Nakon što od 2015. gotovo u pravilnim razmacima OceanMore objavljuje dijelove heksaloga “Moja borba” (u prijevodu Anje Majnarić), s kojim je Karl Ove Knausgård postao globalno popularan norveški autor, nedavno je, s dolaskom jeseni, na hrvatski prevedena i njegova “Jesen” (Munib Delalić).
Opet Knausgård piše u nastavcima, ovo je prvi dio kvadrilogije “Enciklopedije godišnjih doba”.
Iako se u “Jeseni”, kako to ističe kritičar Guardiana, više bavi vanjskim svijetom negoli sobom, sve je to, moj je čitateljski dojam, samo struktura, nosivi kostur. Meso je ponovo - on sam. Jer uz ponekad gotovo u tehničkoj maniri deskriptivne rečenice u kojima govori o predmetima oko nas, Knausgård opet ponajviše zapravo - priča o sebi samomu.
Rukopis se lako nameće kao nimalo iznenađujući, autentičan nastavak čovjeka koji potpisuje “Moju borbu”.
Dokument vremena
Te jeseni Karl Ove Knausgård čekao je treću kćer, svoje četvrto dijete. I napisao šezdeset eseja u šest mjeseci, u kojima joj crta materijalne konture svijeta u kojem će biti rođena. Lako razumljivo da je autoru u slučaju ove knjige sasvim nebitno što o njoj kažu kritičari, pa i čitatelji.
Pisana je kao osobna posveta djetetu koje stiže, obiteljski dokument vremena, razmišljanja u danima iščekivanja prvog susreta. Obiteljska ostavština kakvu bi mnogi voljeli baštiniti, a samo vrlo rijetki takvo što imaju. “Dok ti ovo pišem, ništa ni o čemu ne znaš, ne znaš što te očekuje, u kakav ćeš svijet doći”, zapisuje otac.
Piše jer “Želim ti pokazati svijet, onakav kakav jest, odmah oko nas, cijelo vrijeme. Samo tako, pišući o njemu, mogu ga i sam zapaziti. (…) Želim ti pokazati naš svijet onakav kakav je sad: vrata, pod, slavinu i ispirač, vrtnu stolicu pokraj zida ispod kuhinjskog prozora, sunce, vodu, drveće. Ti ćeš to vidjeti na svoj način, stjecat ćeš vlastita iskustva i živjeti svoj život, te ću to, naravno, učiniti prije svega zbog sebe; pokazujući svijet tebi, malena, svoj život činim vrijednim življenja.”
I piše, kako joj kaže - sebe radi. Jer, njemu je to bitno.
U “Pismu nerođenoj kćeri”, koje započinje koncem rujna, te godine u listopadu tematizira, primjerice, groznicu.
Ta koja ga trese dok piše podsjetila ga je na privilegije koje je groznica donosila u djetinjstvu - hranu koju bi dobio u krevet, grožđe, stripove i - najbitnije - dodire. “Ruka na čelu, koja čupne kosu. Inače me nikad nitko nije dodirivao, milovanje je bilo rijetko u našoj obitelji, osim kad si bio bolestan i imao groznicu, i taj paradoksalni osjećaj još patim, pamtim koliko su dodiri bili neugodni grozničavoj koži, a koliko ugodni meni.”
Gumene čizme
Esej “Lišće”, kratak kakav jest, u sebi nosi i priču o autorovu odnosu prema obitelji u kojoj je rođen te obitelji koju je stvorio. Tada, prije nekoliko godina, piše da ne osjeća nikakav kontinuitet dok razmišlja o baki, ocu… njegova su obitelj, osjeća, njegova supruga i djeca koju je s njom dobio. Pisac “Moje borbe” tvrdi da više nije obuzet djetinjstvom, studentskim danima, svojim norveškim životom. Piše, među ostalim, desetak stranica prije, u eseju o “Ratu”, ponešto o Švedskoj, zemlji u kojoj rata nije bilo od 16. st., a u kulturi koje rat nije minuli fenomen, nego je, kako kaže, stalno prisutan.
Gumene čizme. I o njima piše. Od svega što je ostalo iza oca, uzeo je samo dvije stvari: dalekozor i gumene čizme. Jaknu njegovu, primjerice, ne bi mogao nositi, bila mu je suviše blizu, a on sinu, kako pamtimo iz “Moje borbe” - suviše daleko.
Slike s očeva zida ne bi mogao ponijeti, jer upravo je on, njegov otac kakav je bio, odabrao baš te, ali dalekozor ne sudjeluje u toj individualnosti jer je samo sredstvo da približi ono udaljeno, baš kao što su gumene čizme gotovo jednake svima - guma se ne formira po nozi.
Tako objašnjavajući objekte, otac kćeri, zapravo, piše o sebi i obitelji u kojoj će biti rođena te daje naslutiti obitelj u kojoj je on rastao, a koju ona neće upoznati.
Švedsko selo
Kćeri piše otac kojem će, kad se ona rodi, biti četrdeset i pet, “ne mogu očekivati da ću s tobom dijeliti više od trideset godina, zadnje godine možda kao bolestan ili slab.” Iz svojeg švedskog sela vozi u Malmö, k prijatelju po dječju opremu, jer su sve što su imali od starije djece podijelili ili bacili, nisu planirali četvrto dijete. Četiri je mjeseca do termina. Opisuje joj kako hodaju po kući i čekaju, djeca sestrici crtaju crteže dobrodošlice.
Puno je tu, naizgled, i banalnosti, rečenica kakve bismo gotovo našli u školskim zadaćama, pa i gotovo “tehničkih” eseja poput onog koji se bavi zahodskom školjkom, o kojoj, čuda li - ne nalazi inspiracije za intrigantnija promišljanja i zaključke.
No, “Jesen” učini da čitatelj, dok prolazi stranicama, iz drukčijeg rakursa promatra vlastitu svakodnevicu. Možda počne razmišljati o noktima koje reže, jabuci koju žvače, o značenju tenisica što ih je zablatio trčeći savskim nasipom.
“U trenutku pisanja živio sam otprilike 16.500 dana”, kaže pisac na jednome mjestu. Dođe ti da na tome mjestu izbrojiš vlastite i upitaš se koliko li ih je pametno iskorištenih. I možda se, a možda i ne, usudiš upitati - koliko mi ih je još preostalo.