Izaslanstvo Hrvatskoga sabora prošli je tjedan grubo napadnuto i primitivno izvrijeđano na ulazu u Narodnu skupštinu u Beogradu. Jesmo li iznenađeni? Za manje od dva mjeseca navršit će se punih devedeset godina kako su u istoj toj Skupštini, ali u drukčijim državno-pravnim odnosima, ustrijeljena petorica hrvatskih zastupnika, a među njima i Stjepan Radić. Taj zločin iz 1928. godine na poseban je način obilježio hrvatsko-srpske odnose, ali i upozorio da više ništa nije nemoguće, da su svi obziri nestali, a sva pravila prestala vrijediti. Nakon što je pokopan Radić činilo se da je pokopana i hrvatska naivnost a zajedno s njom i jugoslavenska država. Međutim, parola “nikada više u Beograd” koja je bila odgovor na zločin u beogradskoj Skupštini nije zaživjela. Prošao je gotovo cijeli ljudski vijek dok je Hrvatska postala neovisna o Srbiji i Beogradu. Ipak, poslije kraljevske diktature, Drugoga svjetskog rata, pola stoljeća komunističke vlasti i Domovinskog rata, poslije svih zala koja su (mu) se kroz to vrijeme dogodila, jedan dio hrvatske političke javnosti ne uspijeva se emancipirati od Beograda. Pri tome ne mislim na grad izgrađen na ušću Save u Dunav, njegove stanovnike, restorane ili splavi, nego na ono što on predstavlja u političkom smislu. Što je to što Hrvate drži zarobljene u čudnom mazohističkom odnosu? Možda bi bilo banalno spominjati “Stockholmski sindrom”, možda nije mudro govoriti o vanjskim pritiscima i tuđim interesima, ali je činjenica da ima nešto što neke ljude i neke političare u Hrvatskoj čvrsto veže za Beograd. Da to nije neka tajanstvena “čizma koja nas sve može zgaziti” a koju je ovih dana spominjao vođa srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj i, ako jest, čija je to čizma? Posljednja od mnogih čizama čijeg se gaženja u Hrvatskoj sjećamo bila je ona Jugoslavenske narodne armije.
Ako je zločin radikalskog poslanika Puniše Račića iz 1928. i bio iznenađenje, ispad radikalskog vođe i četničkog vojvode Vojislava Šešelja devedeset godina kasnije, poslije svega doživljenog, to ne bi smio biti. Ono što bi trebalo biti iznenađenje, a ni to nije, reakcija je službenih vlasti, pa i javnosti u Srbiji. Izjave nekolicine oporbenih zastupnika i aktivista te predstavnika hrvatske nacionalne manjine u Srbiji ne mogu prikriti neodgovarajuću reakciju vladajućih. Predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić, i sam iz radikalskih redova, izjavio je kako je “sve što se danas dogodilo bilo štetno za Srbiju”. Načelno je osudio “svaku vrstu nasilja, prijetnji, gaženja i paljenja hrvatske, odnosno bilo čije zastave”. Odmah zatim našao je i opravdanje te je napao Republiku Hrvatsku, odnosno navodnu namjeru građana Zrina da podignu spomenik “ustaškom vikaru Alojziju Stepincu”. Nastavio je u poznatom tonu iznositi mantre o ustaštvu, zločinima nad Srbima i slično, potiskujući time u drugi plan događaj iz predvorja Narodne skupštine. Vučić je tipičan primjer srpskog političara koji nije u stanju sagledati hrvatsko-srpske odnose u realnom vremenu. On nije u stanju promotriti događaj iz travnja 2018. godine neovisno o Drugom svjetskom ratu, njegovim žrtvama i žrtvoslovnoj mitologiji izgrađenoj nakon njega. Njemu su ustaše mjera svega i opravdanje za sve loše što su Srbi napravili u posljednjih skoro osamdeset godina. Taj infantilni i kukavički bijeg u “moralnu superiornost” i samoproglašeno mučeništvo zapravo je bijeg je od stvarnosti i odgovornosti te je dokaz nezrelosti.
Onaj tko u duhu četničke i komunističke propagande nastavlja blatiti i vrijeđati blaženika Katoličke Crkve kardinala Alojzija Stepinca nije ništa drukčiji od Vojislava Šešelja. Gaženje hrvatske zastave predstavlja negiranje i nepoštovanje hrvatske države, dok je vrijeđanje Stepinca negiranje i krivotvorenje hrvatske duhovnosti, hrvatske povijesti i tradicije te najgrublje vrijeđanje hrvatskoga naroda do razine njegove potpune dehumanizacije. Kamo sreće da su oni koji kardinalu Stepincu spočitavaju to što navodno “nije učinio više dobra” učinili manje zla. Hrvatski političar koji drži do svog dostojanstva, do svoga naroda i svoje države ne bi smio olako prelaziti preko takvih uvreda i ne bi se trebao dovesti u situaciju da ga uopće uspoređuju i stavljaju u kontekst sa Šešeljem ili Vučićem. Ako smo već protjerali ruskog diplomata zbog navodnog ruskog trovanja ruskih državljana u Velikoj Britaniji, morali smo na odgovarajući način reagirati i na otrovne uvrede i objede usmjerene na samu bit našega identiteta. Inače se stječe dojam da mi puno bolje i odlučnije štitimo tuđe interese od svojih. Možda je uskraćivanje gostoprimstva ministru huliganu Aleksandru Vulinu prvi korak u pravom smjeru. Neprestani i ničim izazvani napadi onih koji navodno žele postati članovi Europske unije pokazuje da doslovno shvaćaju poruku da se tamo ide “preko Hrvatske”. Očito misle kako će tamo doći ako pregaze Hrvatsku. Svakako bi bilo dobro kada bismo sa Srbijom bili dobri susjedi i surađivali na čitavom nizu pitanja, pa i onih sigurnosnih kakvih će u budućnosti biti sve više. Ali, to nije moguće sve dok se srbijansko društvo ne suoči s prošlošću i sa stvarnošću te se odredi spram budućnosti.
Pascal Bruckner napisao je esej Napast nedužnosti koja se zasniva na htijenju da se izbjegne posljedicama svojih djela. To je namjera uživanja plodova i prednosti slobode, a nepodnošenje nijedne njezine poteškoće ni neprilike. Ta “bolest nedužnosti” grana se u dva smjera, u infantilnost i viktimizaciju, odnosno u dva načina bijega od teškoće bitka i dvije strategije “blažene neodgovornosti”. Poseban slučaj političke infantilnosti i bijega u neodgovornost predstavlja Bosna i Hercegovina, a u njoj bošnjačko-muslimansko političko i društveno vodstvo. Svjedoci smo da nacionalno pitanje, odnosno pitanje kolektivnih prava, teško opterećuju tamošnju političku zbilju. Provedba odluke Ustavnoga suda BiH, odnosno promjena izbornog zakona koja bi omogućila legitimno zastupanje svih konstitutivnih naroda pretvorila se u prvorazredno političko pitanje o kojem ovisi politička budućnost mnogih aktera, a dugoročno i budućnost same države. Naime, ta se odluka prvenstveno odnosi na ustavno pravo i praktičnu mogućnost Hrvata da sami biraju svoje zastupnike u tijelima vlasti. Veći dio bošnjačkih političara ali i javnosti to doživljava kao napad na sebe, što nije ništa drugo nego gubljenje uzurpiranog prava/mogućnosti da oni biraju hrvatske zastupnike. Temeljem staroga neustavnog izbornog zakona Bošnjaci su utjecali na odabir “podobnih” Hrvata u tijela vlasti koji su zatim štitili bošnjačke, a ne hrvatske nacionalne interese. Do sada nije bilo želje niti ozbiljnoga pokušaja da se na postavljenim ustavnim temeljima izgrade trajni mehanizmi koji bi partikularne nacionalne interese usklađivali i usmjeravali u pravcu zajedničkih državnih interesa. Umjesto toga sve se činilo kako bi se one druge kompromitiralo i oslabilo te im se nametnula “naša volja”.
Posljednji pokušaj kompromitacije političkog protivnika i isticanje blažene nedužnosti svoga naroda dogodio se prošloga tjedna, i to u više navrata. Bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović govorio je u Ahmićima gdje je opetovano prijetio ratom, odnosno ni manje ni više nego vojnom namjenskom industrijom u bošnjačkim rukama. Izetbegović je sudjelovao i u radu Okrugloga stola na temu “Agresija na istinu o odbrani Republike Bosne i Hercegovine” u organizaciji više bošnjačkih institucija i udruga. Tamo je “priznao” da je bilo zločina i na “našoj strani”, ali to su za njega “pojedinačni incidenti koji su sustavno zaustavljeni i sankcionirani”. To je objasnio moralnom superiornošću bošnjačkog naroda koji je “bolji, plemenitiji i tolerantniji” od drugih. Tako je ipak lakše nego, naprimjer, pokušati objasniti ubojstva 1051 hrvatskog civila među kojima i 121 djeteta, zatočenje 14.444 Hrvata u 331 logoru i zatvoru ili protjerivanje 170.000 Hrvata s prostora pod kontrolom Armije BiH. Incident je prometna nesreća ili kavanska tučnjava a ne sustavno uništenje čitavih hrvatskih sela i pokolj cjelokupnog stanovništva kao što je to bilo u Grabovici, ili zločini u Uzdolu, Dusini, Maljinama, Bugojnu, Varešu i u brojnim drugim mjestima.
Izetbegović je kao primjer navodno odlučne borbe bošnjačke politike protiv zločina naveo slučaj “pobunjenih komandanata za čije se brigade govorilo da odvode Srbe na strijeljanje” i zaključio: “Mi smo to zaustavili.” Doista, komandant 10. brdske brigade Armije BiH Mušan Topalović Caco ubijen je u akciji izvedenoj u listopadu 1993. Topalovićevi vojnici/ubojice ubili su tada i devet mladih policajaca koji su sudjelovali u pokušaju njegova uhićenja. O stvarnom karakteru te akcije, ali i odnosa prema zločinu, možda najbolje govori podatak da je neposredno po završetku rata, krajem 1996., Topaloviću organiziran spektakularan ispraćaj i pokop na “Šehidskom mezarju Kovači”. Na ispraćaju Mušana Topalovića Cace bio je i Bakir Izetbegović.