PIŠE SNJEŽANA PAVIĆ

FURY REVOLUTION REVIVAL TOUR Autentično Kurspahićevo uživanje u izlaganju svog mišićavog tijela publici i stalnom mijenjanju kostima

Teatar &TD divno je mjesto za igru i istraživanje, a Miran Kurspahić to zna iskoristiti. Njegova nova predstava “Fury Revolution Revival Tour” miks je koncerta i kvazi rock dokumentarca, dušu dala za suvremeni muzički teatar kakav je redovito na repertoaru berlinske Neuköllner Oper, gdje vam se može dogoditi da vidite nekoga iz Einstürzende Neubautena kako svira u kakvoj suvremenoj verziji Shakespearea. Za to bi im trebalo još vježbanja, jer je bolno očito koliko glumac i muzičar Nikša Marinović svirački odskače od ostalih članova benda, pardon glumaca.

Nikša Marinović na gitari, Domagoj Janković na basu, Karlo Mrkša na bubnjevima i karizmatični vokal Mirana Kurspahića čine imaginarni američki bend Fury, uz moralnu potporu Svena Jakira koji se prešetava s fenomenalnom perikom u stilu Roda Stewarta kao njihov menadžer. Fury svira od revolucionarne 1968. pa otprilike do 1974. Muzički je to žestoka kombinacija Stoogesa i MC5, američki protopunk, i zvuči skroz dobro, živo i nimalo nostalgično. Za razliku od crno-bijelog videa, s demonstracijama protiv rata u Vijetnamu, Andyjem Warholom, mladim Louom Reedom i Nico.

Priča glasi da se bend ponovo okuplja 2018. i kreće na povratničku turneju, ali Kurspahić i ekipa naprosto su premladi da bi nam to bilo uvjerljivo. U sat i pol predstave malo sviraju, malo pričaju u maniri američkih rock dokumentaraca, s puno američkog slenga i bez titlova, pa dosta gube na komunikativnosti. Autori teksta su Miran Kurspahić i Rona Žulj, koja potpisuje i dramaturgiju. Duhoviti kostimi djelo su Domagoja Štimca, dizajn potpisuje Negra Nigoević, a video Vanja Vascarac. Kao glazbeni savjetnici potpisani su Zvonimir Biljan i Mislav Kurspahić iz benda Erotic Biljan and his Heretics. Prošlog tjedna svirali su u Vintageu kao predgrupa Supersuckersima, važnom američkom bendu, doduše nedovoljno starom da bi bio uzor za Fury.

Glavni lik je svakako Miran Kurspahić, dotle da steknete dojam da je smislio ovu predstavu kako bi ljudi zaključili da je fulao profesiju jer je rođen da bude rock zvijezda. Totalno je skinuo mote istinske rock zvijezde i servirao svoj lik kao miks Iggyja Popa, Bowieja, Marca Bolana i Johnnyja Rottena. Ima “pločice” i voli nastupati polugol poput Iggyja, našminkan je i teatralan kao Bowie ili Bolan, pršti energijom kao svi oni zajedno. Prostudirao je svaki pokret, stalno ti se čini da gledaš neku od velikih zvijezda rocka sedamdesetih, opijenu slavom i egotripom.

Kurspahić se sasvim uživio, Nikša Marinović je autentični gitarist, također glumac i muzičar Karlo Mrkša odlično je skinuo lik njujorškog muzičara toga doba, bljedunjavog, senzualnog i feminiziranog, napola odsutnog u svom heroinskom svijetu. Nikša Marinović igra prostodušnog gitarista iz Detroita (čitavo vrijeme očekuješ da zasviraju MC5, u jednom trenutku pjevač čak i krikne “Kick Out the Jams”, ali ništa). Nasuprot njemu, pretenciozni Kurspahić dolazi iz Bristola, iz neke britanske art škole poput Bowieja. Domagoj Janković pretjerano je distanciran, dosljedno ironizira svoj lik, teksašku sirovinu s crnim šeširom i brkovima Lemmyja Kilmistera i naglaskom iz kaubojskih filmova. Najautentičnije je Kurspahićevo uživanje u izlaganju svog mišićavog tijela publici i stalnom mijenjanju kostima.

Prema najavi, ovo bi trebala biti priča “o nastanku i padu jedne revolucionarne ideje” odnosno o “glazbenom žanru koji i dan danas predstavlja otpor establish­mentu”, no čini se da su se autori puno više zabavljali blesavim kostimima i uživljavanjem u ulogu rock zvijezde nego razmišljanjima o revoluciji. U pozadini idu videosnimke starih demonstracija, ali ih ne shvaćaš ozbiljno, sve do kraja kad pozovu publiku da kaže političarima “fuck you”. Možda da s fejsa izađemo na ulice, možda bi onda čuli?

Premijerna publika sasvim se uživjela i dva puta bend izvukla na bis. Predstava će ponovo igrati od 24. do 26. svibnja.

Izdvajamo

Iz drugih medija