U četvrtak, 27. srpnja, navršava se 77 godina otkako je u Srbu, u Hrvatskoj, počeo antifašistički ustanak. U doba socijalizma taj je dan slavljen kao praznik, Dan ustanka. U samostalnoj Hrvatskoj proslava 27. srpnja zamijenjena je slavljenjem 22. lipnja, koji je imenovan Danom antifašističke borbe. Tada je, na dan njemačkog napada na SSSR, ne čekajući instrukcije, petnaest hrvatskih komunista iz Siska otišlo u obližnju šumu Brezovicu i osnovalo prvi gerilski odred (Sisački partizanski odred). Sutradan po osnutku odred minira prugu Sisak–Sunja kod Blinjskog Kuta, što je prva oružana akcija antifašističkog otpora u Hrvatskoj. No, to nije bio ustanak. Pravi je ustanak bio onaj mjesec dana poslije, 27. srpnja, u Srbu.
U proteklih četvrt stoljeća o ustanku u Srbu desničarska (pa dijelom i proustaška) propaganda ispisala je tisuće kartica teksta i u novije vrijeme zatrpala internet tvrdnjama da se radi o “kontroverznom” događaju, štoviše, da je to bio “četnički zločin genocidnih razmjera započet od četničke rulje… organiziran od pripadnika četničkog pokreta Draže Mihajlovića… smjerajući istrebljenju hrvatskog naroda u cjelini”.
No, to nije točno - ustanak u Srbu nisu organizirali ni vodili četnici, iako su neki njihovi pristaše u ustanku marginalno sudjelovali i počinili zločine. Ustanak je bio simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva kojem je prijetio ustaški genocid i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika.
Ne radi se ni o kakvu ”kontroverznom” događaju, jer je sve što ću u ovom tekstu napisati lako dokazati kroz mnogobrojne endehaške, njemačke i talijanske izvore, kako bi se izbjegla sumnja da se, navodeći partizansko-komunističke izvore, stvara jednostrana slika o ličkim događajima u srpnju 1941.
Početna je laž iz neoustaških izvora, na kojoj počiva sva daljnja argumentacija, da prije ustanka u Lici Srbi nisu bili ugroženi od vojnih ili redarstvenih postrojbi NDH. Činjenice govore upravo suprotno. Srbi u NDH bili su zakonski diskriminirani i egzistencijalno ugroženi već od prvih dana po uspostavi te države – zabranjena je ćirilica, bili su masovno otpuštani, izbacivani su iz kuća i stanova (policija je 8. svibnja 1941. naredila da se Židovi i Srbi isele iz sjevernih dijelova Zagreba), itd. O krajnjim ciljevima tih akcija na javnim su skupovima tih tjedana govorili ustaški ministri i visoki dužnosnici. Predsjednik Zakonodavnog povjerenstva Milovan Žanić je 2. lipnja 1941. u Novoj Gradiški rekao: “Ustaše! Da znate: ja govorim otvoreno. Ova država, ova naša domovina, mora biti hrvatska i ničija više. I zato oni koji su došli ovamo, ti treba i da odu. Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikog drugog i nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti da načinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom i da je očistimo od Srba koji su nas stotine godina ugrožavali i koji bi nas ugrozili prvom zgodom. Mi to ne tajimo, to je politika ove države i to kad i izvršimo, izvršit ćemo samo ono što piše u ustaškim načelima.”
Ministar Lovro Sušić istih je dana na “velikoj skupštini ustaškog pokreta u Slunju” bio također vrlo jasan – “nećemo krvavog čišćenja”, ali “Srbi se moraju seliti”.
U međuvremenu su u Srbu i u drugim općinama kotara Donji Lapac uspostavljene male ustaške posade, sa sjedištem i najjačom posadom u Boričevcu. Ustaše iz Boričevca vrše prepade na okolna srpska sela, opkoljavaju pojedine kuće i zaseoke, obavljaju premetačine u potrazi za oružjem i usput pljačkaju, premlaćuju uhićene, poneke i ubijaju. Neke žrtve bačene su u jamu Bezdanku pokraj Boričevca. I glasovita Macolina jama kod Ličkog Lešća progutala je tada prvih 26 srpskih žrtava.
U takvim prilikama, u nekim selima oko Donjega Lapca i Srba dolazi do prvih okršaja: naoružani srpski seljaci koji bježe od uhićenja pucaju na ustaške potjere. Još nije poginuo nijedan ustaša, ali obostrana nesigurnost zavladala je cijelim krajem. Srpski muškarci iz opreza više ne noće u svojim kućama, nego u obližnjim šumarcima. Skupljaju se u manjim grupama, raspoređuju za stražarenja, a neki imaju i oružje koje nisu predali ustaškim vlastima.
O tome objektivno izvještavaju lokalne oružničke postaje, koje upozoravaju da ustaški postupci prema Srbima prijete eksplozijom.
Hrvati Boričevca, okruženi srpskim selima, žive u strahu od osvete i tiho negoduju. Ima ih koji poručuju srpskim znancima iz susjednih sela neka ne dolaze u Boričevac, “jer ustaše nikome ne misle dobro”. U narodu već kruže informacije o stravičnim ustaškim zločinima u Veljunu (oko 400 ubijenih) i Glini (oko 260), zbog kojih i nadbiskup Stepinac u pismu Paveliću izražava negodovanje – tvrdi da je to zločin zbog “kojega moramo propasti”.
U Gospiću je 18. lipnja osnovan gospićki sustav logora. Otad pa u sljedeća gotovo dva mjeseca u Gospić se dovode tisuće zatočenika i prebacuju prema logorima smrti Jadovno na Velebitu i Slani na Pagu. Transporti u Gospić sve su brojniji i učestaliji nakon što je ustaško Ravnateljstvo za javni red i sigurnost 8. srpnja naredilo da se “imade sve grkoistočnjake i židove slati u Gospić, a nikoga više u koncentracioni logor Danicu u Koprivnici”. U gospićkom sustavu logora ubijeno je kudikamo najviše Srba, oko 3000 Židova, ne više od 1000 Hrvata i Bošnjaka (pretežno komunista) i neutvrđen, ali ne velik broj Roma. Iz srpskih je kuća diljem Like u lipnju i srpnju odvedeno mnogo ljudi prema Gospiću, odakle se nitko nije javio.
Posljednjih dana lipnja u Bihaću, Donjem Lapcu i Boričevcu pojavljuje se opunomoćenik iz Zagreba Vjekoslav Maks Luburić s nalogom da “provede akciju čišćenja”. Luburićevo je “čišćenje” počelo 29. lipnja, kad su jake ustaške snage iz Bihaća natjerale oko 1200 Srba (“195 domaćinstava“) iz općine Plitvička Jezera da napuste svoje kuće i zemlju pa s torbama preko ramena krenu u prisilno izbjeglištvo, na put prema Srbiji.
Tri dana poslije, 1. srpnja, s nekoliko kamiona punih ustaša i domobrana, Luburić se zaustavio u selu Suvaja, nedaleko od Srba. Navodno se tu neki dan pucalo iz šume prema službenom automobilu u prolazu. Muškarci su izbjegli u šumu, pa su Luburićevi ljudi za dva sata spalili gotovo cijelo selo i ubili 173 osobe. U iduća dva dana slično je Luburićevo “čišćenje” obavljeno u nedalekim selima Osredak i Bubanj. U naknadno sastavljenom poimeničnom oružničkom popisu žrtava u sva ta tri sela bilo je 279 ubijenih, pretežno žena, djece i staraca, i jedva desetak muškaraca u dobi sposobnih za vojsku.
Tih dana središnje institucije NDH u Zagrebu pripremaju akciju iseljavanja Srba iz NDH kojom je bilo predviđeno da se njih 250.000 iseli u Srbiju. U kotarskim se središtima osnivaju uredi za iseljavanje (negdje se te institucije zovu “povjerenstva Državnog ravnateljstva za ponovu”) - u Korenici, u Udbini, u Brinju, u Perušiću, gdje su u tom uredu angažirane čak 24 osobe. U Otočcu je za člana povjerenstva izabran Jure Francetić kao osoba “političkog značaja”. Iz Otočca javljaju u Zagreb da su svi članovi povjerenstva “okretni, povjerljivi i energični”.
U Lici, zbog sve većih tenzija, vlasti NDH tek su djelomično uspjele u deportacijama srpskog stanovništva, ali je svim suludim ustaškim postupcima put prema općem ustanku bio nepovratno trasiran. Uzaludna su bila nastojanja nekih razumnijih općinskih načelnika i ustaških povjerenika (npr. Jure Pavičića u Donjem Lapcu) da nekim dobronamjernim gestama umire srpsko stanovništvo (materijalna pomoć postradalim srpskim selima, oslobađanje nekih uhićenika).
Ustaškim se vlastima više nije vjerovalo. Bilo je već cijelih sela koja su živjela u zbjegovima i samo se vrlo oprezno iz šumaraka silazilo u kuće. Muškarci su shvatili da se valja organizirati, a organizaciju su im ponudili - komunisti.
Marko Orešković, član centralnih komiteta KPJ i KPH i bivši španjolski borac, prenio je tih dana ličkim komunistima partijsku direktivu da pokrenu ustanak protiv ustaških vlasti i okupatora. U to vrijeme u Lici je bilo 240 evidentiranih članova KP i vjerojatno dvostruko više aktivnih suradnika i članova SKOJ-a. U kotaru Donji Lapac članova KP i aktivnih suradnika nije bilo više od trideset, ali opće raspoloženje za otpor i pobunu, s obzirom na opisane okolnosti, u tom je kraju bilo najzrelije.
Malobrojni komunisti brzo su pridobivali brojne pristaše i aktivne sljedbenike s kojima su formirali borbene odrede u selima i zbjegovima. Po Oreškovićevim uputama u četama i odredima uspostavljena je institucija političkog komesara. Komandiri su bili ljudi s kakvim-takvim vojničkim iskustvom, a njima ravnopravni politički komesari bili su isključivo komunisti ili njihovi pouzdani sljedbenici. Uoči ustanka odredi su imali oko 300 naoružanih i još više nenaoružanih boraca, a višestruko su narasli već u prva dva-tri ustanička dana. U početku su se odredi nazivali “gerilski”, a tek na intervenciju CK u rujnu su preimenovani u “partizanske”.
Komandant združenog Štaba gerilskih odreda za Donji Lapac i okolinu bio je Gojko Polovina, odvjetnički pripravnik iz Gračaca, istaknuti lokalni komunist, odličan organizator. Polovina je bio “stvarni rukovodilac ustanka, komandant, komesar i predstavnik vlasti”. Marko Orešković već je u fazi priprema povezao gerilske štabove u Srbu i Donjem Lapcu s partijskim i vojničkim vodstvom u Bosanskoj krajini, pa je organizacija pripremanog ustanka i sam ustanak s obje strane Une bio koordiniran.
Također je, na inicijativu Marka Oreškovića, Polovina uoči ustanka ponudio istaknuto mjesto u Štabu gerilskih odreda majoru jugoslavenske vojske Bošku Rašeti (da bude načelnik štaba ili možda komandant, a Polovina politički komesar), ali Rašeta je prihvatio da bude samo stručni savjetnik. Izgovarajući se bolešću, Rašeta nije preuzeo taj posao, a dva-tri mjeseca potom pristupio je četnicima.
Lokalni političari velikosrpske i četničke orijentacije u Srbu i kotaru Donji Lapac nisu sudjelovali u pripremi ustanka, jer su zbog opasnosti od ustaških progona već u svibnju i lipnju pobjegli pod talijansku vlast u Dalmaciju (Stevo Rađenović, Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajo Omčikus i drugi). Nakon prvih ustaničkih uspjeha vratili su se kućama u Srb i u druga mjesta koja su već držali ustanici.
Ustanak u Srbu počeo je 27. srpnja 1941. prema prethodnom planu, koordiniran s istovremenim ustankom u Drvaru i u Bosanskoj krajini. Pred oko 150 ustanika u Srbu razbježala se malobrojna oružnička posada i ustanici su odmah zaposjeli općinsku zgradu i druge državne objekte. Već istoga dana ustanak se proširio po selima sjeverno i južno od Srba.
U sljedeća dva dana ustanici su u prvim borbama rastjerali oružnike, nanijeli znatne gubitke domobranskim i ustaškim postrojbama koje su već krenule u “pacifikaciju” ustaničkog područja, srušili su željezničku prugu u Kaldrmi.
Trećega dana ustanak se poput bujice već proširio po cijelom kotaru Donji Lapac. Posada iz Donjega Lapca povukla se uvečer 29. srpnja u Boričevac i kotarsko središte sutradan ujutro već je u ustaničkim rukama. U 3 sata ujutro 31. srpnja ustaška posada povlači se i iz Boričevca i gotovo svi žitelji tog mjesta, zajedno s hrvatskim izbjeglicama iz drugih sela, ukupno njih oko 2000, povlači se s vojskom u Kulen Vakuf.
Na bosanskoj strani Une ustanak je zahvatio još mnogo šire područje. Već prvoga dana, 27. srpnja poslije podne, oslobođen je Drvar, a zatim i prostor prema zapadu do Une i prema istoku do pred Bosanski Petrovac.
Usred NDH kompaktno područje od oko 3000-4000 km2 s obje strane Une bilo je već treći ili četvrti dan u rukama ustanika. Dok se u drugim dijelovima NDH antifašistički otpor ustaškoj vlasti razvijao postupno, od malih logora i borbenih grupa pa pomalo do sve brojnijih četa i odreda, u drvarskom kraju u Bosni i u hrvatskom kotaru Donji Lapac ustanak je bio poput stihije, nagao i masovan, općenarodni.
Međutim, ustanak nije bio imun na osvetništvo. Bilo je među ustanicima prilično mnogo ogorčenih koji su otvoreno isticali kako će “za svaku našu spaljenu kuću gorit barem jedna njihova, za svaku našu palu glavu past će barem jedna njihova (hrvatska) glava”.
U takvoj stihiji čak i najbolja organizacija uzmiče pred ekscesima, samovoljom, potom i zločinima. Puna kontrola nad postupcima ustanika, pogotovo kad je ona bila loše organizirana, jednostavno nije bila moguća.
Na bosanskoj strani najmasovnije osvetničko ubijanje hrvatskih i muslimanskih seljaka i građana dogodit će se u rujnu, prilikom napada na Kulen Vakuf, a nekoliko manjih osvetničkih ispada i masovnih pljački desilo se već na samome početku ustanka.
Neki ustanici iz Suvaje, kojima su Luburićevi ustaše poubijali cijele obitelji, osvetnički su u selu Brotnja poubijali 36 pripadnika iz nekoliko obitelji Ivezić. Još gori osvetnički bijes sručio se na Boričevac. Kad su ustanici 2. kolovoza ušli u mjesto, zatekli su 15 starijih ljudi koji se nisu htjeli pridružiti svojim sumještanima u bijegu u Kulen Vakuf i ostali su u svojim domovima. Svi su do jednoga poubijani, a cijelo selo je spaljeno.
Gojko Polovina u memoarima uvjerljivo opisuje kako je u Boričevcu kao komandant uzalud pokušao spriječiti osvetništvo. Sutradan na mitingu u oslobođenom Donjem Lapcu Polovina je javno osudio osvetničko nasilje, pa zločina u jedinicama pod njegovom komandom više nije bilo. A i većina onih koji su počinili te osvetničke zločine poslije su se ili priključili četnicima ili su poginuli.
Komunističko vodstvo antifašističkog ustanka suzbijalo je osvetničke tendencije, prvih ratnih godina čak i vrlo uspješno. Politički se nastojalo za antifašizam pridobiti što više Hrvata, pa se neselektivno osvetništvo osuđivalo ne samo kao moralno nedopustivo nego i kao politički kontraproduktivno.
Partizanima srpske nacionalnosti, koji su u prvoj ratnoj godini tvorili više od tri četvrtine partizanske vojske u Hrvatskoj, ukazivalo se na primjere hrvatskih komunista – u Lici na Marka Oreškovića, Srećka Manolu, Ivu Rukavinu, Šimu Balena, na Kordunu na Vecu Holjevca, Ivu Marinkovića, Miću Zlatića, a najviše na dalmatinske, primorsko-goranske i zagrebačke partizane, koji su već od jeseni 1941. sve brojnije stizali u Liku, na Kordun i Baniju u obranu srpskih sela od ustaških zuluma.
Lokalni srpski političari pročetničke orijentacije, koji su se početkom kolovoza 1941. iz dalmatinskog izbjeglištva vratili u oslobođeni Srb i Donji Lapac, pokušali su se uklopiti i u politička zbivanja na tom području. Gojko Polovina i njegovi bliži suradnici, po uputama Marka Oreškovića, ispočetka ih nisu spriječavali, naprotiv: pokušavali su ih pridobiti za široki front narodnooslobodilačke borbe protiv ustaških genocidnih vlasti.
Ti pročetnički političari su u Srbu pokušali osnovati četnički puk “Kralj Petar II”, ali je odaziv bio slab i plan je propao. Istovremeno su kontinuirano održavali kontakte s talijanskim okupatorskim vlastima u Kninu, a kad su talijanske trupe u listopadu napale oslobođeni partizanski teritorij oko Srba, nastupio je definitivni raskol: partizani pod vodstvom komunista ratovali su protiv Talijana, a četnici su se svrstavali na talijansku stranu i postali suradnici okupatora.
Bila je velika sreća za Liku i cijelu Hrvatsku što se većina lokalnog srpskog stanovništva opredijelila za partizane, a ne za četnike. U protivnom bi hrvatsko stanovništvo već u toku rata bilo izloženo mnogo širim razmjerima osvetništva koje su četnici zagovarali. A da ne nagađamo o mogućim još dalekosežnijim poslijeratnim posljedicama katastrofičnog karaktera.
Ubrzo se pokazalo da je suradnja između partizana i četnika nemoguća, jer se radilo o dva sasvim suprotna strateško-politička stava: dok je komunističko vodstvo ustanka zagovaralo ofenzivnu borbu protiv ustaškog režima i njegovih talijanskih pokrovitelja, pročetnički političari su tvrdili da je za Srbe u Hrvatskoj najbolje da se stave pod zaštitu talijanskih okupatora, umjesto da gube glavu u borbama s prejakim protivnikom.
Pokušajmo rezimirati: ustanak u Srbu 27. srpnja i istovremeni ustanak u kraju oko Drvara, u BiH, stoji u počecima partizanskog ratovanja u Hrvatskoj. Promatrano u globalu Drugog svjetskog rata, ti su događaji bili djelić ratovanja na pravoj strani, s izrazitim antifašističkim karakterom.
Novi Globus izlazi 27. srpnja!