Sve snimke nastale su u jednom pokušaju, bez dosnimavanja ili montiranja. Ovo je kako danas sviram akustičnu gitaru, nakon više od 40 godina sviračkog staža i 60 godina života, zapisao je na ovitku albuma “Mother Tongue” njegov tvorac Vlatko Stefanovski, diljem globusa najpoznatiji gitarist “s ovih prostora”.
Nije mu prvi put da se profesionalno latio akustične gitare iako je status gitarističkog velemajstora prvotno stekao s električnom, kroz albume sastava Leb i sol na kojima je uz svoje suradnike stapao motive iz makedonske narodne glazbe s rockom, jazzom, bluesom. Duga je niska albuma koje je snimio s tim slavnim sastavom, ali i onih za potrebe igranih i animiranih filmova, baletnih predstava te solističkih izdanja, kao i onih nastalih u tandemu s prijateljima i kolegama poput Vaska Atanasovskog, Bodana Arsovskog, Jana Akkermana ili Miroslava Tadića.
“Mother Tongue” u Vlatkovu opusu ugođajem je najbliži baš albumima koje je snimio s Tadićem. Ne bi bilo baš fer reći da “Mother Tongue” posve potječe iz zajedničke im “Trete majke”, no čini se kao da Vlatko sada vraća lopticu Miroslavu koji je posljednjih godina objavio nekoliko sličnih solističkih albuma. Akustičnom gitarom, dakako, na kojoj briljira u ogoljenijoj, a nikad ukusnijoj formi s vještom kombinacijom stilova u rasponu od etno-motiva i jazza preko bluesa i countryja do folka i rocka. Posve drugačiji album od ostalih u njegovu opusu.
“Ne mogu ja do kraja to objašnjavati. Ima i sličnosti s onim što sam radio, a i dosta razlika. Zvuk, fraza, ritam, improvizacija, prostor… nadam se da je dosta različito i novo. A teme koje sam odabrao vjerojatno su dovoljno provokativne za daljnja istraživanja i aranžiranja”, piše mi Stefanovski u e-mailu. Ono što posebno oduševljava na albumu “Mother Tongue”, sačinjenom od Vlatkovih autorskih skladbi poput “Bistre vode”, obrada tradicionalnih melodija poput “Jano mori” do prerada skladbi poput Dugmetove “Uspavanke za Radmilu M.” Gorana Bregovića ili “Zošto si me majka rodila” Steve Teodosijevskog jest čistoća glazbe.
“Materinski jezik je naša prva i prava priroda. Pokušavam u muzici i sviranju biti jednostavan, a pri tome i muzički elokventan. Nakon toliko projekata s bendovima, s triom, sa simfonijskim orkestrima i big bandovima, osjetio sam potrebu za kreativnom samoćom, i to sam i uradio. A motivaciju i inspiraciju mi daje samo život koji živim i koji nekako pokušavam da razumijem”, objašnjava Stefanovski (pod)kontekst albuma “Mother Tongue”. Ovdje nema apsolutno nikakvog sakrivanja ili dokazivanja bilo kome pa je konačni dojam da je Stefanovski na definitivno najboljem solističkom albumu u karijeri osvanuo u najintimnijem ozračju do sada.
Kao da ga je sedamdesetak godina stara i prekrasna fotografija njegove majke Nade s akustičnom gitarom iz Tolstojeve (kazališne) drame “Živi leš” nagnala da se vrati nekom dalekom izvorištu, svojevrsnom materinskom jeziku svake gitare, njezinoj akustičnoj inačici. Posrijedi je senzibilitet kakav se rijetko sreće, čak i kod tehnički najpotkovanijih gitarista koji, nerijetko, znaju pretjerati u svojim vratolomijama i solažama ili s nizom efekata i pedala na što povremeno nije bio imun ni Vlatko. Ako na nečemu počiva izuzetno emotivni “Mother Tongue”, onda je to načelo manje je više.
“Ima više posla kod akustične gitare, jer ona ne svira sama, za razliku od električne. Akustičnu treba trznuti za svaki ton koji želite dobiti. I odrediti dinamiku, trajanje, boju, itd.
Električna gitara zna biti divlja i zna se ponašati izvan vaše kontrole. Uživam i s akustičnom i s električnom gitarom, a koju ću prvu odabrati, zavisi od dana, od vremena i od raspoloženja”, zaključuje Stefanovski promišljanje o razlici između električne i akustične gitare iz koje je, “oboružan” potonjom, proizašao i njegov recentni, izvanvremenski lijep album “Mother Tongue”.