KOMENTAR

ZA GLOBUS PIŠE IVO GOLDSTEIN Zašto smatram da obljetnicu osnutka Herceg-Bosne nipošto ne treba slaviti

Goran Mehkek / CROPIX

Proglašenjem HR Herceg-Bosne Tuđman je htio zadovoljiti svoju opsesiju o stvaranju veće Hrvatske, u “naravnim granicama”. Krajnje je vrijeme da se s istinom o toj štetnoj tvorevini suoče oni koji je slave

Potkraj kolovoza proslavljena je u Mostaru 25. obljetnica osnutka Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Svečanosti je bio nazočan Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH. Glavni govornik na skupu bio je Božo Ljubić, saborski zastupnik iz dijaspore, a Marko Babić, generalni konzul RH u Mostaru, bio je izaslanik predsjednice Republike. Proslava je izazvala brojne negativne reakcije u BiH jer se procijenilo da su se u Mostaru okupili zagovornici podjele te države. Poslije je Milas objašnjavao kako je bio privatno. Ljubić i Babić, koliko znamo, nisu se oglasili.

To je prilika da se zapitamo o mjestu Herceg-Bosne u povijesti. Je li baš tako kako je u Mostaru rečeno, da je “Hrvatska zajednica, a zatim Hrvatska Republika Herceg-Bosna odlučujuće doprinijela obrani cjelovitosti BiH”?

Zna se da se pojmom Herceg-Bosna od kraja 19. stoljeća koriste neki hrvatski intelektualci kako bi zamijenili općeprihvaćen pojam Bosna i Hercegovina. Poznati je historičar Ferdo Šišić 1908., u vrijeme austrougarske aneksije BiH, isticao da ona mora biti priključena Hrvatskoj, a ne austrijskom ili ugarskom dijelu Monarhije.

Drugim riječima, naglašavao je hrvatsko pravo na BiH, tvrdeći da ono datira još od hercega Andrije koji je 1198. sjedinio Hum (ili Humsku zemlju – otprilike jugoistok današnje BiH i dio Crne Gore) s Hrvatskom. Zahvaljujući i hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači Hum se od 15. stoljeća naziva Hercegovinom. Očito zato da bi naglasio vezu imena zemlje s hercezima Šišić se koristi isključivo nazivom Herceg-Bosna. U isto vrijeme Stjepan Radić piše traktat “Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu“ te dosljedno upotrebljava termine Bosna i Hercegovina ili Bosna-Hercegovina, a ne i Herceg-Bosna.

Terminom Herceg-Bosna otad se koriste osobe vrlo različitih ideološko-političkih uvjerenja: historičar Hamdija Kreševljaković, Vladko Maček, kralj Aleksandar Karađorđević, ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković i franjevac i historičar Dominik Mandić. Lorković i Mandić upotrebljavali su nazive Herceg-Bosna i Bosna i Hercegovina kao sinonime.

Termin Herceg-Bosna ne upotrebljava se u vrijeme NDH, jer su ustaše negirali samosvojnost Bosne (i Hercegovine). Termin Herceg-Bosna imao je određenu stilsku vrijednost i funkciju, korišten je u manifestima, svečanim govorima, u pjesmama, itd.

Franjo Tuđman uporno je i dosljedno, još od 1971., javno izražavao želju da se stvori “Velika Hrvatska“ - tada je, ne baš uvijeno, pisao o “duhovnoj i teritorijalnoj integraciji hrvatskog nacionalnog bića”.

Za razvoj tih ideja Tuđmanu su važni bili razgovori koje je u Norvalu 1987. vodio s hercegovačkim fratrima. Oni su zajednički došli do zaključka da Hrvati i Srbi ne mogu živjeti u zajedničkoj državi, da su muslimani (dakle s malim “m”!) dio hrvatskoga nacionalnog korpusa i da u budućnosti, nakon raspada Jugoslavije, na tom prostoru valja stvoriti samostalne nacionalne države u kojima će se organiziranim preseljavanjem stanovništva stvoriti etnički kompaktni i homogeni teritoriji.

Otkad je 1989. kao vođa HDZ-a Franjo Tuđman dobio priliku da se javno izjašnjava, u nizu je istupa posve otvoreno govorio o prirodnim i povijesnim hrvatskim granicama, a potom, nešto uvijenije, i o potrebi da ta nova država bude etnički što homogenija.

Predstavljajući HDZ 1990. na televiziji u predizbornoj kampanji, Tuđman je zaključio kako je hrvatski “kifl” neprirodna oblika i da ga treba podebljati, što je bila izravna aluzija na potrebu razgradnje BiH. Građanski dio javnog mnijenja bio je zgrožen i prestrašen, ali su Tuđman i HDZ time dobivali glasove na desnici.

Tuđman je smatrao da se podjela BiH treba dogoditi u načelu po granicama Banovine Hrvatske iz 1939., ali Banovina nikad nije profunkcionirala na zdravim osnovama: njezina uspostava nije verificirana u beogradskoj Skupštini. U određivanju njezinih granica s drugim dijelovima BiH gledao se samo omjer Srba i Hrvata u pojedinim kotarima, a ignoriralo muslimansko stanovništvo, što je teško opteretilo dotadašnju suradnju HSS-a s muslimanskim političarima. Zapravo, Tuđmanova zamisao o reinkarniranju Banovine samo je još jedna od njegovih fiksideja.

Početkom 90-ih ekstremni su se desničari u Hrvatskoj pozivali na ustaštvo i sugerirali obnovu NDH. U hrvatskom političkom životu, u emigraciji i među bosanskohercegovačkim Hrvatima živjele su tada paralelno dvije koncepcije: prva je bila očuvanje cjelovite BiH. Druga, dugo vremena pritajena, bila je ustaškonostalgičarska (primjerice, bugojanska je grupa 1972. stigla u BiH sa sloganom “Osvetnici Bleiburga”) – po njoj je cijela BiH trebala biti integrirana u Hrvatsku. Tuđman je jedini zagovarao podjelu BiH. Nisu to domislili ni Gojko Šušak ni Mate Boban ili netko treći od hercegovačkih HDZ-ovaca. Oni su bili samo provoditelji.

Za realizaciju Tuđmanovih ideja i planova pomoć je stigla od politike koju je od 1987./88. otvoreno provodio pokret sa Slobodanom Miloševićem na čelu. Doduše, Milošević je na suđenju u Haagu 2002. odbacio tvrdnje da je htio podijeliti BiH: “Ne kažem da nije bilo takvih ideja, ali ne s moje strane”, što mu nije bilo prvi put da otvoreno laže. Demantira ga Warren Zimmerman, posljednji američki veleposlanik u Beogradu u doba Jugoslavije: uperio je prstom baš u njega kao “glavnog pokretača rušenja Jugoslavije” te zaključio kako je “njegov prvi cilj bio uspostaviti srpsku vlast u cijeloj državi.

Kada su se Slovenija i Hrvatska oduprle tom cilju, odlučivši da se izdvoje, srpski se vođa priklonio alternativnoj strategiji. Dovest će sve jugoslavenske Srbe, koji su živjeli u pet od šest republika, pod srpsku upravu, tj. pod svoju vlast”. Od goleme mu je pomoći u realizaciji tog plana bio Franjo Tuđman. A zapadnu Hercegovinu ionako nije ni mislio uključiti u “Veliku Srbiju“ (čak je i Stevan Moljević 1942. predvidio za zapadnu Hercegovinu i Dalmaciju nekakav autonomni status).

Franjo Tuđman se u proljeće 1990. našao u izvršnoj vlasti prvi put u životu te se suočio s brojnim temama i problemima, kao nikad. Morao je donositi ključne odluke i bio je podvojen unutar sebe u dilemama koje su se činile nerazrješivima: pregovori ili oružje? Tuđman nije bio za ratnu opciju, izbjegavao je rat koliko je god mogao. Prilike su ga prisilile da vodi politiku bez jasne koncepcije, kombinirajući miroljubive izjave i pregovore s jedne strane, ali s druge najavljujući da će se Hrvatska moći obraniti i spremajući se za rat.

U takvoj situaciji Tuđman je Miloševića doživljavao kao idealnog sugovornika. Tuđman je bio herostrat – uživao je u činjenici da je moćan, da može sjesti s nekim tko mu je ravnopravan za isti stol i odlučivati o sudbinskim pitanjima svoje zemlje. Osim toga, Milošević mu se svidio, bio je veliki glumac, kozer – sve ono što Tuđman nije bio.  Međutim, Tuđmana sve to vrijeme nije napuštala opsesivna želja da dijeli BiH.

Njih su se dvojica sastali 25. ožujka 1991. u Karađorđevu. Službeno priopćenje nikad nije objavljeno. Poluslužbeno, dogovarano je kako izbjeći rat u Hrvatskoj i na prostoru bivše Jugoslavije, ali nema dvojbe da je najvažnija tema bila podjela BiH.

Tuđman je nakon povratka iz Karađorđeva davao slavodobitne izjave o dobivenim teritorijalnim ustupcima. To je nastojao kapitalizirati i u međunarodnim kontaktima. Branko Tuđen svjedoči kako je u Rimu u svibnju 1991. pred iznenađenim premijerom Craxijem “izvadio zemljopisnu kartu i počeo objašnjavati granice Banovine Hrvatske koje da su najpovoljnije za Hrvatsku”.

Hrvoje Šarinić opisuje kako je u srpnju (agresija na Hrvatsku je u punom jeku!) u Berlinu predstavnicima Vanjskopolitičkog odbora Bundestaga govorio da je BiH “geopolitički apsurd” i da su “je stvorili komunisti, a koja je ostatak turske kolonije”. Da ne bi bilo nikakve dvojbe o imperijalnim planovima, dometnuo je: “Zato imamo neprirodne granice Hrvatske, a u BiH imamo cijeli dio s čistim hrvatskim življem.”

Nešto poslije, u vrijeme kada se mogao naslućivati ratni rasplet u BiH, uslijedile su izjave poput ove: “Ako netko okupira i anektira dio BiH, i Hrvatska će tražiti svoj dio.”

Tadašnji bliski Tuđmanov suradnik Mario Nobilo opisivao je da je Tuđman, “dajući pravo na samoodređenje jugoslavenskim narodima i njihovim republikama, a ne manjinama, naglašavao da to ne vrijedi za BiH, koja nikad nije bila država jednog temeljnog naroda”. Tuđmanovi etnocentristički stavovi bili su beznadno zastarjeli. On nije razumio međunarodnu politiku, a nije razumio ni BiH. Bio je opsjednut svojim vizijama – upravo je na bosanskohercegovačkom pitanju bio mnogo iracionalniji nego što bi političar, osobito državnik, smio biti (za razliku od reakcija u nekim drugim situacijama, kad je iskazivao mnogo više racionalnosti).

Nobilo tvrdi da se Tuđman “često vraćao i omiljenoj temi o normalizaciji odnosa Hrvatske i Srbije kao ključu mira na Balkanu, što u sebi implicira podjelu BiH na osnovi zemljovida Banovine Hrvatske”. Drugim riječima, Tuđman “nije prestao vjerovati u nagodbu s Miloševićem oko podjele Bosne, koja će onda Miloševića odvratiti od komadanja Hrvatske”.

Na međunarodnoj konferenciji o Jugoslaviji početkom studenoga 1991. u Ženevi Europska zajednica predložila je da se kriza riješi prihvaćanjem republičkih granica kao granica novih država te da se poštuju prava manjina. Osnovana je arbitražna komisija pod vodstvom Roberta Badintera (tzv. Badinterova komisija) te je ona potkraj mjeseca ustanovila da se Jugoslavija “nalazi u procesu raspada”. Ministarsko vijeće EZ-a najavilo je tada da će priznati Hrvatsku (i Sloveniju).

Ne čekajući da se to i dogodi, Tuđman se požurio 18. studenoga proglasiti Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZHB), kao “političku, kulturnu, gospodarsku i područnu cjelinu”. Granice HZHB nikad nisu bile utvrđene, još manje usklađene s nekim partnerom. Na području predviđene HZHB živjelo je tek otprilike 50 posto Hrvata u BiH, ali se politika države Hrvatske prema BiH idućih godina prilagođavala stremljenjima HZHB, a ne interesima Hrvata u BiH i interesima Hrvatske kao države.

Nema potvrde da je baš Tuđman odlučio o imenu nove tvorevine, ali nema ni razloga sumnjati da je to bio on. Jednostavno, osim njega, nije bilo osobe koja bi za to bila kadra.

Na sjednici Vrhovnog državnog vijeća RH 27. prosinca 1991., u danima kad se čeka potpisivanje primirja i međunarodno priznanje Hrvatske, Tuđman zaključuje kako je “vrijeme da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama”. Smatra da je od “manje važnosti da li bi to bilo baš 30 općina, ili 28” od tadašnjih bosanskohercegovačkih općina koje je želio okupiti u HZHB, ali poentira: “Ovakva Hrvatska nema uvjeta za život, ali Hrvatska s granicama Banovine ima, osobito s poboljšanim granicama.”

U tom je smislu govorio četiri dana poslije u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji: izjavio je da bi se hrvatsko-srpski odnosi mogli trajno riješiti tako “da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare (dakle da ona dobije dio BiH – op. I. G.) i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan”. Tuđman je procjenjivao da je “u hrvatskom interesu da se problem riješi na naravan način”, što znači po obrascu “kako je bila riješena Banovina Hrvatska”. Naposljetku bi ostao “dio ‘zemljice Bosne’ gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije”. “Time bi”, zaključio je Tuđman, “ujedno nestala i kolonijalna tvorevina BiH.”

Tuđman je procjenjivao da se bošnjačka strana neće moći suprotstaviti i da će se morati pomiriti s kontrolom manjeg dijela BiH. Kad ga je Stjepan Mesić upitao što će na takav plan reći Izetbegović, odgovorio mu je: “Stipe, ne razumiješ povijesne silnice. Kad se srpske i hrvatske škare slože, nema tu Alija što reći.“ Tuđman je Izetbegoviću u jednom razgovoru tada objašnjavao kako mu je namijenjena uloga Mehmeda Spahe (1883.-1939.), aludirajući na to da je Spaho dugo godina bio ministar u jugoslavenskoj Vladi, a sve kako bi u njoj ipak sjedio neki Musliman. A Izetbegović je Tuđmana upozorio: “Ali ja, za razliku od Spahe, ipak imam vojsku.” Valja shvatiti kako tada Tuđman nije smatrao da bi se iz Herceg-Bosne trebali iseljavati Bošnjaci (jer su i oni Hrvati!). Kako su nastali Dretelj, Helidrom itd., posve je druga priča.

U lipnju 1992. (rat u BiH je počeo) Tuđman se u razgovoru s Miloševićem i Izetbegovićem zalagao za mirno rješavanje sukoba. Isticao je kako smatra da je probleme bolje riješiti “razgraničenjima”, pa i “dobrovoljnim preseljenjima”, nego “istrebljenjima i barbarskim uništavanjima”. Osnovao je u kolovozu 1993. Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu (HRHB), pa je smatrao da smije otvoreno iskazivati želje za podjelom BiH. Tako je potkraj godine na sastanku hrvatskoga državnog vrha ustvrdio da se sada “određuju granice buduće hrvatske države. One će vjerojatno biti veće nego što je ijedan hrvatski vladar ili kralj imao pod svojom kontrolom u povijesti... HRHB pripojit će se Hrvatskoj. Hrvatska će biti snažnija i moćnija.”

Tuđman je lagao i sebi i drugima, jer od travnja te godine, kad je počeo hrvatsko-bošnjački rat, HVO je bio prisiljen s većinom hrvatskoga stanovništva povući se iz Travnika, Bugojna i Fojnice. Bošnjaci su masakrirali hrvatske civile u Varešu, Križančevu Selu, Bugojnu, Maljinama, Gučoj Gori, Doljanima, Neretvici, Grabovici, Drežnici, Uzdolu itd. General Praljak ustanovio je da je u 21 općini – od Maglaja na sjeveru do Čapljine na jugu – ubijeno 1147 Hrvata.

Želeći ostvariti shizofreni san o Herceg-Bosni, Tuđman se nije ustezao raditi bilo što, sve do pristajanja na “dobrovoljno preseljenje“ tisuća Hrvata, što nije ništa drugo nego uništavanje vlastitog naroda. Naime, početkom 1994. tvrdio je da je u pogledu BiH vodio “jedino moguću politiku” te da su “naši ljudi u Herceg-Bosni, i Boban i svi drugi, provodili tu politiku”. Konačno, posve neuobičajeno za njega (jer je u pravilu bio pun samohvale), ustvrdio je da su “uzroci ratnog sukoba 70 posto na strani Muslimana”, a onda samokritički – “a 30 posto na hrvatskoj strani”. A koliko je to 30 posto u ljudskim životima?

Naposljetku, u srpnju 1995., kad je već bio potpisan Washingtonski sporazum, Tuđman je, točno predvidjevši brzu pobjedu Hrvatske vojske nad krajiškim Srbima, izjavio da potom “krojimo granice Hrvatske u Bosni”, što znači da ga njegove stare opsesije ni tada nisu puštale.

Da zaključim - Franjo Tuđman iskreno je vjerovao da je podjela BiH najbolje rješenje. Teško je kalkulirati po obrascu “što bi bilo kad bi bilo”, ali, da on nije nametnuo Herceg-Bosnu, posve je jasno da bi antimiloševićevska opozicija bila puno jača, da bi agresija na BiH, suočena s bošnjačko-hrvatskom koalicijom, bila slabija, pa bi i zlo posljedično bilo manje.

Potkraj 2017. Haški je tribunal potvrdio u drugom stupnju zaključak da su prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i drugi hrvatski vođe imali cilj osnovati hrvatski entitet koji bi omogućio ujedinjenje Hrvata.

Oni koji brane Tuđmanovu politiku prema BiH uvijek su bili u manjini, njihovi su argumenti neuvjerljivi. Svima bi bilo bolje kad bi se slavljenici iz Mostara suočili s povijesnom istinom, a ne da pričaju priče sebi i drugima.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija