U posljednje vrijeme igram sve neke žene s velikim “ž”: Wildeovu Salomu, Euripidovu Elektru, Thelmu iz “Thelme i Louise”, Blanche iz “Tramvaja zvanog čežnja” pa sad Ibsenovu Noru. Ima u ovom nizu različitih heroina i svakakvih dijagnoza. Ujediniti ih u jedan život, jedno tijelo, nije lako. Jest da ih ne igram sve odjednom, ali one se talože u meni. U tome jest ljepota glume, ali i opasnost. Kako kanalizirati i otpustiti iz sebe sve te uloge? Tu ni psihijatar ne može pomoći. One, sigurno, meni samoj i nisu toliko daleke, ako sam ih sve bila u stanju odigrati, ako sam u svakoj našla dio sebe, ako sam za svaku pronašla mrak za koji nisam znala da imam. I ako svaku od tih žena volim – govori kazališna i televizijska glumica Helena Minić Matanić (1979.), supruga redatelja Dalibora Matanića, majka dvoje djece, Lole i Maksa, glumica u angažmanu Istarskog narodnog kazališta.
Prvi plan
U Tvornici u sklopu kazališta Hotel Bulić priprema ovih dana ulogu Nore, Ibsenovu “Lutkinu kuću” u suvremenom kontekstu. Redateljica je Senka Bulić, Norina supruga igra Marko Cindrić, dok su u ostatku podjele Lucija Šerbedžija, Igor Kovač, Darko Japelj, u premijeri zakazanoj za 29. studenoga.
- Radimo komad u originalu, dakle Nora posuđuje novac da bi platila liječenje svog muža, no od njega krije da je u lihvarskim dugovima. Nove režijske koncepte Senke Bulić u ovom trenutku ne smijem otkrivati. Igramo štrihani original, jer što se zapravo od Ibsenova vremena promijenilo? Mnogi muškarci i u 21. stoljeću svoje supruge tretiraju kao ukras života. Dapače, mislim da smo nazadovali, žene su danas i radnice, i domaćice, i majke, i nečiji ukras. Osobno govoreći, mužu još nisam postala ukras ili se barem trudim razbiti tu sliku… šalim se. No zašto netko društveni uspjeh ili status stavlja ispred ljubavi ključno je pitanje i našeg doba. Ne da nismo evoluirali, već smo dotaknuli dno. Emocija je na zadnjem mjestu, a u prvom je planu da smo nacifrani, izbildani, odjeveni, da imamo kuću i luksuzni automobil. Evo, sad opet kreće predbožićno ludilo, i u domovima i na ulicama, umjesto da tu lovu koju ćemo potrošiti damo nekome gladnome ili bolesnome. U zemlji gdje se velika većina izjašnjava kao katolici, no ne živi ono što tvrdi da jest. Bilda tijelo, a nema strpljenja bildati psihu - razmišlja Helena Minić Matanić.
Lucija Šerbedžija (lijevo) i Helena Minić u predstavi 'Nora' redateljice Senke Bulić
Sa Senkom Bulić igrala je već u “Thelmi i Louise” i u “Egzorcizmu”, u predstavama iz kojih se dogodila sadašnja suradnja u kazalištu Hotel Bulić.
- Uživam radeći sa Senkom. Genijalna glumica, partnerica. Ženi sa ženom je uvijek teško, ali ja ne znam jesam li ikada u životu dobivala toliku podršku i ljubav dok sam kreirala svoj lik koliku mi je pružila Senka. Zaista. Neizmjerno je cijenim, obožavam što radi. Prirodnim se putem dogodilo da igram Noru. Ponudila mi je ulogu dok sam bila trudna, nije izdržala to vrijeme da mi prešuti. Imam dvoje male djece, bebu doma, u pauzama probe dojim, ali niti jedne sekunde mi nije žao. Proces me ispunio posve – iskreno će.
Danas joj je kazalište ponajveća preokupacija, a filmskih prilika nije mnogo ni imala.
- Kazalište je moja ljubav od malena. Film mi je, u šali kažem, neki svijet “tamo”. Ne računajući suprugov film “Egzorcizam” koji je proistekao iz predstave koja se radila u pulskom INK. Da, ja i suprug živimo na dvije adrese. Pola prošle godine proveli smo u Puli, pola u Zagrebu. Gdje ćemo na koncu živjeti, nismo odlučili. Dado bi volio da se preselimo u Istru. Imamo kućicu malo dalje od Peroja, to je naša oaza, tamo smo kad god možemo biti - govori o mogućem stalnom domu.
Uspješna serija
Dalibor Matanić iduće godine počinje snimati nove nastavke televizijske serije “Novine”, u Rijeci i Zagrebu. Uspjeh serije je poznat, producenti kontaktiraju s američkim partnerima radi remakea s holivudskim licima.
- Neću se pojaviti niti u jednoj sezoni serije “Novine”. Da se razumijemo, obožavam raditi s Dadom, ali ne želim, opet, toliko. Nije dobro toliko miješati privatno-poslovni svijet. Kad smo radili “Egzorcizam”, oboje smo bili 24 sata na dan involvirani u projekt, to je bilo ludilo. Super je nama zajedno 24 sata, ali netko u tome trenutku mora biti i roditelj. Uostalom, nije dobro da sam kao njegova supruga u svakom njegovu projektu - otvoreno će.
Je li istina da je zbog vježbe za predstavu “Egzorcizam”, pa onda i za film, Matanić glumce zaključavao u podrum?
- Istina je. Ja sam u tom kazalištu od 1996., to je ogromna zgradurina s više ulaza. A ti podrumi su u nigdjezemskoj. Ostavljao bi nas po 15 minuta u mraku i zaključane, u podrumima koji su daleko od dijelova zgrade gdje je protok ljudi. Meni je to bila užasna trauma jer se od malih nogu bojim mraka, u sobi, noću, i od toga da spavam sama. Cijela priča “Egzorcizma” odvija se u podrumu. Ja sam majka glavne protagonistice koja je čitav život bila zaključavana, maltretirana, a otac ju je silovao. I čin egzorcizma odvija se u podrumu. Zato je bilo važno to iskustvo kod glumaca. Strašno je bilo u tom mraku kad ti mozak krene raditi, umišljati stvari kojih nema – tumači proces rada na predstavi.
Helena Minić Matanić 2002. diplomirala je na sarajevskoj Akademiji.
- U Zagrebu me nisu primili kao ni Lanu Barić. Ja sam bila na trećoj godini kad je Lana bila prva godina. Poslije Sarajeva vratila sam se u Zagreb i počela snimati serije. Neizmjerno sam zahvalna što sam u tom trenutku imala prilike živjeti od svog posla, snimajući sapunice, “Ljubav u zaleđu”, “Obične ljude”... I tek onda došao je angažman u Puli – kaže glumica koja je igrala u sapunicama dok ih je Branko Ivanda režirao, dok su nekako i izgledale.
Počeci glume
Na glumu se odlučila zahvaljujući teti Danici iz vrtića.
- Teta Danica bila je balerina i nakon plesačke karijere otišla je u odgojitelje. Ona je mojim roditeljima sugerirala da me upišu ili na balet ili u dramski studio. Sa šest godina roditelji su me upisali u dramski studio i od tada ja nisam izašla iz te priče. Bio je to jedini dramski studio u Puli, Pionirski dom, bio je jako blizu moje osnovne škole, koja se u to vrijeme zvala po Drugom pulskom partizanskom odredu. Kad sam bila kikić, došla bi pedagogica po mene i ja bih stavila ruksak na leđa i otrčala u Pionirski dom, obukla kostim, sat vremena nešto odigrala i vratila se na nastavu - sjeća se.
Akademiju je upisala s Ionescovom “Ćelavom pjevačicom”.
- Zanima me ono dijametralno suprotno od mene… Mi glumci idemo psihijatru da nam objasni nas same, ali i da nam objasni likove. Kad sam radila Blanche, ženu s više dijagnoza, što psihoza, što neuroza, morala sam, recimo, pitati stručnjaka da mi bolje objasni njezino stanje. Moja mama uvijek govori da igram neke čudne likove. Ali ja volim to, pomaknuto, ekscentrično, rubno – priznaje.
Svaki redatelj joj je bio i neka vrst učitelja.
- Moraš imati stav, ali ne možeš kao neiskusan glumac tvrditi da s nekim ne bi radio. Blizu sam četrdesete, ali ni sad ne bih mogla reći da imam sve iskustvo, da sam se izgradila i da sam pozvana pametovati koji je žanr ili koji redatelj za mene. Zato se divim Senki, koja je to energija i snaga, da sam napraviš projekt, sam režiraš u svom privatnom teatru. Energija, entuzijazam, ljubav. Jer najlakše je pljunuti. No, ajmo okrenuti stvar. Jedan engleski dramaturg ispričao mi je divnu stvar. Na njihovoj Akademiji imali su vježbu u kojoj su morali pisati kritiku tako da u najgorem projektu nađu pozitivnu stranu i argumentiraju je. To je primjer kako valja razmišljati – završava glumica.