Nacionalizam, to je riječ koja na Zapadu zvuči kao psovka, kao uzrok svih zala jučer i danas. No ne misle svi tako. Nakon pobjede Trumpa i njegove ideje vodilje “Prvo Amerika”, nakon Brexita, o nacionalizmu se sve manje govori kao opasnoj ideologiji, a sve više kao moralnom imperativu, kao otporu devastirajućim učincima globalizacije, ne samo nužno u ekonomskom smislu, gdje je globalizacija imala neke dobre učinke, nego i u kulturološkom te moralnom. Tako će George Friedman ustvrditi kako u politici nema smisla više govoriti o sukobu kroz binome liberali – konzervativci ili ljevica – desnica, nego kroz jedini stvarni binom nakon Trumpa i Brexita, a to je sukob na matrici internacionalisti – nacionalisti.
Na koncu Drugog svjetskog rata smatralo se da je uzrok svih zala nacionalizam i protekcionizam. Zato masovno niču internacionalističke institucije kao kontrapunkt: Ujedinjeni narodi, Svjetska banka, MMF, Europska unija... Internacionalizacija i integracija bili su imperativi protiv eventualnih zala budućnosti iz pouka prošlosti. Onda je došla 2008. godina i globalna financijska kriza koja je internacionalistički model stubokom dovela u pitanja, od banaka do političkih institucija koje su bile generatori ovog kolapsa, koji je iza sebe ostavio milijune nedužnih žrtava.
Postalo je jasno da u procesu internacionalizacije koji se zove globalizacija postoje gubitnici i dobitnici, da su nacionalne države izgubile mehanizme kontrole vlastite sudbine. Nisu gubitnici toliko nacije u cjelini, nego pojedini društveni slojevi. Financijskim i političkim elitama jednako je svagdje dobro, bankar u Njemačkoj ili Grčkoj krizu nije osjetio, nego prije svega radništvo i srednji sloj na Zapadu, teško pogođeni premještanjem industrije i casino kapitalizmom. Toliko hvaljena sloboda kretanja od strane internacionalista tim ljudima ne znači ništa, jer nemaju novaca za putovanja niti za školovanje djece u inozemstvu.
Vidjelo se da nacionalne politike ne mogu promijeniti ovaj gubitnički trend za prosječnog Grka ili Talijana, ili prosječnog stanovnika američke ravnice Midwesta. I tu se dogodila točka obrata, krenulo je ponovno vrednovanje nacionalizma. Zapadne vlade krenule su u borbu protiv njega s krilaticom antipopulizma, no njihov pokušaj je propao kada je buknula migrantska kriza koja je još više u nekim zemljama srušila cijenu rada, dovela u pitanje sigurnost i kulturu domicilnog stanovništva. Nigdje na Zapadu bankari, sveučilišni profesori ili menadžeri u multinacionalkama nisu primijetili da se njihov kvart promijenio, no običan čovjek jest.
Nagore. Za njega je globus nejasan pojam, kao i apstraktno čovječanstvo, jer on je konkretan čovjek, Zapadnjak, iz konkretne kulture s konkretnim problemima. No vladajuće (internacionalističke) elite to nisu razumjele, ili nisu htjele razumjeti, dapače, krenule su vrijeđati nacionaliste, a potom se počele čuditi kako tradicionalne stranke ljevice i desnice propadaju, a narod bježi, brexira iz EU, radništvo ne trči socijalistima, nego Trumpu, Le Penovoj, Salviniju, Orbanu...
Internacionalističke elite ne shvaćaju da to nije nacizam, da to nije fašizam koji želi uništiti ili porobiti drugoga, već tzv. novi nacionalizam, koji želi zaštititi sebe, državu naciju, svoju kulturu i način života, da nije agresivan, nego protektivan, da nije šovinistički, nego suverenistički nacionalizam. Internacionalističke institucije u svakom su smislu zakazale, postale sluge apstraktnih ideja i krupnog kapitala, a običnog Zapadnjaka ostavile na vjetrometini, poput zrnaca pijeska koje globalistički deregulirani vjetar nosi na sve strane, da ih razvlašćuje identitetski i kulturno, pa i ekonomski. Kada su sigurnost i mir u pitanju, internacionalističke institucije pokazale su svu sterilnost. Ne treba ići dalje od “ovih prostora” i vidjeti kako je pred očima UN-ovih kaciga napravljen genocid u Srebrenici, kako EU nije reagirala na Miloševića, slično je posvuda po svijetu, od Srebrenice i Ovčare do Ugande.
Yoram Hazony, židovski filozof, nedavno je izdao zanimljivu knjigu “The Virtue of Nationalism” i izazvao polemike. Hazony, utemeljitelj Shalem Centra u Jeruzalemu, obrušio se na sveučilišta koja uče kako je zapadna kultura eminentno zločinačka i odgovorna za sva zla svijeta, pri čemu se ističe nacizam. Hazony se s tim ne slaže. Među mnogim definicijama nacionalizma uglavnom prevladavaju one koje se oslanjaju na nacizam ili fašizam. Hazony, koji doziva važniju ulogu države nacije nasuprot internacionalistima, nacizam i fašizam ne smatra nacionalizmima, jer je nacistička Njemačka bila ne toliko država nacija, nego imperijalistički projekt s ciljem pokoravanja drugih na rasističkoj matrici.
Zato on govori o etičkom nacionalizmu na tragu Martina Bubera ili Gandhija koji definira kao “točku gledišta utemeljenu na principu prema kojem je svijetom bolje upravljati kada su nacije (države) u stanju nezavisno trasirati vlastiti put, čuvati vlastite tradicije i slijediti vlastite interese bez vanjskog upletanja”. Alternativa tome je postojeći internacionalistički imperijalizam koji je u sebi tiranski jer želi svijet ujediniti pod jednim političkim režimom.
Suprotno tome je država nacija utemeljena na zajedničkim tradicijama jezika, religije, kulture i drugih karakteristika koje pružaju mogućnost “jedine poznate efikasne baze za toleranciju, različitost, individualne slobode i slobodne institucije”. Na istom tragu prošli je tjedan u Timesu Melanie Phillips napisala kako reafirmacija “države nacije nije nacizam, nego zaštita osobnih sloboda i demokracije” te dodala da “nacionalisti moraju otpustiti svoje PR stručnjake jer je nacionalizam široko interpretiran postao sinonim za fašizam, nacizam, bigotizam, rat i holokaust”. Internacionalističke ideologije s univerzalističkim tendencijama, poput marksizma, liberalizma ili islama, stoga pokazuju agresiju i mržnju koja se pokazuje prema svima koji im se suprotstavljaju, pa i prema državi naciji, koja zahtijeva jasne granice jer se temelji na jasnom kulturnom i svakom drugom identitetu. Milijuni ljudi žele tek zaštititi vlastitu kulturu, zapadni nacionalni identitet, stoljećima utemeljen na slobodi, toleranciji i zakonima jednakim za sve.
Ove vrijednosti Zapada ugrožene su masovnom imigracijom i ideologijom multikulturalizma koje potiču internacionalisti. Za razliku pak od nacionalista, fašisti ili bijeli suprematisti nemaju cilj zaštititi vlastitu kulturu i identitet, njih nosi mržnja prema drugom i negaciju svih spomenutih principa zapadne kulture koje su nacionalistima na srcu. Oni su jednako opasni kao internacionalisti. Za Hazonyja je stoga zabrinjavajuće da se svaki nacionalizam jednako demonizira kao nerazuman, zločinački. Ako država nacija ne preživi, čeka nas povratak u premoderni tribalizam. K tome, zločini internacionalista su perfidniji, marksisti su pobili desetke milijuna, liberalni internacionalisti “ne čine” zločine, oni “šire demokraciju i ljudska prava” i dobivaju Nobela za mir poput Obame, a o internacionalističkim, globalnim ambicijama islama da i ne govorimo.
Kao odgovor na novi nacionalizam, suverenizam, obnavljanje države nacije i očuvanje različitosti nasuprot globalističkoj unifikaciji u liku Trumpa i Brexita, odmah su ustali sa sveučilišnih katedri liberali, od Pinkera do Brooksa, koji protiv novih nacionalista zagovaraju obnovu prosvjetiteljstva, koji je donio građanska i ljudska prava, slobode na univerzalističkoj matrici razuma. No moderna demokracija i sustav sloboda, odgovara Hazony, nije produkt iluminizma, kojeg se i sam Marx u svojim internacionalističkim zločinima smatrao sljednikom, i dovršenjem projekta prosvjetiteljstva započet s Kantom i Francuskom revolucijom.
Sve te vrednote produkt su nacionalista i države nacije u Engleskoj još u 15. stoljeću kada nacionalizam nije bio miješan, kao nakon Drugog svjetskog rata, s rasistima, fašistima i nacistima, ili danas s bijelim suprematistima. Devastirajući učinci iluminizma i Francuske revolucije nisu zato zahvatili Englesku, ali su poharali Europu, ta je revolucija dovela do stoljeća terora, uništenja monarhije i države, Napoleonova imperijalističkog nasilja, a i sam Marx sebe vidi kao promotora prosvjetiteljskog univerzalnog razuma. Iluministi su bili barbari u ime nekog apstraktnog nezabludivog razuma koji su rušili autoritete i tradicije, dogme, da bi od “nezabludivog” razuma napravili dogmu.
Suprotno njima engleski nacionalisti postavljaju temelj modernim zapadnim državama, bez krvi i dogme nezabludivoga razuma. Tako John Fortescue u 15. stoljeću piše “Pohvalu engleskim zakonima”, koji “jamče individualne slobode, progres i zaštitu pojedinca i njihovih dobara od države”. Nisu imali potrebu ubiti kralja, prolijevati rijeke krvi, nego ono što je dobro sačuvati, a ono što je loše promijeniti. Od 1600. godine engleski pravnici i filozofi, od Seldena do Halea, postavljaju temelj anglo-američkog konstitucionalizma, koje poslije preuzimaju Amerikanci i, od Washingtona do Madisona, grade tu državu. Nisu bili iluministi niti revolucionari, nego nacionalisti i religiozni ljudi.
Ovi autori branili su nacionalnu i religijsku tradiciju, ali su gajili i zdravu skepsu i otvorenost, za razliku od iluminista i njihove dogme nezabludivog razuma bez veze sa stvarnošću i dušom naroda, ono što anglosaksonski svijet naziva “common sense”. Britanci su stoga uvijek bili zazorni prema internacionalizmu i sličnim ideologijama, pa su Brexit i Trump samo oživljavanje te nacionalističke tradicije, nasuprot internacionalističkoj, iluminističkoj koja tamo nikada nije zaživjela. Nakon raskrinkavanja (liberalnog) internacionalizma s krizom koja je buknula 2008., dotučenog migrantskom krizom, i devastacijom države nacije, nacionalizam danas postaje moralni imperativ.
U Hrvatskoj također imamo sukob internacionalista i nacionalista, ali na pretpotopnoj matrici. Jedni viču “Smrt fašizmu”, drugi “Za Dom spremni”. Brod luđaka. Tako opet, u svjetskim previranjima i diskusijama, mi tavorimo na rubu povijesti, čekajući konačno prave nacionaliste koji će još ovo malo hrvatskog bogatstva i kulture sačuvati od globalnih, internacionalističkih predatora. Višegradska skupina ili Inicijativa triju mora mogli bi biti dobar početak za repozicioniranje Hrvatske u ovom globalnom (inter)nacionalističkom previranju. To ne možemo očekivati od Plenkovića, pogled je uperen na Pantovčak...
