U sklopu Dana srpske kulture u Zagrebu je gostovala sada već kultna predstava banjolučkog kazališta “Gospođa ministarka”, u režiji Milice Kralj, a prema tekstu velikog Branislava Nušića. Glavna rola pripala je istinskoj glumačkoj divi, ne samo srpskog kazališnog univerzuma nego i tzv. postjugoslavenskog. Kritika ju je, po njezinim riječima, uvijek mazila i pazila, vremena nije imala za odbijanje uloga, a niti danas ne miruje, iako je službeno u mirovini. I ona, kao i mnogi drugi kolege glumci, zna da pravi glumac nikada ne može otići u mirovinu. Govorimo o Svetlani Ceci Bojković (1947.), filmskoj, kazališnoj i televizijskoj glumici. Doista iznimnu karijeru započela je daleke 1967. godine zaigravši u filmu “Jednog dana, moj Jamele”, a desetljeće kasnije utjelovila je lik Mike u socijalnoj drami “Pas koji je voleo vozove”. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina postala je TV zvijezda zahvaljujući ulogama u nevjerojatno popularnim serijama “Bolji život”, “Srećni ljudi” i “Porodično blago” koje je sve potpisao Siniša Pavić. Nagradu Žanka Stokić osvojila je 2013. godine, Dobričin prsten 2005., dobitnica je Oktobarske nagrade grada Beograda, nagrade Joakim Vujić za doprinos kazališnoj kulturi, Branislav Nušić za životno djelo u komediji, kao i Zlatnog ćurana 2014.
Razgovarali smo u jednom kafiću blizu hotela u kojemu je odsjela, svi su pogledi bili usmjereni u nju, ipak joj se nitko nije usudio prići. Predstava “Gospođa ministarka” doživjela je ovacije, a na scenu u Centru za kulturu Trešnjevka izašla je i naša glumačka ikona – Branka Cvitković, koja se došla pokloniti Svetlani Bojković s buketom cvijeća. Naime, zgodna je fusnota: Branka Cvitković bila je pak najmlađa glumica koja je igrala gospođu ministarku. Svetlana Bojković iznimna je osobnost, oštroumna, puna duha i topline.
Branka Cvitković i Svetlana Bojković
Jeste li ikada glumili na hrvatskom jeziku i, s druge strane, kojih se predstava rado sjećate?
- Da, jesam. Ovdje sam snimala seriju “Nikola Tesla”, Šerbedžija je igrao Teslu, ja sam igrala Katharinu Johnson, to je onaj bračni par s kojim se on družio. Onda sam snimala “Kuda idu divlje svinje”, a poslije, osamdesetih, jednu duo dramu s Borisom Buzančićem koja se zvala “Igra u dvoje”, i to je ovdje bilo reprizirano prije možda nepunih godinu dana, javila mi je prijateljica. Na Trećem programu HRT-a bila je emitirana, a taj, nažalost, ne hvatam u Beogradu. Baš mi je žao jer je ta drama još u crno-bijeloj tehnici, dramu je pisao Tito Strozzi i nju su svojevremeno igrali on i njegova supruga Eliza Gerner. Dosta su putovali s tom predstavom, radi se baš o glumcima. Sjećam se kad sam upoznala Elizu Gerner, Vanja Drach me vodio k njoj dok sam snimala taj komad. Nakon emitiranja sam čak dobila i lijep telegram od nje. Toliko se sjećam svog poslovnog dijela u Zagrebu.
Sada nam u Zagrebu predstavljate “Gospođu ministarku”, slavni Nušićev komad. Koliko ste puta u životu igrali taj fascinantni tekst? Možda glumili ministarku? Od akademije naovamo?
- Na Akademiji sam glumila Anku, kao studentica. Uskočila sam u klasu koja je bila dvije godine starija od mene, oni su radili cijelu ministarku kroz različite žanrove. Prvi dio bio je socijalna drama pa se nekako dođe do vodvilja. Bojan Stupica tu je predstavu bio uvrstio na večernju scenu Jugoslovenskog dramskog pozorišta pa smo mi to igrali na večernjoj Boška Buhe. Nušića sam igrala kao mlada, u “Pučini”, to je bila kultna predstava, građanska drama.
“Gospođa ministarka” daje zanimljivu društvenu anamnezu, ona je kao lik nastavila svoj život u različitim medijima, različitim formama, različitim kulturnim okvirima. Ministarke su i muškog spola jer je seksistički misliti da su samo žene mišljene za tu vrst društvene preobrazbe...
- Ništa se nije promijenilo. Nušićeve komedije odnose se na mentalitet, a mentalitet se jako sporo mijenja ili se uopće ne mijenja. On je bio kolumnist u Politici 1905./1906. godine, i onda je fondacija Ribnikar skupila te kolumne i nazvala ih “Sve je kao nekad”. Kad to čitate, te tekstove koji su stari više od sto godina, shvatite da je sve isto. Meni je drago kada igramo ovu predstavu jer ona nije ona vrsta predstave koja želi nadmašiti pisca, nadmašiti Nušića, jer točno prepoznajem kada se publika smije glumcu, a kada Nušiću. Uživam kada vidim da se smiju baš na tekst. Recimo, ima taj trenutak kada dođe obitelj i jedan od njih traži od Živke penziju, a ona njemu odgovara da ne može imati državnu penziju jer nikada nije bio u državnoj službi, a onda on njoj kaže: “Ja da sam bio u državnoj službi, ja bih tu penziju tražio od države, ne bih tražio od Živke.” Mi danas živimo u burazerskim odnosima, u kojima ljudi namještaju sve rođacima, kolegama, drugaricama, ljubavnicama, u vremenu kada vlada ogromna nezaposlenost i siromaštvo. Dakle, ništa se nije promijenilo.
Imate li neku vrstu empatije prema liku Živke, ministarke? Kako ste je gradili?
- Gradila sam je zaista s empatijom jer sam se rukovodila onim što je Nušić napisao. Kaže: “Uzeo sam malu ženu za ruku i izveo je iz njenog miljea i stavio je u drugi milje.” Glavna uloga ti ne može biti antipatična, ja to nekako ne priznajem. Ona nije kriva, razumijete? Opće stanje duha je takvo, tako da je na kraju tužno što se s njom desi, kako će se ona vratiti u svoj život jednom kada je sve izgubila. Strašno su relevantne te replike iz komada, pogotovo ona kada kaže, parafrazirat ću: “Znate, mogu ja opet biti ministarka, zaboravi ovo malo bruke, i eto mene opet.” Mi tome svakodnevno prisustvujemo, među našim političarima, preletačima u strankama. Nušić naime nije satiričar, on je komediograf i on se s empatijom tom smije, ne osuđuje.
Duga karijera, mali prekid, odlazite u mirovinu, selite se u Finsku, vraćate se u Beograd, opet radite. Glumac nikada ne odlazi u mirovinu. Ipak, vaš pristup glumi značajno je drukčiji nego prije, zar ne? Kakav je odnos prema ulogama sada? U mladosti ste dugo bili nesigurni, često ste o tome govorili u intervjuima...
- Da, ali onda je srećom došao trenutak kada sam uplovila u ove “mirne” vode. Meni je dosta vremena u mladosti trebalo da osvijestim sebe. Poslije kad bih gledala neke davno snimane stvari shvaćala bih da su bile dobre. Tada nisam imala svijest o tome. Neobično je važno biti svjestan sebe jer tek tada možete osjećati sigurnost. Kad osvijestite to što radite, vladate time. Za taj je moment meni trebalo petnaest-šesnaest godina, iako sam puno radila. Bila sam mažena i pažena, i od kritike i od publike, ali nedostajala mi je moja sigurnost. S 35 ili 36 godina krenula sam mirno igrati. Sada to također nastavljam, drago mi je što odavno nemam frke, treme iz mladosti. Jednostavno se zabavljam.
Beograd je u vrijeme vaše mladosti bio svjetski relevantan grad u polju kulture. Središte glavnih kazališnih događaja, tu prvenstveno mislim na Bitef. Kako je tada izgledala interakcija s drugim kazališnim svjetovima? Puno je vaših kolega govorilo da su dobivali ponude za odlazak van, ali su ipak odabirali ostati u Jugoslaviji, poput Milene Dravić.
- Znate, tada je produkcija bila mnogo manja, iako je TV vladao. Tada su se snimale TV drame, serije su bile u začetku. Bila je nova drama, i domaći i strani i klasici i suvremeni. Sve se probavalo. Sada je to iščezlo. Posljednja serija na kojoj su produkcijski uvjeti bili na visokoj razini bila je “Bolji život”. Kraj “Boljeg života” označio je raspad Jugoslavije, počeo je rat u Sloveniji. Poslije sam radila još tri megaserije, ali kvaliteta rada je opadala iz godine u godinu. Mislim na sve, i na tehniku i na organizaciju. Mi smo elegantno radili “Bolji život” u studiju, eksterijere smo snimali, dakako, vani. Dekor je stajao pet godina u tom studiju broj osam. Tu nam je bila i kantina i garderoba, sve je bilo “gospodski”. Ljudi su bili dobro raspoloženi.
Više nikada poslije nismo imali studio, išli smo po unajmljenim objektima, što također utječe i na kadriranje. Vi u studiju možete srušiti zid, pomaknuti prozor, imate razne rakurse. Radilo se s tri kamere, jest da su bile starinske, ali je kadriranje bilo bogatije. Kvaliteta rada koja je opadala odrazila se, dakako, na konačan rezultat. Danas s novim generacijama imam vjere, potrebno je vrijeme, ali uzdam se da će kvaliteta pobijediti i da će se uspostaviti viši standardi.
Postoji jedna mala anegdota, trač, urbana legenda, kako god želite da je nazovem - kad izađete kao gledateljica s predstave a netko vas pita kako vam je bilo, vi nerijetko kažete: “Nemam riječi.” Što pak ta sintagma znači?
- Ne znam odakle vam to (smijeh). Uglavnom se odnosi na one predstave koje su “koješta”, što bi se reklo. Pravo da vam kažem, rijetko to kažem ljudima koji su nositelji tih projekata, pogotovo ne nakon premijere. Nema smisla. Ljudi su vrući. Kažem samo onome tko to može razumjeti i tko se neće naljutiti. To su vam pravi umjetnici, ti koji mogu čuti. Ne znači da je svaka predstava koju radiš dobra predstava. Pravi, iskreni čovjek mora biti svjestan toga.
Glumačka branša zna iznjedriti familije koje se bave glumom. Čest je slučaj da teret slave roditelja u tom poslu najviše “košta” djecu. Pitam vas to jer je i vaša kći glumica. Naprosto se u stereotipnom, palanačkom razumijevanju njezina rada on čita kroz prizmu vas. Je li se oduprla tome?
- Hvala Bogu, jest. U samom startu ona nije bila dio moje matrice. Vrlo se izgradila. Sad je upisala i režiju, i treba poslije nove godine izaći s diplomskom predstavom. Eto meni opet treme, ali vidim da je zagrizla. Pravi je borac. Stvarno je svoja.
Kad se govori o učenju glume, tko je vas formirao? Koji tekstovi, profesori, metode, prakse su vas osposobili? Prije samih komada, nakon komada?
- To se događalo postupno, nije bila samo jedna prekretnica. Stjecanjem iskustva, samopropitivanjem, propitivanjem uloge, teksta koji je pred tobom i razmišljanjem. To je osnovna priprema. U krajnjoj liniji, sve što kažete posljedica je vaših misli. Zato u glumi treba jako puno razmišljati. Pola razmišljati, pola intuitivno dolaziti do rješenja. Jedno drugo prepleće. Ne znam jesam li jasna? Sve se to ispomaže. Kao pisac pred praznim papirom, slikar pred praznim platnom, tako i mi pred ulogom, pred komadom.
Može li se gluma ”naučiti”?
- Ne znam može li se naučiti. Tko nema dara, ne može. Kad puno radiš i imaš talent, cijelo vrijeme učiš i tome nema kraja. Do kraja života.
Što je dar, talent? U glumi?
- Možda sve ovo što sam rekla. Razmišljanje, intuicija, to što vam je Bog dao. Glas, stas. Neki ljudi, nažalost, imaju dara, ali su ograničeni fizičkim izgledom pa ne mogu igrati određeni tip uloga. Podijeljeni su tipovi, neke glumice su predodređene za dječje kazalište, nikada ne bi mogle igrati npr. Anu Karenjinu. Sve to zajedno... Balet je pak mnogo suroviji od glume.
Što vam je nedostajalo iz Beograda kada ste bili u Helsinkiju? Gluma?
- Ne. Lijepo sam se tamo odmorila. Zaželjela sam se biti kod kuće. Čak sam i snimala kad bih dolazila. Kad god bih došla, nisam znala što ću prije napraviti. Ta pauza mi je pasala. Htjela sam i samoj sebi dokazati da nisam ovisna o glumi i dokazala sam si.
Nikada niste požalili jer ste odbili neku ulogu? S kojom ste bili “najsretniji”?
- Nikad. Nikad nisam ništa ni tražila jer nisam stizala. Bila sam u poziciji da uloge sustižu mene. Obično kažu: kad glumac misli da je neka uloga za njega, onda je najlošije napravi. Najbolje sam korake napravila s ulogama koje su bile suprotne meni. Valjda zato što se čovjek onda više mobilizira da napravi sve ono što, kao, nije on sam. Meni su najbolje uloge bile takve. Na primjer, Elizabeta od Engleske u “Mariji Stuart”, kao recimo jedna žena ratnica koju sam igrala, onda uloga Žanke Stokić.
Kako promatrate medijsku sliku društva u kojem se nalazite - devastaciju programa, reality kulturu, turbofolk kulturu? Što je sve toksično u tome? Žensko je tijelo često nositelj tih fenomena, više nego muško...
- Problem je u tome što jako puno ljudi prati te reality programe. U izravnoj je to vezi sa siromaštvom, ne samo materijalnim nego siromaštvom duha. Živimo kulturu podobrazovanih koja podrazumijeva primitivizam. Ovo je sve “utucanje”. Vlasnik tamo jedne televizijske kuće time se ponosi. Bez problema taj čovjek oplete ministra kulture, jer može mu se. Osobno ništa od tog ne pratim. Provincija to mora gledati, jer daju se najniže strasti, a to je najbolji put do “medijskog uspjeha”. Većini je ljudi i dalje u glavi da si uspio ako si se pojavio na televiziji. U čemu?
A u Vranju i dalje nema teatra, svjedočio sam tome. Gradu velikog Bore Stankovića.
- Tužno, istinito, da.
Pokazalo se da je odlaskom velikih glumaca, od Nikolića preko Dravić do Glogovca, “medijsko praćenje” tih smrti bilo užasavajuće. Kako to komentirate?
- Novinarstvo je izgubilo kompas, moralni kompas. U široj slici to je isto kao s reality emisijama. Narod se “pali” na bombastične naslove, očito. Obitelji se raspadaju, aktivno se fetišistički prati to.
Realityji su ohrabrili narcisoidnu kulturu. Ta fama prati i glumce. Da su narcisoidni, histrionični. Što mislite o tim predrasudama?
- Među glumcima, zaista, nema puno toga, kao što se misli. Druge profesije su nositelji te priče, čini mi se, više nego glumci. Gluma je tu da služi. Puno ljubavi tu treba biti. Na sceni se sve vidi. Vrlo mali broj narcisoidnih ljudi tu prođe, budu izopćeni od kolektiva. Kod nas se sve zna i mi se jako udobno krećemo između sebe.
S kim ste ostali u kontaktu sa zagrebačke umjetničke scene?
- Pratila sam vašeg divnog glumca Ozrena Grabarića. S drugima nisam jer nismo dugo gostovali, a ni mene nije bilo. Ipak, Ozren me oduševio.
Tko su vam glumački sugovornici iz Beograda?
- Nažalost, njih više nema. Bio je to Petar Kralj, i partner i prijatelj, i na kraju sam bila kuma kad se drugi put oženio. Bio je i Đuza Stojiljković. Tu je, naravno, Marko Nikolić. Danas volim raditi s mladim ljudima.
