MONIKA HERCEG ZA GLOBUS

ISPOVIJEST NAŠE NAGRAĐIVANE PJESNIKINJE 'Da, mene je godinama bilo sram što je moja odjeća dolazila iz Caritasa pa sam izmišljala da je kupljena...'

    AUTOR:
    • Srđan Sandić

  • OBJAVLJENO:
  • 20.08.2019. u 23:00

Zagreb, 030819.
Vrbik.
Nagradjivana pjesnikinja Monika Herceg.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Nagrađivana pjesnikinja Monika Herceg

Monika Herceg, fizičarka koja piše poeziju, ima impresivnu biografiju. Iako još nije navršila trideset godina - rođena je 1990. u Sisku - ovjenčala se nizom nagrada. Godine 2017. dobila je nagradu Goran za mlade pjesnike za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis “Početne koordinate”, zbirka je objavljena 2018. godine, a potom nagrađena i Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike, nagradom “Fran Galović” za najbolje književno djelo na temu zavičaja i/ili identiteta, nagradom Slavić za najbolji prvijenac objavljen 2018. godine i međunarodnom nagradom Mostovi Struge. Već 2018. godine dobila je nagradu Na vrh jezika za najbolji neobjavljeni rukopis, a knjiga naslova “Lovostaj.” objavljena je 2019. Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju Castello di Duino 2016. i prvu nagradu na regionalnom natječaju humoristično-satiričnog žanra Bal u Elemiru 2017. te nagradu Lapis Histriae 2019. za najbolju priču. Pjesme su joj objavljene u različitim časopisima i prevedene na nekoliko jezika, a nedavno joj je izbor pjesama objavljen i na francuskom jeziku (“Ciel sous tension”, L’Ollave, 2019.). Uskoro će biti objavljena i dvojezična knjiga “Početne koordinate” na makedonskom i engleskom jeziku te srpsko izdanje.

Lijepo je vidjeti da poezija bar na trenutke osvaja mjesto u javnom prostoru. Kako ju je pisati u neohrabrujućem kulturnom okruženju? Ne želim zvučati pesimistično, ali nije li tako?

- Naša kultura je kultura malog, egocentričnog naroda kojom se igraju ljudi koji imaju moć, ali veliko i namjerno neznanje, pa kultura pada s desetog kata među fašiste, pa se malo potopi, pa se vuče za uši, pa se pošalje na Sjeverni pol da lovi medvjede, pa malo u podrum da se nauči pameti. S obzirom na tretman, činjenica da još nije izumrla velika je stvar koja bi nas trebala ohrabriti da se pokušamo izboriti za bolji odnos prema njoj. Mnogi pišemo jer moramo i pisali bismo i da je gore, i da je bolje.

Valja li se pomiriti s tim da je mjesto poezije ustvari mjesto margine? I što se s tog mjesta zapravo da napraviti?

- Mislim da poezija u ovo vrijeme nema ni priliku maknuti se s margine, što je pravi problem. Kapitalizam nas tretira ili kao potrošača ili kao proizvod, i u tom binarnom kodu teško je naći mjesto za umjetnost kao opće dobro. Možemo gledati i konkretnije, od toga kako implementiramo poeziju u društvo. Poezija se u osnovnoj i srednjoj školi uopće ne čita, program je zastario, poezija je za vanzemaljce. Kada bismo počeli sustavno, kroz obrazovanje, mijenjati stvari, sigurna sam da bi promjene bile vidljive.

Postoji li ta vrhunaravna uloga poezije?

- Pisanje poezije zahtijeva duboku meditaciju, kao i njezino čitanje. Onoga koji piše i onoga koji čita stavlja u njega samoga. Nisam religiozna osoba, ali vjerujem da moramo imati kanal kojim uspostavljamo vezu sa sobom. Zato za mene poezija ima mogućnost promjene mene. Ljudi koji razgovaraju sa sobom imaju kapacitet činiti dobro, manjak te komunikacije izravno uzrokuje manjak empatije. Zato duboko vjerujem u budućnost u kojoj ćemo djecu učiti primarno umjetnosti da ostvare takav dijalog. Kaže Olja Savičević Ivančević divno u pjesmi “22. stoljeće” - što ne može znanost, moći će poezija. Naša glava i naše srce u dobroj vezi mogu napraviti čuda.

Postoji i još jedan aspekt poezije o kojem nisam govorila. Prije sad već dosta godina bila sam depresivna i anksiozna i moja tadašnja terapeutkinja kod koje sam išla besplatno, jer je u to vrijeme sveučilište nudilo takvu pomoć, borila se sa mnom dugo da bismo počele raditi na pokušaju da se vratim na površinu. Tada mi je rekla da moram raditi nešto za sebe, nešto što volim i ja sam se prirodno vratila poeziji. Otad je ne puštam. Ona me liječi, uči i čini snažnijom i hrabrom da budem i slaba, da ne bježim iz sebe.

Jedan vaš stih, osakaćen u mojoj interpretaciji govori o preoravanju sna. Što se sve još mora “preorati” da bi se došlo do pjesničkog materijala?

- Dragojević je divno rekao kako bi pjesnik mogao reći da je upravo pjesnik taj netko drugi, da pjesnika uvijek prati netko, tj. taj koji prati, on je pjesnik. Mene od vremena kad sam se osvijestila prati pjesnikinja. Kad šapuće, ja zapisujem. Nakon toga gledam što mi je dala, radim na tome jer sve što nam je dano treba njegovati i klesati do najbolje forme. Poezija je živa, ona je tijesto koje možemo pretvarati u što poželimo, možemo joj davati različite glasove i meso. Tako je i najzabavnije.

Što je, po vama, mjesto poezije, mjesto poetskog? Predlažem filozofiranje u ovomu odgovoru. (smijeh)

- Da se opet vratim Dragojeviću: “govor nečega drugoga”. Treba samo osluškivati.

U prvoj vašoj zbirci puno je pathosa: smrti, životinja, gromova. Našeg svekolikog ruralnog djetinjstva... Djetinjstvo je uvijek prvi izvor iz kojeg crpimo književni materijal?

- Poznajem mnoge sjajne pjesnikinje i pjesnike koji su crpili iz drugih izvora. Meni je djetinjstvo uvelike prostor velikog mraka u kojem tapkam i zaista se ne sjećam ranih godina, imam samo nekoliko sjećanja do sedme godine i često sam imala osjećaj da se nemam za što uhvatiti, a s druge strane sam se bojala da je ono što se uhvatilo za mene iz tog mraka takvo da je dobro da je skriveno. Sjećanja koja imam iz dugogodišnjeg izbjeglištva rijetko su lijepa i netraumatična. Živjeli smo u dvije sobice kućice koja je bila toliko ruševna da nas ništa nije zimi spašavalo. Spavali smo s roditeljima u jednoj sobi, baka i djed u drugoj. Imali smo poljski zahod. Nisu nas prihvaćali, a mi smo se, kako to biva uvijek, jako trudili da nas prihvate. Jedino djetinjstvo koje poznajem je takvo i zato sam morala tamo ponovno ući i vjerojatno ću još puno puta da pokušam donijeti svjetlo.

Podrijetlo, bijeg, izbjeglištvo, povratak. Na tom tragu: što je vaše pjesničko podrijetlo? Možemo li pobjeći, možemo li se vratiti? Kome, kamo?

- Ne moramo se nikad vratiti nikome, osim sebi. Svi smo toliko veliki i puni mogućnosti da se možemo uvijek stvarati i oblikovati najbolje od sebe da se takvom sebi vraćamo iz dana u dan. Sebi koji je uvijek bolji.

Podtekst koji mi se nadaje u zbirci jest praznovjerje, uroci. Danas gotovo više no ikada kao da živimo u nadrikulturi, kulturi nadriliječništva, lažne intelektualnosti, umornih građanskih reakcija, svakojakih nedostatnosti...

- Danas društvo ne radi za dobrobit pojedinca jer je duh kapitalizma takav da je čovjek čovjeku vuk, da moramo biti bolji jedni od drugih, umjesto solidarni i pažljivi. Tako se umrtvljujemo, tako se iz nas istjeruje čovjek i ostaje ono predčovječno, zvijer, i ono postčovječno, robot. U takvoj situaciji lako je misliti da društvo ne želi ni da smo zdravi, umisliti da je cijepljenje štetno, iako je spasilo čovječanstvo, da će soda bikarbona izliječiti rak. Desnica i struje koje nas vraćaju na neki nagonski fašizam jačaju, jer se bojimo. Danas, više nego ikada, čovjek se boji sebi sličnih, a još više onih drugačijih, a znanosti i umjetnost koje bi trebale pomoći zapravo se zatvaraju u niz nerazumljivih i teško dokučivih riječi i nisu dostupne, ne govore jezikom svih ljudi.

Kako je biti “slobodna pjesnikinja”? Namjerno to stavljam pod navodnike, prvenstveno radi ideje slobode.

- Sva naša sloboda je sloboda zoološkog vrta, ograničeni smo našim primanjima, podrijetlom, osobnom poviješću i velika varka koju su nam prodali jest da smo slobodni i sami krivi za propuste društva, primjerice siromaštvo. Ja se osjećam slobodno kad pišem. Osjećati se slobodno barem na trenutak u ovom shizofrenom, usamljenom društvu koje dopušta sve vrste nasilja i koje nas svakodnevno zavarava da su bitne stvari materijalne, koje hrani naš ego dok ne umislimo da smo bogovi i onda uništavamo kako to samo lažni bogovi mogu; način je da nas manje boli sve to i dok god mi pisanje pruža osjećaj slobode, pisat ću.

Što vama kao majci, kao studentici, kao pjesnikinji znači obrada ženskih tema? Koji je to spektar, uz majčinstvo i ženski, specifični prekarijat?

- Meni je pisanje u majčinstvu postalo ono nešto za što sam se uhvatila da se ne izgubim. Ono je toliko veliko, divno, ali i teško da je lako zanemariti sebe i vlastite potrebe, a društvo je takvo da se uloga majke smatra nedodirljivom i nitko ne govori o tome kako je biti majka i što sve to nosi, od izolacije do bujice emocija s kojima se teško nositi. U nama se najednom sukobe usamljenost i vječan nedostatak samoće. Bitno je ne dopustiti okolini da nabije osjećaj krivnje jer smo iscrpljene, jer smo tužne, a navodno nikad ne bismo smjele biti, trebale bismo biti vječno sretni reproduktivni strojevi. Naša je svakodnevica nestabilna i nesigurna, država se ne brine za majke ili djecu, ili studente koji nisu u povlaštenim pozicijama da imaju sigurnosni pojas u vidu financijske potpore roditelja. Šanse nisu jednake, a najgore su za djevojčice iz siromašnih sredina kojima nitko nikad, ni u školi, nije rekao da mogu pobjeći iz svoje priče i da postoji feminizam i koliko su žene jake, koliko su toga postigle.

U novoj zbirci “razgovarate” s velikim pjesničkim imenima. Što vas je vodilo Cvetajevoj, Szymborskoj, Sylviji Plath? Tko su vam hrvatske i regionalne sugovornice?

- Njih tri bile su mi bitne jer su se, svaka na svoj način, nosile sa svojom veličinom, jer su bile žene koje su se borile i prenijele tu borbu dalje, svaka na svoj način, i jer su toliko dale poeziji. Sama zbirka posvećena je pjesnikinjama i mojoj kćeri Kim, a u podtekstu pjesama su mnoga moja čitanja pjesnikinja, od već spomenute Olje, Dorte Jagić, Ane Brnardić, Sonje Manojlović, Tanje Stupar Trifunović, Maje Solar, Ognjenke Lakićević, Martine Vidaić, Marijane Radmilović i mnogih, mnogih drugih.

U drugom od tri dijela zbirke poetski obrađujete stvarne i izmišljene ženske sudbine koje su ostavile trag u kolektivnoj svijesti pa su se tu zajedno našle Venera, Lisbeth Salander, Maryam Mirzakhani i Ana Magaš. Vodio vas je prije svega feministički interes, impuls. Pamela Anderson navodno piše knjigu radnog naziva “Feminizam protiv feministkinja”. Zašto je toliko, iznova teško, odrediti se feministički?

- Sam feminizam nikad nije problem. Problem je uvijek u nama i sklonosti da bez promišljanja evaluiramo stvari, najčešće i bez empatije. Kad sam bila vegetarijanka, neki mesojedi u mojoj okolini su me maltretirali, kad sam se vratila na mesojedstvo zbog nemogućnosti studentskog budžeta da me hrani tako da se ne naruši moje zdravlje, neki vegetarijanci u mojoj okolini također su me omalovažavali. Kad sam bila ošišana na nulu, većina je smatrala da je to preagresivno i da sam ubila svoju ženstvenost, da ne govorim da u tom periodu mjesecima nisam mogla naći ni studentski posao jer su svi na razgovorima samo gledali u moju glavu. Kad sam imala dugu kosu, nosila štikle i uske haljine, smatrali su me previše otvorenom, nerijetko i shvaćali krajnje neozbiljno misleći pritom da to ne ide s pameću.

Hoću reći, uvijek će vam netko nešto prigovoriti. Problem je što se danas i feminizam bojimo zvati feminizmom, postoji strah od toga da kažemo da smo feministkinje i feministi, da je naš rad feministički. Ja sam feministkinja kad nosim brčine i kad ih počupam ako se tako osjećam ugodnije. Feminizam je jednakost, to je duga ženska borba da se ostvare prava koja muškarci oduvijek imaju. Slobodu danas dugujemo glasnim i hrabrim feministkinjama koje su dovele do toga da je danas i djevojčicama uvelike omogućeno obrazovanje, žene su samostalnije, imaju glasačko pravo itd. Ali borba je daleko od gotove jer jednakost je uvelike samo formalna, žene su i dalje manje plaćene, postoji problem nasilja prema ženama, a sve je to u ovom ljepšem dijelu svijeta gdje imamo vozačke dozvole i nismo nečije vlasništvo. Mi trebamo feminizam i feminizam treba nas jer se ovdje gdje smo se izborile prava stalno propitkuju, a onda i oduzimaju. U Alabami je žena osuđena jer je partner pucao u nju i tako uzrokovao kraj njezine trudnoće. Kriva je jer ga je izazvala. Postoji priziv savjesti. Postoji Hod za idiote, pardon život. Zato je bitno da ne propitkujemo same sebe, nego da se borimo. Uvijek će biti onih za koje nečiji feminizam neće biti dovoljan ili će biti previše.

Kod nas je vrlo jaka i agresivna antifeministička, da kažemo konzervativna, vrlo toksična struja, kao da je u Hrvatskoj ostvaren ikakav ozbiljan pomak u ženskim pravima, pitanjima. Otkud taj strah? Čije interese hrani?

- Ginofobija je toliko raširena da ćete sasvim sigurno, ako ste samostalna, pametna i snažna žena, naletjeti na nju i vjerojatno će vas koštati, odnosa, posla, različitih prilika. Smatrat će vas prijetnjom. Na kraju će vas i mrziti. Patrijarhalno društvo boji se slobodnih žena jer se moć muškarca propitkuje. Na kraju krajeva, naše je društvo većinom prigušeni matrijarhat u kojem se žene brinu za sve, drže obitelj i kućanstvo, nerijetko i financije, što dovodi do potrebe da se pokazuje moć iz ugroženosti statusa i dolazi do nasilja. Obiteljsko nasilje najveći je ubojica žena na svijetu. Broj femicida u Hrvatskoj je takav da moramo govoriti o sustavnom problemu koji se ne želi rješavati.

U zadnjem ste razgovoru progovorili i o svom klasnom statusu i sramu koji uzrokuje. Kako ste, ako ste, to nadvladali? Sram spram neodabranog, naslijeđenog siromaštva?

- Naša iskustva nas određuju. Meni je odrastanje u siromašnoj, nerijetko disfunkcionalnoj obitelji donijelo puno toga što sam rješavala sa sobom godinama. Činjenica da danas jedem što poželim i da uvijek doma imam slatkoga za mene je još luksuz i često se uhvatim u strahu da se na to sve, zamisli čokoladu, nepotrebno troši. Strahujem od neimanja odjeće pa istu uz sebe držim godinama iako ne mogu stati u nju ili se poderala, skladištim često kao hrčak, što radi i moja mama u istom tom strahu. Sram je zanimljiva imenica, često nas je najviše sram stvari koje nemaju veze s nama. Mene je, da, godinama bilo sram što je moja odjeća dolazila iz Caritasa pa sam izmišljala da je kupljena, bilo me sram što nikad nismo bili na moru, osim jednom netom iza rata jer je otac bio branitelj. Bilo me sram što otac pije, što nemamo knjige jer su preskupe, a majka dan-danas smatra da je to bacanje novca. Moje obrazovanje bila je slučajnost, da me nisu percipirali u osnovnoj školi kao jako nadareno dijete i vršili pritisak na moje roditelje, nikad se ne bih upisala u gimnaziju ni na fakultet. Moja braća koja su također bili odlični učenici upisala su strukovne škole jer je majka, nakon što je otac umro, smatrala da će se tako lakše osamostaliti i zaposliti. Ali bitno je o tome govoriti da se osvijesti i da se počne prihvaćati postojanje siromaštva, gladi koja nije u Africi, nego pedesetak kilometara od metropole, života na rubu egzistencije ako se baviš umjetničkim radom.

O tome se tek ne govori. O korupciji u kulturi. O “utjecajnim” i nepropitanim figurama koje, kada malo kritički iščitate, same sebi daju nagrade, honorare, blurbove… Incestuozno smo društvo. Je li o tome riječ?

- Možda da naglasimo i neke supermoći? Superbrzo čitanje samo je jedna od supermoći, to kako je moguće da troje ljudi u dva mjeseca pročita devedeset naslova te odabere neki koji će nagraditi. Supertajnost informacija koje bi mogle pomoći nekome u radu, činjenica da pisci nerijetko pišu za zrak i od zraka, što ih čini zapravo nadljudima budući da ne trebaju nikakve uvjete za egzistenciju. Možda samo incestuozna bara može imati takve natprosječne jedinke. Trebamo misliti kako književnost vratiti onima koji je pišu i kako da broj ljudi koji zbilja dobro piše, da se ne lažemo, svašta se danas piše i objavljuje, kako da ti ljudi, nekolicina zbilja talentiranih, od književnosti živi, umjesto od nečega što iscrpljuje. Puno toga je problematično, za početak potpora za stvaralaštvo koja se može dobiti tek kad se objavi knjiga za koju je prethodna potpora dobivena, što ukazuje na neozbiljnost Ministarstva kulture i fundamentalno razumijevanje toga što je zaista književni rad. Ja sam imala neku ludu sreću da su mi se vrata uvijek otvarala, iako sam autsajder na sceni koja s njom nema nikakve veze ni danas, ali upravo ta činjenica me ohrabruje da ta ista vrata pokušam ostaviti otvorenima i drugima i da radimo na tome da izliječimo temelje.

Izdvajamo

Iz drugih medija