Tri etnokonfesionalne skupine, tri naroda odnosno tri nacije koje danas utemeljuju Bosnu i Hercegovinu i u njoj žive imaju dugu i duboku tradiciju života u razdijeljenim zajednicama i iz toga proizašle ekskluzivnosti. Vjerska i politička vodstva dugo su, još od predmodernih vremena, propovijedala, pisala i govorila o Bosni i Hercegovini odnosno o “Bosni” kao “našoj” zemlji. U tim pričama, kao i u toj “Bosni”, nije bilo mjesta za druge. Oni su bili došljaci koji će otići, kao što su i došli. Svejedno, pozivali se na slavna kraljevstva, još slavnija carstva, povijesno pravo, prirodno pravo ili na popis stanovništva (čije ovce toga i planina), Bosna, a s njom i Hercegovina, uvijek je bila i bit će “naša”. Kako nekada, tako i danas.
Ni moderni mediji, ni ustavi i zakoni, ništa nije u potpunosti zatrlo tradiciju ekskluzivnosti ni praksu negiranja identiteta “drugih”. To negiranje dolazi u manje ili više agresivnim oblicima, od onih po kojima smo jedino “mi” autohtoni, pa do onih “dobronamjernih” kako bismo se svi trebali odreći (dijela) svoga identiteta i prihvatiti “zajednički” bosanski (nad)identitet. Uporišta za takva stajališta tražena su u “historiografiji” a u novije vrijeme sve više u politologiji i pravnoj znanosti. Spoznaja da je za svako političko stajalište moguće pronaći odgovarajuću političku teoriju rezultirala je ironičnim sloganom “U svojoj teoriji na svojoj zemlji”.
Od nekadašnjih pripadnika “tri plemena jednoga naroda” preko epizoda s “hrvatskim cvijećem”, “neopredijeljenima” i “jugoslavenstvom”, što sve stane u “kratko 20. stoljeće”, došlo se do ustavnih definicija naroda i države, kojima su manje-više svi nezadovoljni. Rezultat je to kompromisa koji tamošnji narodi/građani nisu sami postigli nego im je nametnut izvana, bez osjetljivosti za tradiciju. Zato ne iznenađuje to što se ponovno i sve glasnije javljaju zahtjevi za “ukidanjem konstitutivnosti”, “ukidanjem nacija” i “proglašenjem bosanske nacije”. Takvi zahtjevi imaju čvrste (bošnjačke) nacionalističke i unitarističke temelje, obično ih prati izblijedjela komunistička ikonografija, a uračunati su i određeni oblici nasilja. Traži se i iščekuje sila koja bi bila u stanju na kraju drugoga desetljeća 21. stoljeća “ukinuti postojeće nacije” i “proglasiti” jednu, jedinstvenu bosansku naciju, s temeljem u “najbrojnijem narodu”.
Do tada, dok se takva sila ne pronađe ili dok ne se ne pojavi, sitnim se subverzijama pokušava rasklimati postojeće nacionalne identitete Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini. Sa Srbima to teže ide jer imaju institucionalnu zaštitu, a i broj etničkih Srba koji su prihvatili političko odnosno nacionalno bosanstvo je zanemariv, sveden na nepun autobus “marksističkih intelektualaca”, komunističkih aktivista, dobrih zetova i sitnih šićardžija.
Kod Hrvata je situacija bitno drukčija, institucionalna zaštita je do te mjere nedostatna da pretendent na mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva BiH Željko Komšić kao glavnu točku svoga programa ističe “ukidanje konstitutivnosti naroda”, što ne znači ništa drugo nego pokušaj dokidanja hrvatskoga političkog subjektiviteta i uništenja nacionalnog identiteta. Takvih kao on moglo bi se naći i za nekoliko autobusa. Komšić u svojim planovima ne računa na hrvatske glasove, iako pretendira na mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva, a očito vjeruje da će radikalnim zahtjevima i protuhrvatskom retorikom dobiti dovoljan broj bošnjačkih glasova kojima će (i treći put) biti izabran na željenu funkciju. Indikativno je da takva njegova retorika nije potakla međunarodne protektore na bilo kakvu reakciju.
Nekada su bili vrlo ažurni kada je u pitanju bilo “antidaytonsko djelovanje”, a ovo je svakako jedno od najgrubljih takvih djelovanja, barem posljednjih godina. Komšićeve provokacije nisu izuzetak, u političkom i javnom prostoru puno je pokušaja negacije postojećih identiteta i ustavnih rješenja. Oni naravno dolaze gotovo isključivo iz bošnjačkog društvenog i političkog miljea, pa i sam Komšić pripada tome miljeu, koji sve više tone u iracionalnost i sve je dalji od realnosti.
Prošloga tjedna muslimani diljem svijeta slavili su Kurban bajram. Središnja svečanost Islamske zajednice u BiH održana je u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu. Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović održao je i tradicionalnu bajramsku hutbu koja se temeljila na islamskim odnosno općeljudskim vrijednostima i s njima povezanim plemenitim porukama. Međutim, dotakao se i politike, što je također legitimno, kao što je legitimno političke poruke analizirati i podvrgnuti kritici. Ono što svakako zaslužuje osvrt to su određeni pojmovi koje je uvaženi reis koristio, a koji zbog svoje višeznačnosti mogu izazvati nerazumijevanje i nesporazume. Važno je znati da kada govori o “našem narodu”, “našoj zajednici” i “našoj zemlji” on govori o bošnjačkom narodu, muslimanskoj zajednici i Bosni i Hercegovini.
Kada govori o “našoj bosanskoj tradiciji” opet govori o bošnjačkoj tradiciji što se jasno vidi iz navedenih “primjera” te tradicije i objašnjenja koje uz nju ide: “Od bosanskih kraljeva, preko rahmetli Gazi Husrev-bega, Gradaščevića, Spahe i predsjednika Izetbegovića čuvali smo njenu državnost i posebnost, i borili se za nju.” Osim “bosanskih kraljeva” koji su tu ubačeni da utemelje “tradiciju”, a do kojih je prvi sljedeći spomenuti rahmetli Husrev-beg držao koliko i Lenjin do Romanovih odnosno Josip Broz do kralja Petra Karađorđevića, svi su ostali, zaključno s Izetbegovićem, dio isključivo bošnjačko-muslimanske političke tradicije. Bošnjacima je Izetbegović politički vođa i “otac nacije”, muslimanima je on vjerski vođa i reformator, dok je Hrvatima i Srbima u najneutralnijoj verziji član i predsjednik Predsjedništva BiH te vrhovni zapovjednik vojske protiv koje su ratovali.
Reis Kavazović zaključuje politički dio hutbe pozivom vjernicima da iziđu na izbore jer će u suprotnom biti ugrožen “demokratski potencijal naše zemlje”, a oni trebaju izabrati one koji će se brinuti “o vrijednostima našeg naroda i domovine Bosne i Hercegovine, i da rade za dobrobit svih ljudi koji u njoj žive.” Dobre želje “svim ljudima” koji žive u BiH ne mogu prikriti činjenicu da je Bosna i Hercegovina u njegovoj perspektivi “naša” što znači bošnjačka i muslimanska zemlja i domovina, a da su Hrvati i Srbi samo “ljudi koji u njoj žive” bez svojih identiteta, političkih subjektiviteta, ali i bez dovoljnih demokratskih potencijala. To je ta tradicija ekskluzivnosti u novoj formi bošnjačkog nacionalizma udruženog s bosanskim unitarizmom, na isti način kao što je svojevremeno srpski nacionalizam bio povezan s jugoslavenskim unitarizmom. Naravno da ni Hrvati nisu (bili) imuni na takvu vrstu ponašanja, pokušaj pohrvaćenja drugih u prošlosti ih je skupo koštao.
Ipak, među najambicioznije i najdugotrajnije pokušaje “nacionalizacije” drugih i nadilaženja identitetskih razlika u BiH spada propagiranje, pa i nametanje političkog odnosno nacionalnog bosanstva svim građanima BiH, pa i Hrvatima i Srbima. Prvi takav pokušaj nastao je i propao krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća unutar austrougarske politike prema BiH. Pokazalo se već tada da je proces nacionalnog konstituiranja kod hrvatske i srpske elite bio dovršen, a da muslimanska nije prihvatila nacionalno bosanstvo/bošnjaštvo jer je smatrala da će ono ugroziti njezin primarni islamski identitet.
Nastankom Jugoslavije, unutar višestranačja i stranačkih agitacija, ali i crkvenih manifestacija, proces nacionalnog konstituiranja Hrvata i Srba dovršen je i na pučkoj razini. Katolici u BiH ostali su ili su postali Hrvati, pravoslavni su se identificirali sa srpstvom, dok su muslimani odbili identifikaciju s prethodnim identitetima, opet u strahu za svoj primarni islamski identitet te su se poistovjetili s jugoslavenstvom. Ono nije bilo povezano ni s jednom konfesijom, ali ni s nekim specifičnim i definiranim teritorijem, te im je omogućavalo očuvanje posebnosti, ali i osjećaj povezanosti kako između muslimanskih zajednica unutar Jugoslavije, tako i s drugim “jugoslavenskim” narodima.
Izuzetak su činili pojedini pripadnici muslimanske elite koji su se (povremeno/privremeno) opredjeljivali kao Hrvati ili Srbi. To je bilo posebno naglašeno za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća, za velikih prevrata. Stvaranjem Narodne Republike Bosne i Hercegovine kao jugoslavenske federalne jedinice otvorio se prostor za redefiniranje postojećih identiteta.
Suvremena državnost BiH utemeljena je u studenome 1943., na zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Tada je nastala formulacija prema kojoj BiH nije “ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska nego i srpska i muslimanska i hrvatska”. Prema svim ustavima BiH dok je bila jugoslavenska republika (1946., 1963. i 1974.) ona je definirana kao država tri naroda, Hrvata, Srba i Muslimana (kasnije Bošnjaka). U preambuli važećega Ustava BiH piše: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine…” Logično, svaki Hrvat, Srbin ili Bošnjak, osim što je pripadnik svoje nacije, ujedno je i građanin Bosne i Hercegovine.
Neki građani BiH nisu pripadnici “konstitutivnih naroda” nego su pripadnici nacionalnih manjina koje nisu posebno navedene u Ustavu BiH pa su oni (oko 4%) svrstani među “ostale” narode. Ta ustavna odredba vrlo precizno pokazuje da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci suvereni narodi i ravnopravni građani koji konstituiraju Bosnu i Hercegovinu odnosno “utvrđuju” njezin Ustav. Zato je BiH i “njihova” zemlja, i “njihova” domovina, jednako koliko je i “naša”, a “naš” je narod samo jedan od tri konstitutivna naroda/nacije s jednakim pravima i obvezama i s jednakim manjkom ili viškom demokratskog potencijala. Onoga pak tko misli da je njegov narod superioran ostalima u europskim demokratskim zemljama obično nazivaju fašistom.