Jedva čekam Animafest, kaže Eva Cvijanović, redateljica kratkog animiranog filma “Ježeva kuća” napravljenog po kultnoj priči Branka Ćopića koju su generacije zapamtile po slikovnici s ilustracijama Vinka Selana Glihe. Nakon Berlina, Utrechta i Annecyja Evina “Ježeva kuća” bi trebala biti prikazana na Animafestu, 27. svjetskom festivalu animiranog filma, koji će se od 5. do 10. lipnja održati u Zagrebu.
To će biti prvi put da mlada hrvatsko-bosansko-kanadska autorica svoj film pokaže publici koja poznaje tekst Branka Ćopića. I ne samo da ga poznaje nego prema njemu ima snažan emotivni odnos. Ima ga i ona, ta je slikovnica bila jedna od rijetkih stvari koje je uspjela sačuvati iz svog sarajevskog doma kad je s majkom i mlađom sestrom kao osmogodišnja djevojčica prve ratne 1992. godine uspjela izaći iz opkoljenog grada.
Ježurka Ježić jedan je od najvitalnijih dječjih junaka koje znamo. Slikovnica iz 1957. godine, u izdanju “Naše djece”, i danas se prodaje, u Ćopićevoj stihovanoj priči o ježu koji svoju kućicu voli iznad svega uživaju i današnja djeca.
Kratki animirani film u kanadsko-hrvatskoj koprodukciji svoj umjetnički život počeo je gromoglasno, premijerom na ovogodišnjem Berlinaleu, a nastavlja ga projekcijama na nizu festivala po Europi i svijetu. Ali još ga nisam pokazala pred publikom koja poznaje djelo, jedva čekam, kaže animatorica. “Naši ljudi kojima smo film pokazali dirnuti su na drugi način, tu ima nostalgije i ne samo nje. Ali film djeluje i na one koji ne poznaju priču, oni u njoj vide izvanvremensku kvalitetu. Oni vide film kao bajku koja ne pripada ni jednom prostoru ni jednom vremenu, što sam i htjela”, kaže Eva Cvijanović.
Za širu publiku
U filmu napravljenom stop-animacijom s lutkama ona je redateljica, ali i autorica lutaka s Ivanom Bošnjak i Thomasom Johnsonom, a s Ivom Kraljević supotpisuje montažu. Rade Šerbedžija narator je u hrvatskoj verziji filma, hvaljenu muziku potpisuje Darko Rundek. Film je napravljen u koprodukciji kanadskog Nacionalnog filmskog odbora (NFB) i zagrebačkog Bonobostudija, male produkcijske kuće specijalizirane za animirane i eksperimentalne filmove, koju vode Jelena Popović i Vanja Andrijević.
Razgovarale smo neposredno prije nego što je Eva Cvijanović otputovala iz svog kanadskog doma na nizozemski festival animacije u Utrechtu. Kako je taj festival namijenjen prije svega umjetničkom filmu, redateljica i animatorica uvrštenje svog filma na festival u Utrechtu doživljava kao priznanje.
“To mi je potvrda da to nije samo dobar film za djecu nego i za širu publiku”, kaže ona. Prvu potvrdu dobili su već kad su uvršteni u program Berlinalea, jedan od najvažnijih svjetskih filmskih festivala, iz Berlina se desetominutni animirani film o Ježurki Ježiću vratio sa specijalnim priznanjem dječjeg žirija.
Najveći je uspjeh što je film uvršten u program Međunarodnog festivala animacije u Annecyju, najvećeg i najuglednijeg festivala animacije u svijetu.
“Ovim se bavim od 2008., kad sam upisala fakultet. Nakon devet godina rada na filmu velik je uspjeh već i kad dođeš na neki takav festival”, kaže Eva Cvijanović.
Sarajka u Kanadi
Diplomirala je na sveučilištu Concordia u Montrealu, bavi se umjetničkim i kratkim filmom. Njezin petominutni film “Seasick” iz 2013. prikazan je na Animafestu. Izrađivala je lutke, radila na glazbenim spotovima, dokumentarcima, lutkarskim filmovima, videoigrama i kratkim multimedijskim filmovima. Dok se nije sjetila Branka Ćopića i “Ježeve kućice”.
- To je jedna od nekoliko knjiga koje se sjećam - kaže. Jako ju je voljela, znala ju je napamet. Odrastala je u vrijeme prije interneta, prije multimedijskog digitalnog izobilja današnjih djetinjstava.
Eva je Sarajka, jedna od stotina tisuća ratnih izbjeglica. Rođena je u Sarajevu, u ratu je obitelj izbjegla u Hrvatsku, na Pelješac, odakle joj je majka. Danas svi žive u Kanadi. Imala je osam godina kad je u Sarajevu počeo rat. Kad joj je bilo 12 godina, odselili su se u Kanadu. Tamo nije presudno što ste po nacionalnosti, obitelj jedne Hrvatice i Srbina iz Bosne i Hercegovine može normalno graditi svoj život.
Evin otac Milan je kao sarajevski filmski kritičar vjerojatno zaslužan što se u Evi probudila strast prema animiranom filmu. Kući je donosio mnoge filmove, pa i animirane, ne samo dječje, kakve je dobivao sa zagrebačkog Animafesta. Bazično filmski kritičar u časopisu Cineast, bavio se produkcijom i drugim poslovima vezanim za film, u ratnom Sarajevu vodio je kino Obala. Otac je u Kanadi počeo raditi kao programer, majka Eli, socijalna radnica, pomagala je izbjeglicama. Čitava je obitelj prošla mukotrpni ratni put. Prvo se mama Eli s dvije kćeri, osmogodišnjom Evom i mlađom Helenom, uspjela izvući iz Sarajeva i skloniti se kod svojih u Vignju na Pelješcu. Tri godine su čekali da im se pridruži otac.
Priču o svojoj obitelji i odlasku iz rodnog grada iz vizure jednog djeteta Eva Cvijanović ispričala je u petominutnom animiranom filmu “Once Upon a Many Time” (2010). Stariji, izmučeni muški glas govori o evakuaciji iz grada autobusima, pod puškama, tonom kakvim žrtve svjedoče pred Haškim tribunalom. Dok beba ne zaplače, i njen se plač ne stopi s beskonačno tužnim sevdahom “Što te nema”. To je bila priča o gubitku doma, a “Ježeva kuća” elementarna je priča o domu. Za Evu Cvijanović dom se ne svodi na jedno fizičko mjesto.
Gdje je njezin dom? “Imam dom u Hrvatskoj, u Bosni, imam u Montrealu svoje prijatelje, tu živim 20 godina, roditelji su mi tu. Mislim da nosimo dom sa sobom, i ne samo da ga nosimo nego ga uvelike i kreiramo”, kaže Eva Cvijanović. Ljubavlju, toplinom i osjećajem pripadnosti.
Novi život
A njezini roditelji, jesu li oni uspjeli preseliti svoj život preko oceana i početi ispočetka? “Nisam sigurna. Oni su sebi organizirali život, tu su im prijatelji, obitelj. Ali mislim da izbjeglice nikad nemaju isti osjećaj pripadnosti kao onaj tko je odrastao na tom mjestu. Mislim da ni moji roditelji nisu sto posto sretni, ali ne bi bili sto posto sretni ni da se vrate, jer Sarajevo moga oca nije današnje Sarajevo. I Hrvatska je danas drugačija”, objašnjava Eva Cvijanović.
Na pitanje što čini njezin novi identitet, odgovara da ona nema stari i novi identitet. “Ne vidim se kao Kanađanka, ali ni kao Hrvatica, ili Bosanka. Moj identitet je mješavina svega toga”, objašnjava.
Evina obitelj ostala je bez svog sarajevskog doma, a i Ježurka Ježić neko je vrijeme bio nepodoban zbog onih koji bi i nacrtanim ježevima ispitivali nacionalnu pripadnost. No legendarna slikovnica sa stihovima Branka Ćopića ponovo je u izlozima zagrebačkih knjižara.
Kad se odlučivala na “Ježevu kuću”, bila je svjesna i identitetske kompleksnosti Branka Ćopića, velikog pisca iz Bosne i Hercegovine koji je živio u Beogradu, i nekoliko godina pred raspad Jugoslavije oduzeo si život. Čiji je Branko Ćopić, čija je “Ježeva kućica”? Naša, i njihova. Ukratko, naša.
“Za mene je on veliki umjetnik, prije svega veliki humanist. Pokušali smo napraviti film bez neke politike, stalo nam je bilo da se predstavi ta univerzalna strana i te priče i Branka Ćopića”, kaže Eva Cvijanović. Jedan od motiva je bio baš taj, da svijet upozna s djelom Branka Ćopića, kojeg smatra genijem.
Dvije i pol godine raditi na filmu koji traje deset minuta, to financijski nije isplativo, ali je osjećaj jedinstven, prenosi svoj doživljaj. “Animacija za mene predstavlja fascinaciju, ti tu možeš čitav jedan svijet kreirati ni iz čega”, ističe Eva. Čini joj se da zato postaje sve popularnija. “Ima tu neke magije”, kaže.
Osim što putuje s “Ježevom kućom” po festivalima po svijetu, Eva Cvijanović sada radi kao animator na filmu jednoga kolege. I počinje se pripremati za novi film. “To bi trebalo biti nešto sasvim drugačije, možda SF. Možda kompjutorska animacija, kombinacija analognog i digitalnog.” Da dobije sve pare ovoga svijeta, što bi napravila? Animirani film, samo dugometražni.