NORVEŠKA KNJIŽEVNA ZVIJEZDA

'MOJA BORBA V' Peta knjiga naročito je nestrpljivo očekivana, jer je prati glas da u njoj Knausgård objašnjava kako je postao pisac

    AUTOR:
    • Dario Grgić

  • OBJAVLJENO:
  • 07.05.2018. u 13:56

Manadatory
Karl Ove Knausgard
Karl Ove Knausgard in Helsinki, Finlnad - 29 Sep 2011, Image: 222035687, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, TEMP Rex Features
Profimedia, TEMP Rex Features

Karl Ove Knausgard

Najčešći domaći prigovor norveškom piscu Karlu Oveu Knausgårdu tiče se socijalnih okolnosti njegova života, detaljno izloženih u njegovu šestodijelnom autobiografskom romanu “Moja borba”. Norvežanin se iz ovih proza doslovno nikada ne susreće s majčicom zemljom, stalno zaštićen sigurnosnim mrežama sustava. Peta knjiga “Moje borbe” naročito je nestrpljivo očekivana, jer je do nas već stigao glas da se radi o knjizi u kojoj Knausgård objašnjava kako je on to postao pisac. Budući da je ovo naše vrijeme skoro pa epoha recepata, vjerojatno će mnogi navaliti na čitanje u tom ključu.

Knausgård, kao i u prethodnim knjigama, donekle iznevjerava očekivanja – ali ne previše, što ne radi nikad, pa je možda i u tome dio tajne njegova velikog uspjeha – jer sebe opisuje kao ispodprosječna studenta Spisateljske akademije, konfuznog studenta komparatistike, šmiranta koji se uvijek predstavljao da više zna nego što je zbilja bio slučaj, autodestruktivnog pilca, baš kako se i traži od ljepuškastog sjevernjačkog gorostasa, razočaravajućeg ljubavnika. Ovaj superstar je sve ono što bi se u našoj Sparti survalo niz liticu kao invalidno: ne bi ga objavljivali ni Zarez ni Vijenac, a njegova visoka pojava kombinirana s kompulzivnim opijanjem izazivala bi sablazan na tulumima naših kulturnjačkih elita. Privlačan ženama, kod muškaraca bi izazivao samo onaj svrbež u dlanovima, poznat svim navijačima nogometnih klubova koji drže do sebe.

Na ulasku u književnost Knausgård, po vlastitom izvješću, stoji pod utjecajima dvaju velikih spisateljskih zvijezda: Bukowskog i Hamsuna. No najbolji je kao pisac seminara neodređene tematike kojima ne uspijeva dosegnuti ocjene kojima je stremio, pa u jednom trenutku, slomljen onim što definira kao nedostatak talenta, počinje pisati književne kritike, a ne “pravu” književnost. Istovremeno druguje s ljudima od kojih neki uspješno objavljuju, a njihova posvećenost literaturi mu postaje i životni uzor.

Glavni pokretač i dalje je junakova emocionalna nestabilnost, no sve su to incidenti u ograđenom prostoru, nikada se pored njega ne nađu likovi pored kakvih prosječni hrvatski pisac ispija kave u svakodnevnom ritmu: baš ubojice, baš nestabilni, što također povratno izaziva resantiman. Naš se potomak Vikinga kreće gradom i fakultetima s pitanjem nad glavom: zar je to – to?, i na tome mu se iscrpljuje većina energije. Na sebe gleda kao na lažnjaka, što bi mogao biti još jedan od razloga visoke razine poistovjećivanja s njegovim anabazama.

Problem ne samo puke praznine, nego nedostatka smisla, ipak nije promijenio njegovu putanju: njemu je pisanje konstantno iznad svega, iako uglavnom ne piše. Kada u romanu sam razmišlja o pisanju, ističe čitanje kao jedini način da se postane piscem. A kada razgovara na istu temu, kaže: Pa ne možeš pisac postati čitajući. Što zvuči uvjerljivo, kao da Knausgård želi eliminirati konkurenciju navodeći ih i na krive zaključke. Kada čita nekog dobrog, ždere se od zavisti, što nije za zamjeriti. I Tolstoj je, čitajući, zapisao: ubija me svakim svojim dobrim retkom. A da pri tome nije mislio na užitak.

Knausgård ima manje vrhunskih mjesta nego drugi veliki “autobiografi”, poput Prousta, Millera, Bernharda, ali vam i – a to je genijalno – nikada ne kaže da zna nešto što ne zna, ne zauzima pozu pametnijega, što ovima nije bilo strano.

Kod njega su jako dobri ovi sekundarni materijali, njegove reakcije na čitanja velikih pisaca. Kada se propinje na prste ne bi li dokučio njihov vrhunski sjaj, njega na momente obasja svjetlo njihove veličine i sve postane moguće.

Važan je Knausgård, dobru je književnost ubrizgao u mase, kao malo tko. Za priču i roman se govorilo da će postati ispovijest i dokument. “Moja borba” je jak dokaz ove teze.

Izdvajamo

Iz drugih medija