DR. ANKICA ČILAŠ ŠIMPRAGA

'Ime Jovan u nas je prisutno od 15. stoljeća, a i danas ima Hrvatica koje se zovu Jovanka. Mnogi Jovanovići i Miloševići nisu Srbi, već Hrvati!'

    AUTOR:
    • Boris Orešić

  • OBJAVLJENO:
  • 16.11.2018. u 16:26

Tomislav Krišto / CROPIX

Ankica Čilaš Šimpraga

U povodu izlaska “Rječnika suvremenih hrvatskih osobnih imena” u izdanju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje dr. sc. Ankica Čilaš Šimpraga, urednica i suautorica toga pionirskog djela naše antroponomastike, otkriva u Globusu i posve neočekivane nalaze o bogatome domaćem imenskom fondu

Postoje stereotipi o vjerskoj, nacionalnoj i regionalnoj pripadnosti nositelja nekog osobnog imena. Istraživanjima nastojimo utvrditi utemeljenost tih stereotipa. Neka se imena doživljavaju kao tipično srpska, no tražeći povijesne potvrde, otkrili smo da je ime Jovan u Hrvatskoj prisutno od 15. stoljeća, a i danas ima Hrvatica koje se zovu Jova, Jove ili Jovanka. To se vidi i iz prezimena koja su izvedena iz imena, pa tako mnogi Jovanovići, kao i Miloševići, nisu Srbi nego Hrvati. Ime Miloš kod nas je potvrđeno u 13. stoljeću, i to u Zadru i Dubrovniku.

Prvi zabilježeni Vuk živio je u 13. stoljeću u Zagrebu. Imamo i potvrdu imena Nemanja na Krku iz 12. stoljeća – otkriva dr. sc. Ankica Čilaš Šimpraga, urednica i suautorica “Rječnika suvremenih hrvatskih osobnih imena” u izdanju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji će biti predstavljen ovih dana na Interliberu.

To je prvi takav rječnik osobnih imena u Hrvatskoj, a slična izdanja ima većina europskih naroda, pa i oni manji od Hrvata, poput Makedonaca i Slovenaca. Sadržava oko 3000 imena, odnosno sva ona koja, prema popisu stanovništva iz 2011. godine, imaju više od stotinu nositelja. Uza svako osobno ime u rječniku se nalazi njegov gramatički opis – rod, genitiv i, po potrebi, dativ, etimologija odnosno jezično porijeklo, a neka su imena definirana i tvorbeno, primjerice ime Ankica definira se kao izvedeno od Anka + -ica. Navodi se i broj nositelja svakoga imena u Hrvatskoj te sociolingvistički podaci, naprimjer prve povijesne potvrde i razlozi širenja nekoga imena. Uz ostalo donose se i imenski ekvivalenti u europskim jezicima te podaci o imendanima.

Zadnji popis stanovništva pokazuje kako u Hrvatskoj ljudi nose 5563 različita imena, što nije posve konačna brojka jer se zbog zakona o zaštiti podataka javno ne otkrivaju imena s manje od 10 nositelja.

Ideja da se sva suvremena imena opišu u jednoj knjizi rodila se prije pet godina, a dr. sc. Ankica Čilaš Šimpraga je kao voditeljica projekta zajedno sa suradnicima s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje na rječniku radila četiri godine. Uz nju autori su i etimologinja dr. sc. Dubravka Ivšić Majić te onomastičar dr. sc. Domagoj Vidović. Suradnik za povijest je povjesničar dr. sc. Branimir Brgles, a dr. sc. Joža Horvat bio je zadužen za imendane i ekvivalente iz drugih jezika. Sljedeća faza projekta, koja bi se trebala realizirati do proljeća, jest portal koji će sadržavati sva imena iz rječnika i koji će biti javno dostupan, što znači da će svatko moći upisati svoje ili bilo koje drugo ime i dobiti njegov opis.

“I dan-danas često se ime djetetu bira po kalendarskom načelu. Čak i neki ljudi koji za sebe misle da nisu tradicionalni dijete će nazvati Martina ili Martin ako se rodilo 11. studenoga. Tradicionalno su imena nadijevana po precima, obično djedu ili baki, i to najčešće prvi sin po djedu s očeve, a drugi po djedu s majčine strane, dok treći može dobiti ime po stricu, a četvrti po ujaku. Prva kći po baki s tatine, a druga po baki s mamine strane. Uz to su se imena davala i po kumovima. Česta su imena po svecima. Naprimjer, sveta Katarina nema puno blagdana, a od 15. do 20. stoljeća ime Katarina bilo je među najčešćima. U 16. je stoljeću bilo više Katarina nego Marija, koja je danas najčešće hrvatsko žensko osobno ime. U Hrvatskoj ima nešto više od 130.000 Ivana i oko 126.000 Marija.

Tijekom godine Ivan ima mnogo imendana, a to je i biblijsko ime, jednog od četiri evanđelista po kojima se najčešće daju imena, nakon čega slijede imena prema apostolima. A kada se tome doda i kult predaka, nemoguće je da nema mnogo Ivana. A Ivanima treba pridodati i imena Ive i Ivice te druga iz toga imenskoga gnijezda. Ime Marija prisutno je od 11. stoljeća, ali nije bilo rašireno do protureformacije. Mi smo zemlja s mnogo marijanskih svetišta i kult Majke Božje vrlo je snažan”, objašnjava Ankica Čilaš Šimpraga, voditeljica Odjela za onomastiku i etimologiju na Institutu.

Uz Ivana, najčešća su muška imena u Hrvatskoj Josip, Marko, Stjepan, Tomislav, Željko, Ivica, Ante, Mario i Nikola. Mariju na listi ženskih imena slijede Ana, Ivana, Mirjana, Katarina, Nada, Dragica, Ljubica, Vesna i Marina.

Imena koja roditelji danas djeci najčešće nadijevaju ipak su nešto drukčija. U prvom desetljeću 21. stoljeća najpopularnije je muško ime – Luka, a potom Ivan, Marko, Filip, Karlo, Josip, Antonio, David, Petar i Matej. Najviše djevojčica dobilo je ime Lucija pa Ana, Lana, Petra, Sara, Ema, Marija, Nika, Ivana i Iva.

“Za dječake su, vidimo, i dalje popularna tradicionalna svetačka imena. Na pitanje zašto su odabrali djetetu neko ime, ljudi će često reći zato što im je ono lijepo. U prošlosti ta kategorija ljepote nije postojala. Lana je skraćeno od Svjetlana ili drugih imena koje imaju komponentu lana. Ema je skraćeno od Emilija. Vidimo i da se sva najpopularnija imena ne pišu grafemima s dijakritičkim znakovima te da se mogu dobro uklopiti u strane jezike. Izlazi da volimo čuvati tradiciju, ali tako da izabrana imena ne budu neobična u novoj sredini ako se nositelji odluče iseliti iz Hrvatske.

Neka su pak imena jednostavno izišla iz mode, na primjer ženska imena koja završavaju na -ka ili -ica, poput Danica, Katica ili Dragica, koja su bila vrlo  popularna od 40-ih do 70-ih godina 20. stoljeća. No, i dalje će u neslužbenom obraćanju od milja ljudi koristiti umanjenice, pa će se recimo Marini obratiti s Marinice”, ističe Ankica Čilaš Šimpraga, koja je, radeći na rječniku, i sama ostala iznenađena kako su mnoga imena za koja se obično misli da su isključivo hrvatska proširena i u drugim slavenskim jezicima.

Tomislav Krišto / CROPIX
 

Imena koja autori rječnika nisu našli nigdje nego u Hrvatskoj jesu Domagoj, Borna i Hrvoje. Međutim, Branimir – ime koje je u Hrvatskoj potvrđeno još u 9. stoljeću, odnosno od vremena kneza Branimira, postoji i kod Slovenaca, Čeha, Poljaka, Bugara, Srba, Makedonaca... Mislav je ime i kod Srba i nekih drugih južnih, pa čak i istočnih i zapadnih Slavena, kao i Zvonimir i Trpimir. A sve su to imena starohrvatskih vladara koja postaju popularna 70-ih godina nakon Hrvatskog proljeća i opet 90-ih 20. stoljeća. Nema, kaže Ankica Čilaš Šimpraga, velike razlike u imenima koja su bila u modi 80-ih i 90-ih godina, odnosno neposredno prije i poslije osamostaljenja Hrvatske.

“Oduvijek je bilo imena koja su mogla biti i muška i ženska. Matija je muško ime, ali u Hercegovini je često kao žensko, dok je ondje muška verzija Mate. Andrea se koristi kao žensko, ali i kao muško ime, dok je Andreja samo žensko ime. Neka se imena razlikuju u različitim dijelovima Hrvatske. Na sjeveru je češće Sjepan i Antun, a na jugu Ante i Stipe. Stipe je obično Dalmatinac, Stipa Slavonac, a Stipo Bosanac. Iznenađujuće je malo ljudi koji se službeno zovu Štef, njih samo 22, a skoro svakog Stjepana na sjeveru Hrvatske zovu Štef.

U kajkavskom području Štefica je bila jako popularno ime, dok je samo 36 Stjepanki”, kaže Ankica Čilaš Šimpraga. “Obradili smo i neka imena s manje od 100 nositelja jer su nam trebala da bismo definirali neka druga imena. Iako je pisan za najširu publiku, rječnik ima znanstvenu podlogu jer osobna imena obrađujemo kao sociolingvističku kategoriju – ona su odraz jezika u kojem nastaju, ali i mnogih karakteristika društva.

Znamo da su na promjenu imenskog fonda u Hrvatskoj jako utjecale migracije, posebno s juga i istoka koje su bile snažne u 16. stoljeću i poslije zbog osmanlijskih osvajanja”, govori Ankica Čilaš Šimpraga i ističe kako kod osobnih imena u Hrvatskoj nema propisane jezične norme. Tako ima mnogo Zvijezdana, što je po pravopisu pogrešno jer bi trebalo biti Zvjezdana. Odnosno Snježana, a ne Sniježana. Hrvatski zakon o osobnom imenu ne određuje, naime, pravopisna ili bilo kakva druga ograničenja. U nekim zemljama, naglašava Ankica Čilaš Šimpraga, postoji fond zadanih imena, odnosno popis imena kojima treba dati prednost, na primjer u Latinskoj Americi, gdje osoba najčešće ima dvostruka osobna imena i dvostruka prezimena, po ocu i majci.

“Kod nas roditelji svom djetetu mogu dati ime kakvo god žele, pa je tako potvrđeno i ime Jamezdin, koje potječe od Jamesa Deana. Ili žensko ime Đeni iako bi, s obzirom na to da dolazi iz engleskog, u hrvatskom prilagođenije bilo Dženi. Ponekad ni roditelji djeteta ni osoba zaposlena u matičnom uredu ne znaju dobro pravopisna pravila. Mi u rječniku nismo htjeli biti normativisti, već jednostavno u obradi imena poput Zvijezdana čitatelja upućujemo da pogleda pod Zvjezdana”, ističe Ankica Čilaš Šimpraga i otkriva kako su stari Hrvati često dobivali imena po životinjama – Vuk, Zec, Medo, Golub, Golubica, prema biljkama – Jasen, Dub, pa prema metalu – recimo Gvozden, ili vatri – Ognjen. Nadijevala su se i imena s negativnim značenjem poput Grdan i Grubiša s namjerom da se dijete zaštiti od zlih sila.

“Jedan od glavnih razloga zašto danas neka djeca dobivaju dva imena jest što se majka i otac ne mogu složiti oko jednog. Inače, dvostruka su se imena u Hrvata pojavila u 10. stoljeću, kada su hrvatski vladari svom narodnom imenu počeli dodavati i svetačko, pa tako imamo primjere Dmitar Zvonimir, Petar Krešimir, Stjepan Držislav... Između dva svjetska rata, kada matične knjige od crkve preuzima država, nakon puno vremena ponovno postaju jako popularna narodna imena poput Milka, Danica, Krunoslav i Vjekoslav, dok su do tada stoljećima prevladavala svetačka. Često hrvatski iseljenici djeci daju dvostruka imena – jedno hrvatsko, a drugo u duhu jezika zemlje u kojoj žive. Ima i neobičnih kombinacija poput Klara Jasna, a oba imena znače isto.

To bi trebalo izbjegavati, kao što ni jednojajčanim blizancima ne bi trebalo davati dvostruka imena jer će ih ljudi pobrkati”, govori Ankica Čilaš Šimpraga koja tu materiju dobro poznaje i iz iskustva, jer ima jednojajčanu sestru blizanku Maricu. Oba su njihova imena, kaže, svetačkog porijekla, oba su izvedenice odnosno umanjenice i međusobno se rimuju. Njezino ime je, kaže, 60-ih i 70-ih godina bilo jako popularno, osobito u šibenskom kraju. Stoga ime često govori mnogo o identitetu nositelja, tj. razotkriva kada je i gdje otprilike osoba rođena.

Zašto je sve manje Jadranki, Gordana, Ivančica?

“Izišla su iz mode”, ističe Ankica Čilaš Šimpraga. Vrijedi li to isto i za Damira, Darka i Željka?

“I to su bila jako česta imena. Darko je vrlo staro ime motivirano imenicom dar. Damir nije staro, ali je na njegovo širenje utjecala Marija Jurić Zagorka, kao i na Sinišu – to su naime imena likova njezinih romana. Ta su imena izišla iz mode, što ne znači da se neće vratiti. Recimo 80-ih godina Lucija nije bila među prvih 10, a danas je najčešće nadijevano žensko osobno ime. U Zagrebu su se počela nadijevati imena Ruža, Mara i Marta, koja su prije desetak godina bila veoma rijetka. U modu dolaze imena iz svijeta filma i pop-kulture, na primjer Vigo po Viggu Mortensenu, glumcu iz ‘Gospodara prstenova’. Vanesa, Lorna, Pamela imena su koja dolaze iz književnosti, a izmislili su ih engleski književnici”, kaže Ankica Čilaš Šimpraga dodajući kako nije točno da ime Goran potječe od Ivana Gorana Kovačića, nego je među Hrvatima potvrđeno već u 15. stoljeću, a imaju ga i drugi južni Slaveni.

Prema njezinim riječima, u Hrvatskoj živi 27 Kolindi koje su, vjerojatno, poput hrvatske predsjednice dobile ime po popularnoj pjesmi Zdenke Vučković iz 1967. godine. Kao što se i ime Marina znatno raširilo zbog poznate pjesme, a ime Elvis proširilo se zbog popularnosti Elvisa Presleyja. Severina, unatoč dugogodišnjoj velikoj popularnosti pjevačice koja se tako zove, nije nikada postalo često ime, uz malu iznimku romske populacije. Trend je u gradovima da nekim imenima koja su izišla iz mode, na primjer Boris ili Đurđa, ljudi sve češće nazivaju svoje kućne ljubimce, kao što su se u prošlosti nerijetko kravama davala ljudska imena, poput Jagoda ili Ruža, jer su te životinje ljudima bile jako važne i drage.

“Ljudi vole znati što njihovo ime znači. Uz to je važno da se ime dobro slaže s prezimenom. Recimo, nije zgodno kćeri dati ime Ana ako se preziva Ban da je ne bi nazivali Banana. Savjetovala bih ljudima i da paze na pravopis pa da Srećko i Svjetlana ne budu Srečko i Svijetlana. Ako daju englesko ime, mogu ga slobodno pisati hrvatskim slovima, naprimjer Dženi. Ne bih zanemarivala imena s dijakritičkim znakovima, recimo Božo ili Božidar samo zato što imaju ž”, kaže Ankica Čilaš Šimpraga, koja u pravilu izbjegava ljude savjetovati kakva će imena odabirati za svoju djecu. Otkriva i svoj sljedeći projekt, a to je istraživanje antroponimije na tlu Hrvatske u 15. stoljeću, za koji je Institut nedavno dobio sredstva od Hrvatske zaklade za znanost.

“Tražeći povijesne potvrde pojedinih imena, analizirali smo, između ostaloga, i regionalnu rasprostranjenost imena i njihovih varijanti. Uočili smo da je u 15. stoljeću postojala prirodna ravnoteža između imena narodnog i svetačkog porijekla, a koja je bila različita u različitim dijelovima današnje Hrvatske. Naime, u 16. stoljeću stanje će se stubokom promijeniti. Nakon Tridentskog koncila na kojem je sredinom 16. stoljeća odlučeno da se počnu voditi matične knjige, u kojima se zapisuju imena djece i roditelja kao i prezimena, postoji preporuka da se nadijevaju imena prema kalendaru i prema svecima. To je uvelike utjecalo na promjenu imenskoga fonda te su se prestala nadijevati narodna imena”, otkriva Ankica Čilaš Šimpraga.

Tagovi

Izdvajamo

Iz drugih medija