Na posljednjem kongresu Saveza književnika Jugoslavije održanom u travnju 1985. u Novom Sadu jedan je književnik pohvalio djelo Miroslava Krleže koji je “na pravi način bio spreman sabrati hrvatsku Jugoslaviju i jugoslavensku Hrvatsku”. Nakon propasti i raspada Jugoslavije takva “jugoslavenska Hrvatska”, lišena hrvatskoga sadržaja i identiteta, postala je koliko toliko podnošljiv okvir onima koji se nikako ne mire s povijesnim usudom i društvenom stvarnošću. Njima je Hrvatska tek društveno-politička zajednica poreznih obveznika; nasilno i neprirodno izdvojeni dio “ovih prostora” na kojima obitavaju “naši narodi”, punopravna članica “regiona” i sl. Svaki oblik hrvatske tradicije i tradicionalne kulture njima je anakron i bezvrijedan, kao što im je i svaki potencijalni način destrukcije hrvatske narodne tradicije i identiteta dobrodošao i prihvatljiv.
Svejedno radi li se o pokušaju razbijanja hrvatskog jezičnog standarda, o razornim kvaziliberalnim novotarijama sa Zapada ili navali ilegalnih migranata s Istoka. Oni toliko žarko žele propast Republike Hrvatske da je na svaki znak slabosti proglašavaju mrtvom. Tako je Jurica Pavičić prošli vikend ponovno, tko zna koji put, proglasio propast hrvatskog “socijalnog i političkog projekta”. Za svjedoke je ovaj put pozvao Igora Mandića, Andreu Feldman, Višnju Starešinu i Davora Stiera te je zlurado zaključio kako “dosjetku” o “propalom projektu” više ne koriste samo “razočarani liberali” nego i “oni drugi” koje Pavičić smješta na desnicu i neumjesno naziva “košer-Hrvatima”.
Mandićeve su ekshibicije javnosti poznate i irelevantne. Andrea Feldman u intervjuu na koji se Pavičić poziva nije iskazala sumnju u budućnost Hrvatske niti je spomenula nešto što bi korespondiralo s Pavičić/Mandićevim željama i zaključcima. Naprotiv, intervju je objavljen povodom njezina pristajanja uz dvije aktualne referendumske inicijative čiji začetnici također ne sumnjaju u Hrvatsku, već ulažu veliku energiju kako bi promijenili njezin izborni odnosno politički sustav. Što se tiče problema s kojima je Hrvatska suočena, Feldman je napisala: “Smatram kako svi naši današnji problemi imaju ishodište u komunizmu.
Upravo su korupcija, klijentelizam, negativna selekcija u politici i nepotizam koje danas ljudi spominju nasljeđe tog vremena.” Pavičić podmeće Stieru sljedeću rečenicu: “Hrvatska je, da se ne lažemo, propala”!? Međutim, te rečenice niti ikakve slične primisli u Stierovu govoru nema. Naprotiv, on je tom prigodom više puta istaknuo “nadu i vjeru u budućnost naše Domovine”. Nema sumnje da Stier pod Domovinom misli na Hrvatsku, a ne na Jugoslaviju. Čak je kritizirajući populizam rekao da nas populisti “žele odvratiti od zapadnih vrijednosti i vratiti u zagrljaj Beograda”. Probleme hrvatskoga društva i države, koji bez sumnje postoje i nisu lako rješivi, Stier također vidi u klijentelizmu, dogovornoj socijalističkoj ekonomiji, odnosno “ortačkom kapitalizmu” ili, jednostavnije rečeno, u nasljeđu jugoslavenskog komunističkog režima “kojeg smo se odrekli 1990. godine”. Problem je u tome što on nakon tog odricanja nije nestao, primirio se, promijenio oblik i način djelovanja, prilagodio se i preživio.
Višnja Starešina također je upozorila na opasnost starih komunističkih struktura po hrvatsku državu. Usporedila je posljednje godine jugoslavenske države sa stanjem u današnjoj Hrvatskoj i ispravno zaključila kako isti onaj mentalitet i način rada, a često i isti ljudi koji su uništili Jugoslaviju ugrožavaju hrvatsku budućnost. Dakle, ako oko ičega postoji suglasnost, barem u onome dijelu javnosti koji Pavičić naziva “desnim”, onda je to zahtjev za istinskom demokratskom tranzicijom koji nužno uključuje i lustraciju. Taj proces najprije je spriječio rat, zatim su ga zaustavili dobro pozicionirani i još bolje raspoređeni jugoslavenski komunistički kadrovi da bi ga u posljednje vrijeme nastojali kompromitirati i odgoditi njihovi prikriveni saveznici. Puno je toga zajedničkog u djelovanju preobraćenih članova centralnih komiteta, pokajnika iz Službe državne sigurnosti i drugih radikalno nacionalno osviještenih društveno-političkih djelatnika. Sve njihove političke, medijske i slične akcije uvijek su na štetu Hrvatske i na korist njezinim protivnicima i neprijateljima.
Lako ćemo prepoznali spomenuto nasljeđe bivše države i s njom povezanog režima u današnjoj Hrvatskoj. Treba samo aktualno stanje u našem društvu i državi usporediti s onim kakvo je bilo pred kraj propale jugoslavenske države i komunističkog režima. Vjerojatno nitko nije bolje poznavao tadašnje prilike od predsjednika Predsjedništva CK SKJ Stipe Šuvara. On je na predavanju održanom u Sarajevu 3. svibnja 1989. govorio otvoreno i kritično. Taj govor predstavlja neku vrstu “završnog računa” te zaslužuje malo širi citat. Šuvar je s najviše partijske funkcije najprije ukazao na podjele i sukobe među komunistima i u društvu uopće.
Upozorio je i na veliku vanjsku zaduženost te unutarnju nelikvidnost izazvanu golemim teretom dubioza i fiktiva iz više decenija prošlosti što je “strahovito breme” koje još nitko nije ni pokušao skinuti s leđa. Šuvar je pojasnio i o kakvom se bremenu radi: “Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama; glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. velika industrija i privreda je spašavana, socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja. […] Dakako, tu je onda i veliki vanjski dug. Kao što znate, uspjeli smo reprogramirati značajan dio naših dugova. Mnogo veći problem od njihovog vraćanja je taj što Jugoslavija nema što izvoziti na svjetsko tržište a da bi pri tom zarađivala, a ne gubila. […]
Nismo još ‘likvidirali’ višak agrarne radne snage klasičnog tipa, a pristigle su nove generacije koje su dobro obrazovane i neće da idu u rutinske i teške poslove po svaku cijenu, posebno za ono za što su se obrazovale. Negdje oko milijun i sto hiljada sada traži posao, a stvarni je broj, zbog duplih i troduplih evidencija, negdje 800-900 hiljada. Tome treba dodati nekoliko stotina hiljada ‘gastarbajtera’, te – prema procjenama i analizama naših ekonomista – bar milijun i po tehnološkog viška u privredi i društvenim djelatnostima. To znači, kada bi se ta radna snaga otpustila, produktivnost rada i nacionalni dohodak ne bi pali. […] Kod nas postoji iluzija ili će još dugo postojati iluzija da strani kapital samo čeka da nagrne u ovu zemlju, ako mi promijenimo neke naše propise, a koje sad uglavnom mijenjamo ili smo promijenili. Mi ćemo se morati veoma oznojiti da strani kapital privučemo, morat ćemo nuditi programe, uvjeravati strance da s nama ovdje zajedno ulažu i posluju, jer se za nas baš i neće otimati. […]
Činjenica je da u ovom trenutku naša administracija, od općine do federacije, nameće režim prepreka i destimuliranja, umjesto režim otvaranja prostora i stimuliranja male privrede. […] Poljoprivreda nam je potpuno i po strukturi sada zakazala, ova naročito društvena, a seljaci su do kraja prepušteni sebi. Sad dižemo i limit zemljišnog maksimuma. I nema nikakve opasnosti da seljak postane kapitalista. Ukratko, proizvodnja i izvoz hrane duga je priča i naš ozbiljan problem. Sada godišnje izvozimo oko milijardu dolara poljoprivrednih proizvoda, a toliko i uvozimo. Jedina smo zemlja u Evropi koja uvozi u poljoprivredi sve, i jaja, i mlijeko, itd. […]
U našoj zemlji pobjedom socijalističke revolucije nastala je, zbog potrebe naroda da zadovolji svoje elementarne aspiracije, prekapacitiranost obrazovanja, zdravstva, kulture. A teško je reducirati već postignuta prava, teško je dokidati ono što ste u kulturi, obrazovanju, u nauci otvarali. Kod nas još svatko pritišće i dalje da otvara zdravstvene domove, da otvara škole, da podiže kulturne ustanove, a nije mi poznato da je ijednu takvu instituciju itko uspio ukinuti. […] Izričito razvojno pitanje je i krah našeg urbanizma. Jugoslavija danas ima više od dvadeset gradova sa po sto hiljada stanovnika, dva sa više od po pola milijuna, a dva sa više od po milijun. Po srijedi je bila sirova urbanizacija, u kojoj su se milijuni ljudi slijevali u gradove. Gradovi su imali politiku razvoja da gutaju ljude u proizvodna sredstva, a prazne okolicu i sela, da ekološki upropaštavaju zemlju. I naš je urbanizam sada velika kočnica razvoja našeg društva. Gradovi su sami sebi teret i veliki mlinski kamen oko vrata. Posljedice tog zbjega naroda prema velegradskim košnicama u našim uvjetima, a koje su ostale na niskoj razini stvarne urbanosti, dok je oko 27.000 sela opustjelo, danas nam pričinjaju velike glavobolje.”
Stipe Šuvar upozorio je i na “patološku strukturu zaposlenosti inteligencije”. Iznio je podatak o milijun ljudi u Jugoslaviji sa završenom visokom i višom školom od kojih se njih oko 700.000 nalazi u “svim vrstama kancelarijskog i birokratskog rada”. Istaknuo je da “moramo dopustiti da propadaju poduzeća koja nisu sposobna proizvoditi”. Ukazao je i na “stambeni problem”, odnosno na činjenicu da je u Jugoslaviji izgrađeno oko tri milijuna društvenih stanova, ali da ljudi ne mogu doći do povoljnog stambenog kredita te da se radi o jednoj od “najskupljih stambenih izgradnji na kugli zemaljskoj”. Analizom citiranog govora možemo zaključiti da su mnogi tadašnji društveni problemi aktualni i skoro trideset godina kasnije, ali i to da oni nisu nastali promjenom vlasti devedesetih nego su naslijeđeni iz prošlog sustava. Socijalistički mentalitet i moral, odnos prema radu i imovini te napose socijalistička birokracija preživjeli su sustav i režim kroz naučene, prihvaćene i duboko usađene misaone obrasce i oblike ponašanja koji se i danas reproduciraju u svakodnevnom životu, pa i u hrvatskim dnevnim novinama.