POVRATAK MALIH KNJIŽARA

'Ljudi bi kupovali knjige da ima knjižara. To je kao da ukinete benzinske pumpe i konstatirate da su ljudi prestali kupovati benzin'

Darko Tomaš / HANZA MEDIA

 

Malih, a kamoli neovisnih knjižara gotovo da više i nema - pregazili su ih veliki knjižarski lanci, a i oni su posljednjih godina u Hrvatskoj pretrpjeli ozbiljne udarce. Kako se onda četvero ljudi u Zagrebu, Osijeku i Rijeci odlučilo upravo na taj potez?

Male, kvartovske knjižare s prepoznatljivim žigom vlasnika i pokretača, osobnim potpisom i popisom, u svijetu ponovo doživljavaju procvat unatoč velikim knjižarskim lancima i dinamici izdavačke “industrije”, koja im često ne ide na ruku. U nas ih je malo, pa je o bilo kakvim trendovima nemoguće govoriti. Ima tome sad skoro godinu dana da je na zagrebačkoj Maksimirskoj cesti, na mjestu gdje je davno bio dućan u kojem su prodavali kompjutore i tehniku, a potom dugo ništa, niknula knjižara. Devedeset četvornih metara pretrpano je knjigama, ne samo police, barokni i bidermajer stolovi; knjige su zanimljivo složene i po stolicama, stoje na sve strane. U Bookari usred tog privida opuštenog nereda zapravo vlada itekakav red.

Doduše, ovaj je razgovor nastajao za doba inventure, a kako kaže Martina Petrinjak, koja je s Nikicom Kršinićem suvlasnica knjižare, “inventura je najgori oblik života na Zemlji”, pa je Bookara nekoliko dana bila u kaosu koji nisu ni pokušali prikriti. “Prvi put u životu radimo inventuru, a nitko od nas zapravo nije trgovac”, u svakoj ruci Petrinjak drži po tri obimom manja naslova, pogledom im po policama traži pravo mjesto, uz ostale knjige istog izdavača. “Molim te, tamo stavi i sabrana djela Meše Selimovića. Kako mu ime kaže, taj se stalno – seli”, govori suradnici. Najviše prodaju naslove kvalitetne književnosti i publicistike, popularnu znanost, filozofiju i stripove. “Naši najvjerniji kupci su djeca, mame i bake. Veliki broj predaka vjeruje da su knjige ključ uspjeha njihovih potomaka. Hvala im na tome. Mislim da imaju pravo”, kaže.

U Bookari je gotovo pa ugođaj velike kućne biblioteke. “Kupcima je drago da mi čitamo i znamo što im ponuditi. Malo gatamo iz onog što nam kažu da su čitali pa im kažemo što dalje. Jedna baka je došla kupiti nešto unuci koja pleše. Dali smo joj ‘Polinu’, kultni strip. Vratila se drugi dan bijesna, pročitala je i nije joj se svidjelo. Nije htjela vratiti, međutim, odlučila je ipak pokloniti knjigu. Unuka je bila oduševljena. Sad nam baka dolazi redovito, i dalje malo uvrijeđena, kaže da neka mi nađemo knjige za unuke kad već ništa ne valja što ona kupi, a valja ono što ona misli da ne valja.”

Kako su se odlučili otvoriti knjižaru? “Moj poslovni prostor zjapio je prazan predugo i stvarao dugove. Zbog hrvatskih zakona koji ne poštuju vlasništvo bojala sam ga se iznajmiti hrvatskim tvrtkama. Također, nedavno je, nakon dugog niza vrlo netransparentnih godina, Grad Zagreb naglo dao za vrlo male cijene u najam svoje prostore koji su bili pred prijelazom u državnu imovinu pa je komercijalnom najmu jako pala cijena”, kaže Petrinjak. Nikica Kršinić dodaje: “Na hrvatskom tržištu pokazalo se da nedostaju knjižare.”

Stoji, ali i ono malo što ih je stalno govore da prodaja knjiga ide slabo. “Ljudi bi kupovali knjige da ima knjižara. To je kao da ukinete benzinske pumpe i konstatirate da su ljudi prestali kupovati benzin. U tom lancu nedostaje jedna karika – nezavisne knjižare, kvartovske knjižare koje funkcioniraju na nekom mjesnom, regionalnom principu, ne na principu centra grada, šoping-centra, nego da su one pravilno raspoređene u rasteru Hrvatske i rasteru Zagreba. Cijeli istočni dio Zagreb, kojem gravitira 300.000 stanovnika, ima samo tri knjižare: Školsku knjigu na Kvatriću, Tisak Media u City Centru East i našu Bookaru.”

Za razliku od Petrinjak, koja je po struci arhitektica, Kršinić je, makar građevinski inženjer, i prije imao nešto iskustva u izdavaštvu. Porijeklom Dalmatinac knjižaru je nazvao Bookarom, napravivši zgodnu igru riječima. U Dalmaciji i zaleđu iz drvenih se bukara pije vino. Jednu takvu neveliku bukaru u Bookari drže na stolu. Knjižaru ne bi ni pomišljali otvoriti da Petrinjak nema taj prostor koji je uz to bio i solidno uređen. “Tako da smo s relativno malim ulaganjima uspjeli pokrenuti cijeli proces, inače bi to, da smo morali investirati u prostor i plaćati ga, bilo neisplativo”, govori Kršinić.

Godinu dana je prošlo, što danas znaju, a za što nisu ni slutili da će ih dočekati? “Distribucija knjiga u Hrvatskoj je katastrofalna, potpuno nestandardizirana, svatko vodi svoju politiku, enorman trud i vrijeme gubimo na naručivanje knjige, zaprimanje knjige, otpis knjige. Imate više od 100 nakladnika i svaki ima svoj sistem rada. Ima nakladnika koji imaju kvalitetne programe kroz koji se vrlo brzo zaprimaju knjige, ali i onih kod kojih je to mukotrpno.”

Kršinić iz pozicije knjižara sajmove knjiga vidi kao problem: “Na neki način imate gotovo pa situaciju da ljudi organiziraju sajam ispred postojeće knjižare, pogotovo ljeti. Ispred mog dućana prodaje knjigu po cijeni koja je ispod nabavne cijene koju ja imam za tu knjigu. Nemam ništa protiv Interlibera, ali imam protiv rasprodaje knjiga. Ako najveći dio prometa izvučete iz knjižara, onda cijela priča nema smisla. Onda idemo zatvoriti sve knjižare, imat ćemo web shopove i sajmove. Svest ćemo Zagreb sa sajmovima za knjigu kao u neka doba kad su ljudi alate po selima mogli kupiti jedino na sajmovima.”

Petrinjak, osvrćući se na godinu dana koju su proveli na tržištu, kaže: “Još učimo. I pokušavamo stupiti u kontakt s dobavljačima, istražujemo. Poslovanje uobičajeno za Hrvatsku: ništa ne možete saznati integralno, nitko vam ništa ne pomaže, nigdje ne pišu pravila i nema institucionalne pomoći, ne postoje nikakve podrške poduzetnicima početnicima. Ali postoji podrška Ministarstva kulture knjižarstvu i programima promocije knjiga.” Voljeli bi, kažu, da Bookara ima neki specifičan tematski koncept, ali do toga je dug put, jer, ističe Petrinjak, nijedna tematska cjelina nije zaokružena u hrvatskom izdavaštvu. “Velik posao napravila je Fibra u području stripa, neprežaljen je doprinos Algoritma području popularne znanosti, djela koja mijenjaju paradigmu u biblioteci Facta, neki izdavači popunjavaju ogromnu prazninu u području filozofije kao što je Tim-press, ali uglavnom nema tehničkih znanosti, klasika i slično. Ima nešto u Školskoj knjizi, s njima ne surađujemo. Postoje cijela područja ljudskog znanja o kojima se na hrvatskom jeziku ne može dobaviti ni pamfletić, a kamoli ozbiljna masa podataka. Kad nema relevantnih djela u prijevodu, atrofira jezik struke i posredovanje postane nemoguće na tom jeziku pa se u stručnom radu koristi strani jezik.”

Kad je o profilaciji sadržaja i ponude riječ, zasad nemaju detaljne planove. Kršinić kaže: “Još nam je rano za profiliranje, ali kod nas dolaze pretežno kupci koji traže visoku kvalitetu knjige.” Petrinjak dodaje: “Otvorili smo knjižaru ne znajući da ćemo biti jedna od rijetkih neovisnih knjižara. Nismo znali puno ni o tom tržištu ni o običajima koji vladaju, politikama i svemu ostalome. Učimo. Kako uočimo neku potrebu, pokušat ćemo joj izaći u susret budemo li u mogućnosti. Nemamo snagu stvoriti ponudu tehničkih knjiga, mi nismo izdavači. Sveučilišta, matice i uz proračun vezani izdavači produciraju uglavnom anakrone radove domaćih autora. To nije naš posao. Mi želimo otvoriti jedan prodajni kanal. Da bi prodaja postala relevantna izdavačima, takvih kanala mora u Hrvatskoj biti između 80 i 100. Neovisnih. Kojima su svi dobavljači jednakovrijedni ili ih procjenjuju po vrijednosti izdanja. Koji nemaju politički uvjetovanu procjenu vrijednosti djela. Kad ih bude toliko, promijenit će se i cijena knjige i kvaliteta izdanja i politika poticaja.”

Što je ono što nisu mogli anticipirati ulazeći u posao, a sad vide iz prve ruke? Petrinjak kaže: “Nismo mogli anticipirati da nema klasika dječje književnosti niti razmjere katastrofe koju je prouzročio nestanak Algoritma i Profila. Nismo mislili ni da je politika izdavaštva toliko nesustavna, nekoordinirana i nekoncentrirana. Moja najveća trauma je pitanje lektire u školama. Mogla bih simulirati posljedice takvog teškog ‘autizma’, ali nema ni prostora ni potrebe jer su posljedice opipljive u stvarnosti koja nas okružuje. Koncept ‘zavičajnosti’ donio je ideju da je najgori domaći pisac vredniji od klasika svjetske književnosti, koncept ‘odgojnosti’ promovira neke vrednote srednjovjekovnog sela, translatirala se ideja đaka pješaka koji zimi i ljeti ide u školu kroz mećavu u oba smjera uzbrdo i pritom čuva ovce i baca bombe, samo sad brani nešto drugo. Upravo je počela 2019. na službenom kalendaru, mislim da nekog o tome hitno treba obavijestiti.”

Jedan tinejdžer, pričaju, dolazi već četiri puta i pita jesmo li dobili “Bijelog očnjaka” Jacka Londona. “Nismo ga dobili, nećemo ga dobiti, zadnji put je valjda izdan u 50-ima”, oporo će Petrinjak. “Sad ima cijela jedna generacija djece koja prati trendove, znaju naslove na engleskom pa to traže ovdje, razne fantasy romane, Adriana Molea ili pak neke od klasika dječje književnosti koji nikad nisu prevedeni. Ništa od toga mi nemamo.”

U Osijeku, u centru grada, gotovo tri desetljeća radi nekad Svjetla grada, danas knjižara Nova. Ivica Vuletić osnovao ju je 1989. godine. “Bila je to underground knjižara u pravom smislu riječi; u podrumskom prostoru od 25 četvornih metara prodavali smo stripove, knjige - najviše filozofiju, poeziju, publicistiku - CD-ove, stare LP ploče, književne časopise i slično. Ustrojio sam knjižaru po svojoj mjeri i ukusu, kao knjižaru u kakvu sam oduvijek želio ući, ali je nigdje nisam pronašao. Danas, skoro trideset godina kasnije, knjižarstvo je postalo nešto sasvim drugo: prodaja na kioscima, novi mediji, e-knjiga, dostupnost informacija na različitim platformama tjeraju nas da osluškujemo i istražujemo nove načine prodaje knjige, na neki način ‘odgajamo’ kupce i vežemo ih uz knjigu i knjižaru”, govori Vuletić.

Vlado Kos / HANZA MEDIA

Ivica Vuletić

 

U njegovoj osječkoj knjižari najviše se prodaju svjetske uspješnice poput naslova Elene Ferrante, Joa Nesbøa, J. K. Rowling, Elif Shafak, Khaleda Hosseinija, knjige slavonskih autorica Ivane Šojat i Julijane Matanović, romani za djecu i mlade Sanje Pilić. Nesklon je javnom istupanju, pa govoreći o tom dugom periodu u kojem radi njegova knjižara tek će šturo: “Mogu reći da se uvjeti na tržištu mijenjaju doslovno svake godine, prije svega mislim na velik broj nakladnika, uvjete prodaje, slom knjižarske mreže, utjecaj države kroz otkup knjiga za knjižnice, nove tehnologije i gubitak zanimanja za knjigu.”

Razvijaju i web knjižaru knjizaranova.hr u čijoj je ponudi recentna produkcija većine hrvatskih izdavača, a tamo se nude i naslovi koji se rijetko traže i nemaju komercijalnu, već jedino umjetničku vrijednost, publikacije koje su produkt znanstvenih istraživanja, naslovi lokalnog karaktera i slično. Klub knjižare Nove nezaobilazno je mjesto osječke kulturne scene, u atraktivnom prostoru u produžetku knjižare predstavljaju književnike i knjige, promoviraju književne časopise, organiziraju tribine, predavanja, radionice i razna druga događanja želeći privući ljude u knjižaru.

Grad Rijeka tamošnjim je knjižarama prepolovio visinu najma, to je bitan razlog zašto u ovom gradu knjižare ne propadaju.

Na samom kraju minule godine, u srcu grada, u povijesnom kulturnom prostoru u Ulici Ivana Zajca, otvorena je knjižara Val, u kojoj, kažu, većinom kane biti okrenuti regionalnim izdanjima. “Ovdje je nekad bio Izdavački centar Rijeka, to je mjesto gdje sam dolazio kao mladac, opčinjen knjigama i atmosferom koje su stvarali Ljubo Stefanović i njegova ekipa. To je prostor u kojem je nastala knjiga ‘Kako čitati grad’ Radmile Matejčić i brojna druga bitna izdanja, tu se stvaralo i radilo od 70-ih do 2009.”, Dragan Ogurlić ne krije koliko mu ne samo poslovno nego i sasvim osobno znači da je knjižaru otvorio baš u tih, za kulturnu povijest grada bitnih, 95 kvadrata.

To što je knjižara na drugom katu, vidi kao - prednost. “Ako želiš zadržati ovakvu intimnost, ovakav ugođaj kakav mi imamo u ovom prostoru, to ne možeš imati u prizemlju.” Ogurlićev koncept knjižare tematski je okrenut Rijeci i okolici, žele biti referentnom točkom za jadransku knjigu, bilo publicistiku ili književnost. “Prodajemo knjige vezane uz Rijeku, Kvarner i jadransko područje, jer vidjeli smo da toga nema. Od Savudrije do Dubrovnika nema velikog izdavača, jer je sve koncentrirano u Zagrebu.”

Matija Djanješić / HANZA MEDIA

Dragan Ogurlić

 

Police su za sada popunili naslovima devetnaest riječkih nakladnika. “Tu je više stotina knjiga - od onih naših, iz naklade Val, do izdanja Muzeja grada Rijeke, Naklade Kvarner, Ex Librisa, Edita, Gradske knjižnice Rijeka…”, nabraja. Na policama stoje naslovi vezani uz grad i kraj. Od najnovije monografije starih riječkih razglednica “Pozdrav iz Rijeke” Muzeja grada Rijeke, monografije Eme Aničić “R.I.P. – riječka industrijska priča”, koja predstavlja sintezu graditeljske industrijske baštine, do knjiga što govore o velikom valu iseljavanja preko riječke luke...

“Ima tu prostora za još, naravno, ali tek smo krenuli. Želimo biti prostor kulture, ovo mjesto otvoriti za kulturna događanja, ovdje predstavljati knjige, raditi izložbe, događanja za djecu, manje koncerte...”, govori Ogurlić. U sklopu knjižare i izdavačke kuće namjerava imati i rezidenciju za pisce. “Aplicirali smo na Ministarstvo kulture za sredstva za uređenje knjižare i rezidencije za pisce, dobili smo nula kuna. Da je bilo drugačije, rezidencija za pisce već bi zaživjela.”

Val uskoro izdaje posljednju knjigu nedavno preminulog prognostičara Milana Sijerkovića “O vremenu i klimi Rijeke i Kvarnera” te “Gdje Perun spava (Jadranske legende)”, što je Ogurlić napravio s Vojom Radoičićem. Mnogi koji uđu u knjižaru pitaju za Sijerkovićevu knjigu “jer smo mi ovdje bolesni od vremena i trebao je netko da nam objasni zašto nam je tako, zašto imamo sedam godišnjih doba, a ne četiri, zašto smo valjda najkišovitiji grad u Europi (London se, što se toga tiče, može sakriti pred Rijekom), zašto bura u prosjeku puše svaki sedmi dan u ovom gradu”.

Izdvajamo

Iz drugih medija