KOMENTAR

ZA GLOBUS PIŠE IVO GOLDSTEIN Bleiburg: Titov ratni zločin nad vojskom zla

    AUTOR:
    • Ivo Goldstein

  • OBJAVLJENO:
  • 13.05.2018. u 15:24

Oružane snage NDH koje su 15. svibnja 1945. stigle na Bleiburg bile su vojska koja je pune četiri godine ratovala na strani najvećega povijesnog Zla, posljednji i najvjerniji saveznik Adolfa Hitlera. Na Bleiburg je ta vojska stigla s teretom od najmanje 300.000 (po Žerjaviću) nevinih žrtava koje je poubijala u četverogodišnjim represalijama i genocidnom divljanju u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Njezin posljednji zapovjednik bio je Vjekoslav Maks Luburić, bivši upravitelj ustaških logora, vođa eskadrona smrti i najveći masovni ubojica u čitavoj hrvatskoj povijesti.

Priča počinje prvih dana svibnja, kad su partizanske jedinice stigle pred sam Zagreb. Vlasti NDH te mnogi civili, među kojima i vođa HSS-a Vladko Maček, nisu željeli dočekati novu vlast, bojeći se represalija, nego su krenuli prema Austriji kako bi se predali Britancima, od kojih su očekivali bolji tretman nego od partizana ili Sovjeta. Vojnicima, domobranima i ustašama, pokret je bio naređen. Poglavnik Ante Pavelić preko Maribora se odvezao u Austriju i, presvučen u civilno lovačko odijelo, nakon desetodnevnog tumaranja kroz austrijske šume i Alpe dospio je do unaprijed pripremljenog pribježišta u seocetu Leingreith u sjeverozapadnoj Austriji, gdje ga je već više tjedana čekala njegova obitelj.

Bili su to dani rasula; znalo se da se Hitler ubio, da je sovjetska vojska ušla u Berlin i da je rat izgubljen. Oružanim snagama NDH pridružilo se nekoliko desetaka tisuća civila. Krenuli su putem na kojem je već bilo oko 40.000 njemačkih vojnika, a pridružio im se i manji broj slovenskih kolaboracionista i civila (nešto više od 10.000) te nešto manje srpskih i crnogorskih četnika, ljotićevaca i civila.

Tada je već bio 9. svibnja – tog je dana Reich kapitulirao, rat je u Europi bio gotov, osim u Sloveniji, gdje Oružane snage NDH, osobito one u kojima su bile ustaše, još vode rat nakon rata. Pretpostavljaju da im jedinice NOVJ-a, po eventualnoj predaji, vjerojatno ionako ne bi poštedjele živote, pa se uporno i bezobzirno bore do kraja. Divljački maltretiraju zarobljene partizane i u pravilu ih ubijaju. Po slovenskim selima masovno pljačkaju, pale kmetije i nemilosrdno ubijaju njima sumnjive seljake i njihove cijele obitelji.

Šest divizija Treće jugoslavenske armije i jedna slovenska divizija imaju naredbu zaustaviti Oružane snage NDH. Dolazi do teških borbi. Prednji dijelovi ustaške vojske, predvođeni Maksom Luburićem i Rafaelom Bobanom, vode borbu na život i smrt sjeverozapadno od Celja, na području Mislinja – Slovenj Gradec – Dravograd – Prevalja. Prema izvještaju štaba Treće armije, u tim borbama poginulo je i nestalo gotovo 200 njezinih vojnika (ukupno je Treća armija između 2. i 15. svibnja imala 826 poginulih i nestalih te 2482 ranjenih). Tim brojkama valja dodati gubitke slovenske divizije i lokalnih odreda, pa ukupne partizanske gubitke u danima od 9. do 14. svibnja treba računati na blizu 1000 mrtvih i ranjenih. Istodobno, u rubrici ”neprijateljski gubici” izvještaj Štaba Treće armije bilježi “preko 20.000 ubijenih”. Nerazmjer žrtava s jedne i druge strane svjedoči o tome da su zarobljenici ubijani, i to masovno.

Bitke su kulminirale 13. i 14. svibnja na prilazima austrijskoj granici, oko Dravograda i Prevalje. Operacije su prestale tek 14. svibnja, odnosno čak 15. svibnja ujutro, kad su se prednji dijelovi Oružanih snaga NDH probili do Blajburškog polja u Austriji (otprilike trećina sviju koji su krenuli preko granice). Otpor više desetaka tisuća ustaša i domobrana koji su ostali opkoljeni u sjevernoj Sloveniji bio je skršen, a oni zarobljeni.

Kad je prvi dio izbjegličke kolone ipak prešao u Austriju, vođe su odmah kontaktirale britansku vojsku kako bi se predali. U dvorcu nad Bleiburgom 15. svibnja primio ih je brigadir Patrick Scott u ime Petog korpusa britanske vojske. Scott je odbio prihvatiti njihovu ponuđenu kapitulaciju i naredio im da se predaju Jugoslavenskoj armiji. Naime, tako je bilo uglavljeno sporazumom Britanaca s Jugoslavenskom armijom.

Kako su Oružane snage NDH i u povlačenju prema Austriji počinile masovne zločine, a budući da su već imale poznatu četverogodišnju zločinačku bilancu, pale su pod udar članka 4, točke 1 Pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu Ženevske konvencije. Izgubile se prava predviđena po toj Konvenciji za vojske korektnog ponašanja u vođenju rata.

U trenucima kad su predstavnici Oružanih snaga NDH saznali da ih vraćaju u Jugoslaviju, po obližnjim šumama već se razbježao dobar dio onih koji su u sebi nosili teret počinjenih zločina: većina časnika Ustaške vojnice, mnogi pripadnici jasenovačkih posada zvanih Ustaška obrana, bivši pripadnici Crne legije. Neki su od njih poslije poginuli kao tzv. križari u Hrvatskoj i BiH, a mnogi su uspjeli opstati u emigraciji. Na Blajburškom polju i u dolinama Drave i Meže položili su oružje dobrim dijelom mobilizirani vojnici, dočasnici i niži časnici, koji vjerojatno u velikoj većini u sebi nisu osjećali teret krivnje.

Iz Bleiburga i drugih lokacija na kojima su kapitulirali zarobljenici su odvođeni u sabirne logore, najviše u Mariboru i Celju. Nakon selekcije, koju su nekoliko dana provodili oficiri OZN-e, viši domobranski časnici izvedeni su pred Vojni sud koji ih je većinom sudio na smrt. Pripadnici Ustaške vojnice iz 1941. i 1942. bez suđenja su strijeljani na obližnjim stratištima. Bilo je među njima i mnogo ustaških i endehaških dužnosnika, poput onih iz logora Jasenovac - Miroslav Filipović Majstorović, Ivica Matković, Josip Mataija, Tihomir Kordić, Marko Pavlović, Marija Buždon-Slomić, Mirko Slišković Slomić, Dragutin Pudić – Paraliza, Ante Zrinušić, Josip Šantić i mnogi drugi. Oni bi na svakom poštenom suđenju dobili najtežu kaznu.

Mobilizirani vojnici godišta 1927. i 1928. uglavnom su pušteni kućama ili remobilizirani u Jugoslavensku armiju; svi ostali otpremljeni su u dugim kolonama, uglavnom pješice, prema udaljenim logorima za zarobljenike, najviše u Vojvodini. Ti marševi, zbog patnji kroz koje su zarobljenici prolazili, nazvani su Križnim putovima, na kojima su mnogi usputno ubijeni, mnogi na putu ili poslije u logorima poumirali od iznemoglosti ili bolesti, a otprilike ih je polovica dočekala amnestiju od 3. kolovoza 1945.

Za masovno ubijanje razoružanih zarobljenika nema pravnih ni moralnih opravdanja. Radi se o zločinu za koji punu odgovornost snosi vrh tadašnje vlasti na čelu s maršalom Titom, iako je on 14. svibnja uputio depešu svim štabovima armija i glavnim štabovima Slovenije i Hrvatske: “Poduzmite najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenih od strane jedinica, pojedinih organa i pojedinaca... Lica koja treba da odgovaraju za djelo ratnih zločina predavati na revers vojnim sudovima radi daljnjeg postupka.” No, kad je saznao da njegova zapovijed nije poštovana, Tito nije ništa poduzeo. “Nije odobravao što se dogodilo, pogotovo jer se otelo kontroli i preraslo u anarhiju, pa je tražio izvještaje i razjašnjenja”, ali i “opravdanja i razumijevanje” za osvetnički gnjev protiv “bandi” koje i nakon završetka rata još ratuju i nanose gubitke “našim ljudima”. Naposljetku je preko svega prešao u govoru na mitingu u Ljubljani 27. svibnja 1945.: “Što se tiče ovih izdajnika... to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla je već ogromnu većinu...”

Prema ustaškim i njemačkim dokumentima, iz Zagreba, Samobora i iz drugih smjerova 6. i 7. svibnja 1945. prema austrijskoj je granici krenulo 100.000 do najviše 110.000 pripadnika Oružanih snaga NDH. Neutvrđeni broj od više tisuća pobjegao je iz kolone ili izginuo u žestokim borbama prije 15. svibnja, a procjenjuje se da je približno polovica preostalih preživjela bijegom prilikom kapitulacije, otpustom kući, remobilizacijom, upućivanjem na prisilni rad i najviše po osnovi dviju amnestija. Proizlazi da je ubijeno 40.000-50.000 pripadnika Oružanih snaga NDH. To je stravično velik broj, pogotovo ako uzmemo u obzir da se sve zbivalo u razdoblju od oko dva mjeseca, ali ipak razbija nevjerojatni mit o višestruko većem broju ubijenih endehazijskih vojnika. Tim procjenama valja dodati i utvrđene brojke od preko 20.000 ubijenih slovenskih domobrana kolaboracionista, četnika i ljotićevaca, pa ukupni broj žrtava partizanskih zločina vjerojatno iznosi između 60.000 i 70.000.

Dok se na osnovi dokumenata može približno točno utvrditi brojno stanje vojske, takvih dokumenata nema o civilima u kolonama za Bleiburg. Na osnovi čitanja brojnih memoarskih zapisa, čini se da je vojske bilo mnogo više nego civila, pa su priče o 500.000 civilnih bjegunaca mitološke besmislice. Za vrijeme žestokih borbi prema austrijskoj granici partizanska je artiljerija nemilosrdno tukla po koloni vojske i civila, pa je tada, po svemu sudeći, poginulo i mnogo civila. Nakon kapitulacije vojske 15. svibnja civili su otpušteni kućama, s jednosmjernom propusnicom u zavičajno mjesto, gdje su se u roku od 24 sata morali javiti Komandi grada ili područja. O tome postoje brojni iskazi i dokumenti, a o navodnim masovnim ubijanjima civila poslije kapitulacije ne postoji nijedan jedini dokument ni vjerodostojno svjedočenje.

U ovu je priču sada, nažalost, potrebno ubaciti i usporedbu s Jasenovcem, jer se u hrvatskoj javnosti uporno i agresivno nameće neodrživa i priglupa teza da su “svi totalitarizmi isti”, pa su onda, slijedom logike da su i Bleiburg i Jasenovac, kao simboli tih totalitarizama, zapravo istovrsni zločini. A Jasenovac i Bleiburg zaista ne mogu biti i nisu isto.

Jasenovac je zločin genocida, Bleiburg i Križni put ratni su zločin nad zarobljenim i razoružanim vojnicima neprijateljske vojske. Pravne i moralne distinkcije jasne su i laiku. Jasenovac je sastavni dio ideologiziranog državnog sistema koji je trajao četiri godine i trajao bi još vrlo dugo da je NDH opstala i Treći Reich pobijedio u ratu. Bleiburg i Križni put je kao masovno ubijanje bez suda trajao oko dva mjeseca, a zatim je s dvije amnestije prestao. Nekoliko mjeseci bilo je još pojedinačnih recidiva, ali najgorih oblika staljinizma – masovnih ubijanja bez sudskog postupka – u Jugoslaviji poslije 1945. više nije bilo, osim Golog otoka, iako je još dugo opstala jednopartijska vlast koja je generirala mnoge slabosti.

Bleiburg je u stanovitom smislu već bio predodređen Jasenovcem, jer saveznička su Velika trojica na Churchillov prijedlog u Teheranu 1943. već najavila da će kazna za genocidne zločine biti sastavni dio pobjede. Ali, naravno, dok su Churchill i Roosevelt mislili na kažnjavanje putem sudskog postupka, Staljinu su sudovi bili suvišna smetnja, a jugoslavenski komunisti u to su vrijeme uspostavljali vlast upravo po uzoru na Staljinovu. Umjesto sudskih postupaka nastupilo je neobuzdano osvetništvo, drevni vae victis, kombiniran s otupjelim senzibilitetom starih ratnika prema ubijanju i tuđoj smrti, s primišlju staljinističkog stila novih vlastodržaca da se na taj način mogu riješiti potencijalnih neprijatelja. Pri tome je posebno žalosno što su glavni počinitelji zločina pobjegli sve do Argentine i Australije, a stradala je masa, pretežno naivnih i nevinih. Iako je sve to trajalo nepuna dva mjeseca, a onda brzo jenjalo, očito je ostavilo preduboke tragove, sve do danas.

Ne dvojim da Oružane snage NDH kao vojska Zla nisu dostojne godišnjih komemoracija na Bleiburgu koje patronizira i subvencionira najviše tijelo Republike Hrvatske, Hrvatski sabor. Ali mnogi mobilizirani i nedužni pripadnici te vojske, koji čine dobar dio postradalih, sigurno zaslužuju pijetet. U toj dvojnosti - i povijesne istine i potrebe da se ona komemorira ili ne komemorira - približava se i ovogodišnja bleiburška obljetnica.

Nemam odgovore na sva pitanja koja se postavljaju oko Bleiburga i Križnoga puta, ali oni koji tobože “komemoriraju” bleiburške žrtve, a zapravo slave ustaše i NDH, od tih nas odgovora samo udaljuju.

Izdvajamo

Iz drugih medija