OSNIVAČICA KAZALIŠTA MORUZGVA

ECIJA OJDANIĆ Poznata glumica otkriva kako su nastale hvaljene 'Brodolomke' i gdje je potražila inspiraciju za ulogu žene ovisne o alkoholu

    AUTOR:
    • Srđan Sandić

  • OBJAVLJENO:
  • 29.10.2018. u 12:13

Zagreb, 300918.
Draskoviceva ulica 80.
U kazalistu Vidra, u reziji Krese Dolencica izvedena je premijera predstave Brodolomke u kojoj glume Ecija Ojdanic, Anita Matic Delic, Daria Lorenci Flatz, Sanja Milardovic i Luka Petrusic.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / HANZA MEDIA

 

Umjetnička organizacija Kazalište Moruzgva započela je s radom 2007. godine pod nazivom Klub kulture, a 2011. mijenja ime u današnje. Pokretačica i osnivačica Kazališta Moruzgva priznata je i poznata glumica Ecija Ojdanić koja je diplomirala glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1997. godine te ostvarila brojne kazališne, filmske i televizijske uloge. Višegodišnji uporni rad, kreativnost i inovativnost rezultirali su uspješnim pozicioniranjem Kazališta Moruzgva kao važnog čimbenika na nezavisnoj kulturnoj sceni u Zagrebu. Predstave Kazališta Moruzgva gostuju u više od 40 gradova diljem Hrvatske. Priznati su i od kritike te su dobitnici više nagrada za najbolja glumačka ostvarenja, među kojima su najvažnije i najrecentnije one s Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci 2015. godine te s Međunarodnog festivala monodrame u Bitoli 2014.

Ana Begić, Barbara Nola, Krešimir Dolenčić, Nataša Dorčić, Goran Bogdan, Dado Ćosić, Nataša Dangubić samo su neki od značajnih umjetnika različitih generacija s kojima su radili projekte: “Gola u kavezu”, “Heidi”, “HaHa2O”, “Bobočka ili drugih sto stranica Filipa Latinovicza”, “Dan iz snova”, “Harem”, “Mobitel” i “Miris lovine”. Ojdanić (1973.), inače rođena Drnišanka, odrasla je u Splitu, živi u Zagrebu s mužem, redateljem Robertom Orhelom, i dvoje djece. Jedna je, svakako, od najistaknutijih glumica srednje generacije. Radi u kazalištu, na televiziji i na filmu. Ostvarila je 50-ak uloga u kazalištu te 20-ak uloga na TV-u i filmu. Dobitnica je više glumačkih nagrada: nagrada Marul za ulogu Glorije u predstavi “Gloria” 1999., nagrada Zlatni smijeh za ulogu Tatjane u predstavi “Što je muškarac bez brkova” 2002. godine, Grand Prix Zlatni Lav za zajedničku glumačku nagradu u predstavi “Bez glume, molim!” 2006.

Povod razgovoru s ovom svestranom umjetnicom nedavna je premijera “Brodolomki” u kazalištu Vidra. Parafrazirajući dramaturginju predstave, Anu Tonković Dolenčić, ovo je predstava o ženskom alkoholizmu. Naime, kada se četiri različite žene koje dolaze iz posve drugačijih svjetova, i iz različitih razloga, odluče suočiti s istim problemom, alkoholom, njihovi životi povezat će se plesnom terapijom koju vodi ništa manje osebujan bivši ovisnik. Iako različite, njihove sudbine nose prepoznatljive, univerzalne probleme, jer alkohol kao sredstvo utjehe, samo je posljedica krize društva u kojemu je žena danas suočena s previše izazova, starih predrasuda i intimnih pitanja. Četiri vrsne glumice (Ecija Ojdanić, Anita Matić Delić, Daria Lorenci Flatz, Sanja Milardović) i jedan glumac (Luka Petrušić), kroz situacije pune gorkoga humora, glazbe i plesnih brojeva, publiku vode na putovanje od naizgled nespojivih kombinacija do priče o prihvaćanju, razumijevanju, prijateljstvu i oprostu.

Predstavite nam svoj lik, Dinku, alkoholičarku. Kako ste je kreirali? Je li inspirirana nekim vama bliskim osobama?

- Dugo nisam radila predstavu i lik i “svijet” koji je nama bitan. Kad je pročitao tekst Ane Maras Harmander, Krešo Dolenčić dobro je procijenio i osjetio potrebu da kroz glumačke vježbe i improvizacije ojačamo likove. Nas je zanimalo koji su razlozi zašto su te žene počele piti, zašto su zapele. Iz mene je izašla ta moja Dinka. Ana Tonković Dolenčić, koja je dramaturginja predstave, obećala je da će nam nakon što prođe premijera dati deset stranica naših biografija koje smo iskreirale.

Tri je mjeseca trajao ovaj naš proces. Dinka Šupe je kao rijeka izletjela iz mene. Odrasla je u Šibeniku i na prvoj godini faksa, nakon Oluje, zaljubila se. Bila je romantična duša, pisala pjesme koje nikome nije pokazivala i eto ti čuda. Pokupio ju je Vinko Šupe koji se taman vratio iz rata, a dok je on rastao na društvenoj i ekonomskoj ljestvici, ona je pak rodila troje djece i nije se snašla u toj društvenoj, emotivnoj i ekonomskoj tranziciji. Svoju je usamljenost rješavala alkoholom i hranom. Nakon deset godina je osvanula mrtva pijana u razredu, udebljana i nesretna te shvatila da je njezin život na krivoj tračnici. Bio je to njezin okidač da prestane piti. Jako puno žena iz tog kraja poznajem koje unatoč obrazovanju, školovanju nisu uspjele biti emancipirane. Vinko je iskoristio svoje prirodno i društveno dane privilegije, tajkun, nikada nije bio doma. Njezina priča je zapravo sudbina mnogih žena u jednoj društvenoj i emotivnoj tranziciji. Ovo je druga uloga koja dolazi “iz mog kraja”. Izgleda da starim čim me toliko inspirira moje korijenje.

Ipak, ovo je priča i o društvu kao uzroku te stigmatizirane ovisnosti?

- Jako me muči, kao i sve naše građane, ova propala priča naše Hrvatske koja je trebala biti prekrasna priča o jednoj državi koja je izborena teško i krvavo te umjesto da smo sretni što smo tako bogati, postali smo društvo krivih uzora i vrijednosti. Ne znam kako odgajati svoju djecu u devalviranom društvu. Što im zapravo reći, kako da žive? Smatram ovaj cijeli rad vrlo dragocjenim, a pjesme koje pjevamo i plešemo su emotivna ekstenzija naših stanja. Svaka od nas priča o svojim okidačima, zašto su došle tu gdje jesu, dobrovoljno ili ne. Neke je policija privela, neke su, kao moj lik, došle jer su same procijenile da im život ide u krivom smjeru.

Što mislite da ove priče donose? Kakav je odnos istine i istinolikosti?

- Priče su donijele istinu na pozornicu, jedan vid istine kroz međužanrovski izraz. Imamo ispovijed, cabaret, plesnu terapiju u jednom, stand up. Trudili smo se napraviti tragikomičnu predstavu jer to je nekako i karakteristika Moruzgvina repertoara.

Ženske bolesti, društveni problemi koje žene imaju i dalje su tabuizirani. Žensko tijelo je u fokusu “izvršnih vlasti”. Najbolji primjer toga su ovisnosti. Kako je istraživanje ove teme izgledalo za vas kao izvođačicu?

- Čitala sam knjigu o alkoholizmu dr. Torrea, i svima ju toplo preporučujem. Stručna i pitka. Ženski je alkoholizam u porastu iako naoko manje od muškog. Opasniji je od muškog jer je tajan, nevidljiv, intimniji. Žene puno prije postanu ovisne i teže se liječe. Kod muškaraca je to nerijetko društvena ovisnost i tako krene. Više se treba govoriti o toj tabu temi.

Ovom predstavom skrećemo pozornost na tu temu, nadam se. Volim kada kazalište na taj način rasvijetli društveno relevantnu temu. Mene zanima da kroz temu ponudimo i rješenje problema. Osobno sam optimistkinja do zadnje kapi krvi i vjerujem da se svaki problem da riješiti. Iako se ne smatram feministicom, smatram se ženom koja je na osnovi svojih slabosti gradila i svoju snagu. Uspjela sam jer sam imala veliku podršku svoje majke koja je tipični primjer patrijarhalne majke koja je podredila svoj život obitelji. Njezino životno ispunjenje smo mi, bez frustracije. I sestra i ja smo od toga dobile samopouzdanje i disciplinu. Iako će moj otac kuću na selu ostaviti mom sinu, jer je muško, a ne meni (smijeh). Nevjerojatno mi je da nakon svih izborenih prava opet živimo nove oblike konzervativnosti. Ja sam naivna i mislim da je nemoguće zabraniti pobačaj, ali tko zna. Mislim da mora doći do preokreta. Sve okoštale strukture su pri raspadu, tako barem izgleda. Mi kao putujuće kazalište to također uočavamo, vidno je manje stanovništva i govore nam da odlaze više radi nepravde negoli ekonomije. Razvijen je sustav apsolutnog nepotizma. Imam osjećaj da smo imali sigurnije i stabilnije društvo. Iako je, na primjer, moja obitelj uvjetno prosperirala u Hrvatskoj.

Zagreb, 300918.
Draskoviceva ulica 80.
U kazalistu Vidra, u reziji Krese Dolencica izvedena je premijera predstave Brodolomke u kojoj glume Ecija Ojdanic, Anita Matic Delic, Daria Lorenci Flatz, Sanja Milardovic i Luka Petrusic.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX
 

Alkoholizam je čest u umjetničkim krugovima. Kada ulazite u takvu vrst uloge, imate li potrebu svoje istraživačke resurse proširiti i na razgovore s ljudima koji odista pate od tog problema?

- Apsolutno, mi jesmo skupina koja više tulumari i ima drugačiju ekonomiju vremena i, relativizirano, što znači “slobodno vrijeme”. Osobno sam bila ovisna o cigaretama i moram reći da me spasio sport. Trčanje. Bilo me strah da se ne udebljam kada sam prestala pušiti pa me je potpuno uzelo i učinilo ovisnicom o trčanju. Nikada nisam vjerovala da ću postati ovisna o nečemu zdravom. Mislim da je cijela moja stabilnost koju danas doživljavam kao stabilnost određena upravo trčanjem. Tu je i zrelost i stabilno partnerstvo.

Znate, nesiguran je život privatnika i slobodnjaka i umjetnika u isto vrijeme. A u kombinaciji s izlaganjem koje kao glumica moraš donijeti, nije teško zaglibiti u nekoj vrsti ovisnosti. Svatko ima pravo pljunuti na tebe i unatoč svim obranama koje uspostaviš na putu, i dalje si u ultimativno mazohističkoj poziciji jer svaki dan izlažeš nutrinu hrpi ljudi i oni imaju pravo reći što god žele o tome. Što sam starija, mislim da stvarno glumci ponajviše žele biti voljeni. Trče kao ludi ekshibicionisti po svijetu govoreći “voli me, voli me”, a taj je zahtjev nužno osuđen na propast jer te ne mogu svi voljeti, niti trebaju. To je pozicija ranjivosti koja treba anesteziju.

Ljudi često pribjegnu veseloj i razdraganoj ovisnosti – alkoholizmu, to je prva maska. Kažem, osobno sam imala sreće što sam naletjela na zdravu ovisnost, i što bježim od predestruktivnih instinkata koje svi imamo na ovaj ili onaj način. Alkohol je divan društveni moment, i ima ljudi koji uspijevaju držati glavu iznad vode. Ima veze i s biologijom, ali i s odgojem, kako ćeš se nositi s time.

Kako ste se osobno nosili sa svojim neurozama i anksioznostima? Koji su bili “anestetici” u igri?

- Ne poznajem ni jednu osobu koja nije osjetljiva. S godinama samo naučiš prepoznati uzrok svoje osjetljivosti i paziti da prečesto ne nalijećeš na te minske teritorije. Iste te stvari i rane i pogode. Uspjela sam prepoznati svoje izvore tih stanja. Meni je obitelj pomogla u tome. Ona je osnovna ćelija mog bivstvovanja i razlog za život. Sve stvari podnosiš jer znaš zašto to radiš. Tu su svakako i prijatelji. Užasno je važno imati kvalitetan krug ljudi oko sebe, oni su ti lakmus papir.

Druga stvar koju sam si dopustila je neuspjeh. Naprosto, ne možeš iz svega imati pet. Treba se opustiti u životu. Isto tako, lijepo je voljeti svoj posao. Ja stvarno volim glumiti. Zezali su me neki dan: “Eciju za predsjednicu”, ali da, jako volim glumiti. Dosadno mi je pisati za kompjuterom i biti ravnateljica. Volim taj život u kombiju, volim ići svaki dan u drugi grad, volim imati priliku raditi s ljudima koji su beskrajno inspirativni. Tim oko predstave “Otpisane” moja je druga mala obitelj. Godina je prošla od premijere, sedamdeset i dva putovanja: Slavko, Erna, Ksenija i ja. Na taj način osvježavam sebe drugim načinima razmišljanja. Naš krug, naš bubble nas nekada zavara oko širih društvenih pitanja.

Koja vam je najzanimljivija društvena uloga, izvan uloga koje igrate poslovno?

- Najvažnija društvena uloga, hm, volim rušiti stereotipe! Volim svojim djelovanjem pokazati da glumice mogu biti uspješne poslovne žene, a da uspješne poslovne žene mogu biti i dobre majke. Volim ukazivati na to da treba živjeti punim plućima, ali i rušiti konvencije i očekivanja koja razni društveni sistemi nadaju. Uloga dobre majke ne isključuje u sebi ulogu dobre poslovne žene niti dobre glumice.

Što vam se čini da su smjerovi kojima Moruzgva ide ili želi ići?

- Moruzgva se kroz ovih deset godina isprofilirala kao kazalište koje jako uzima u obzir domaću dramsku produkciju te obrađuje društveno relevantne teme na humoran način. To je put kojim mislim da trebamo ići. Nije važno biti samo aktualan i odgovoran, važno je naći put do publike. Ostvariti s njom kvalitetnu komunikaciju. Čini mi se da to u zadnje vrijeme dosta dobro činimo, ako ne i izvrsno, vrlo sam ponosna na nas.

Kako je voditi malo kazalište? Što su izazovi? Kako zamišljate svoju kazališnu publiku? Koje su strategije poslovanja koje biste preporučili drugim mladim kolegama koji tek počinju s ovim poslom?

- To je jedna zanimljiva avantura. Zahvalna sam upornosti i radu. Nakon deset godina uspjeli smo se izboriti za neko svoje mjesto. Da sam bila manje uporna i tvrdoglava, odustala bih. Kod nas je, kao što znate, puno toga tromo. Strast i entuzijazam umjetnika koji su htjeli raditi sa mnom je ovaj naš uspjeh učinila slađim i dražim. Dakle, savjet je: strast, upornost, ljubav.

Izdvajamo

Iz drugih medija