvješće”. Trik je u tome da Divjakica i Kraljica traže od Povjerenstva da dignu ruku za ”znanstvenu organizaciju”, a ne piše koja je, pa će onda, kada ovi dignu ruku, Divjakica podmetnuti koga hoće, dakle nekog iz svog kartela ili koji radi za njega. K tome, dok zagovaraju kod učenika ne štrebanje, već kritičko mišljenje, u ovom procesu ”obrazovne reforme”, svako kritičko mišljenje unutar struke ili guše ili ignoriraju. Licemjeri.
U tom smislu Hrvatska je talac jedne minorne stranke koja ima toliki postotak da bi se svaki Zagorac koji se vraća iz klijeti posramio da je tako malo napuhao. Tzv. obrazovna reforma za Vrdoljaka i društvo, osim još jednog Potemkinova Vrdoljakovog sela, čista je PR agenda u svrhu spašavanja HNS-a od nestanka. Ona nije u svrhu dobra djece i obrazovanja, ona je šuplja priča s lijepim parolama za manipulaciju medijima i narodom iza koje stoje razdjelnici, plinski biznis i pokoja Ledo-škrinja.
Tko je omogućio da budemo taoci razdjelnik-stranke? Prepustit ću riječ Slavenu Letici: ”Za ‘izmišljenu reformu’ i ‘veliki dramatični eksperiment’ zvan ‘Škola za život’ osobno uopće ne krivim prodavače magle i trgovce informatičkom opremom, pa ni neuku i hiperambicioznu resornu ministricu dr. Blaženku Divjak Smješku. Glavni je krivac za sve u vezi sa Školom za život predsjednik VRH-a i HDZ-a Andrej Plenković Bono koji je, nakon smjene zadarske rektorice dr. Dijane Vican, sebe samoga postavio na položaj predsjednika ‘Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije i koordinaciju strategija i djelovanja na području obrazovanja i znanosti’. Sve ostalo u svezi s reformom školstva prepustio je Ivanu Vrdoljaku Potemkinu i dr. Blaženki Divjak Smješki. On i samo on je odgovoran što je budućnost odgoja i obrazovanja prepustio na milost i nemilost stranke koja uživa potporu 1,9% hrvatskih građana i ministrici koja kipti od viška ambicija i manjka - kompetencija.”
Letica ipak, s obzirom na znanje, iskustvo i godine, malo začuđuje. Višak ambicija i manjak kompetencija je u ovom Potemkinovu selu prednost, a ne nedostatak. Za to postoji 3,5 milijarde dokaza.