MONIKA HERCEG

'Kad sam se vratila poeziji, osjetila sam ono što čovjek osjeti kad se napokon vrati kući - duboki osjećaj da je sve na mjestu kako treba biti'

Zagreb, 100418.
Vukovarska.
Monika Herceg, pjesnikinja.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / HANZA MEDIA

Lani su joj dodijelili Gorana za mlade pjesnike; u Rijeci studira fiziku, Siščanka rodom, u Zagrebu podiže kćer i piše pjesme. Ovih je dana objavljena prva zbirka Monike Herceg, “Početne koordinate” (SKUD Ivan Goran Kovačić). Koincidiralo je to s još jednom nagradom, onom što ju je dobila na natječaju Na vrh jezika za pjesnički rukopis autora/ice mlade od 35 godina.

 

Što je zajedničko fizici i poeziji?

- Prvenstveno ljepota. Oboje imaju to nešto puno veće od nas i taj sveti moment razumijevanja mikrokozmosa i makrokozmosa po meni je ekvivalentan onom kako divna poezija obogati čovjeka. Na kraju krajeva, to su dva prozora, jedan prema razumijevanju vanjskog svijeta, a drugi prema razumijevanju sebe, bilo da se radi o čitanju ili pisanju poezije, jer tekst uvijek obogaćuje i otvara čovjeku različita mjesta.

Kako ste počeli pisati?

- Jednog jutra, kad sam već polako ulazila u pubertet, samo me zarazila tad nepoznata bakterija u našim selima, poezijokok i kao trinaestogodišnjakinja mahnito sam počela pisati stihove, što nikako nije bilo jasno ni mojim roditeljima ni okolini.

Teško je reći što se zbilja okrenulo u mojoj tad dječjoj glavi, ali sigurna sam da je odrastanje na selu, dosta izoliranom od veće civilizacije, značajno utjecalo. Kad sam imala deset godina, vratili smo se živjeti u kuću srušenu tijekom rata, u zaseoce na vrhu brda okruženo šumom. Tada smo bili jedni povratnici, kroz godine se doselilo samo nekoliko susjeda, pa sam odrastala u tom izoliranom miru i prirodno je bilo da dosadnu svakodnevicu kratim čitanjem koje mi je tad pružilo nužan vanjski svijet.

Kako nastaje vaša poezija … imate li kakvu anegdotu koja bi opisala proces stvaranja?

- Pisanje je zapravo uvijek spoj različitih načina pisanja, puno je tu i razmišljanja, puno provedenog vremena u unutrašnjosti gdje se pjesnik dogovara sa sobom što će izaći u pjesmu, ali i puno rada na kraju. Najljepša je poezija ona koja kaže nešto bitno što je iskreno i potrebno reći, ali i zadovolji estetske kriterije jer takva poezija ostavlja otvorena vrata čitatelju da se poveže s pjesnikom, ali i pjesniku da govori jasnije čitatelju.

Meni je za pisanje uvijek jako bitno čitanje, tu vjerujem da je stvar skoro pa znanstvena. Unos teksta (čitanje) nužno dovodi do jačanja osobnog glasa, razvitka vokabulara, kao i boljeg pisanja. Slično je i s analizom podataka u znanosti, što je veći broj podataka, analiza je naravno točnija. Tako da u svakom trenutku imam otvorene različite zbirke dok pišem i često radim pauze baš čitajući.

Kad sam pisala “Početne koordinate”, nedavno objavljenu knjigu, u jednom sam periodu bila toliko unutar tog rukopisa da sam se znala tijekom noći buditi i pisati rečenice koje bi mi dolazile kao zametci pjesama ili sjećanja. Tako sam “Zečje smrti”, točnije ideju te pjesme i cijeli njen kostur zapisala probudivši se usred noći. Neke drage mi pjesme sam zapisala prvi puta na poslu, ili u autobusu, nekad i tramvaju. Bitno je poslušati to nešto iznutra kad želi govoriti.

O čemu biste željeli pisati a još - niste?

- Prva zbirka vezana je za selo i podrijetlo, na neki način je određivanje mojih početnih koordinata. U drugom rukopisu koji je dobio nagradu Na vrh jezika pišem o ženama znanstvenicama koje su često marginalizirane, iskustvima poput majčinstva u koje sam ušla, trudnoći, pokušavam povezati različite priče o ženskom iskustvu, govoriti glasnije o nasilju nad ženama.

Voljela bih ženama dati još jači i konkretniji glas u toj nadolazećoj zbirci, pisati još izravnije jer našem društvu je to potrebno, pogotovo sudeći po događanjima u zadnje vrijeme, primjerice činjenici da se sprema skupljanje potpisa za referendum protiv Istanbulske konvencije. Često imam osjećaj da sa svih strana još uvijek prijeti neki nehumani mrak koji želi odvući žene u puno gora vremena i imam snažnu potrebu govoriti o tome i boriti se, čak i poezijom.

Što je vama poezija?

Poezija je puno toga, ona je i eksperiment, i rad i kreativnost i, na kraju krajeva, ljubav. Za mene je ona sad već nužan preduvjet za sretno postojanje, ugrađena u Maslovljevu piramidu potreba već pri samom dnu. Uvelike je moj identitet, ali je i živi organizam koji mora rasti i napredovati, mora se hraniti i mora se pomicati uvijek malo dalje od prijašnjih granica. Kako sam imala dugu pauzu u pisanju, godinama, kad sam se konačno vratila poeziji, osjetila sam ono što čovjek osjeti kad se napokon vrati kući. Takav osjećaj je i kad se pronađe nekoga s kim se osnuje obitelj, ljubav veća od mogućnosti razumijevanja ponekad, ali duboki osjećaj da je sve na mjestu kako treba biti.

Izdvajamo

Iz drugih medija