'HRVATSKE PLANINE' U LAUBI

NAJDAROVITIJI MLADI HRVATSKI SLIKAR Bilo mi je zanimljivo uzeti tipično domoljubni element, ne dopustiti da nam Thompson zapečati Dinaru

    AUTOR:
    • Andrija Škare

  • OBJAVLJENO:
  • 18.01.2018. u 14:07

Neja Markičević / HANZA MEDIA

Iako je izložba “Hrvatske planine”, koja se otvara 18. siječnja u zagrebačkoj Laubi, njegova deveta samostalna izložba, Stipan Tadić zbog nje je uzbuđen kao da mu je prva. Tako, ustvari, bude sa svakom novom izložbom, unatoč tome što svako ponavljanje nužno dovodi do toga da osjećaji budu manje intenzivni, strast koju Stipan Tadić osjeća prema umjetnosti čini se neuništivom, nepoderivom. Prema umjetnosti i prema radu, prema upornosti.

Nakon prve faze njegova stvaralaštva koju se najčešće povezuje s novim hrvatskim realizmom, a koju su odlikovali gotovo fotorealistični portreti nerijetko u maniri starih majstora, i druge u kojoj se predstavio kao umjetnik čvrsto ukorijenjen u grad, u urbanu priču, u gradske tokove i mitove, Stipan Tadić je svojom prethodnom izložbom “Motivi iz okolice” nagovijestio okretanje prema prirodi i prema pejzažu, a sada se s “Hrvatskim planinama” posve odmaknuo od urbanih motiva i, još znakovitije, od ljudi.

- Ovo je prva izložba koju radim a da u njoj nema ni jednog ljudskog lika. Okrenuo sam se prirodi kao nečemu lijepom, kao idealu uzvišene ljepote. To je za mene antička ideja ljepote, shvatio sam to kad sam biciklirao po prirodi, kad sam proveo puno vremena u krajoliku, shvatio sam da se u prirodi osjećam dobro i sinulo mi je koliko je to beskrajno važno – objašnjava Stipan Tadić, koji je svoj poseban odnos s biciklom već zabilježio kroz niz izložbi. Od “Žive i mrtve prirode”, na kojoj je prikazao leševe životinja na koje je naišao za vrijeme puta biciklom do Albanije, preko “Biciklističkih dnevnika” izloženih u Splitu sve do brojnih crteža, skica, ilustracija i stripova kojima je dokumentirao svoje biciklističke avanture kroz Hrvatsku, Crnu Goru, Italiju, Grčku… Zanimljivo je da su mu planine i na tim putovanjima uvijek skretale pozornost, mogle su se vidjeti negdje u pozadini radova, ali tek sada su postale glavnim motivom, onim koji nosi čitavu izložbu.

Ozbiljan rad

Bezbroj je razloga zašto sam se okrenuo planinama – objašnjava mi Stipan uživljeno – to je sve jako osobna priča jer mislim da nema smisla raditi nešto što meni samome nije važno, nešto kroz što se neću izgraditi. Tu je i ta ideja ljepote, ali i želja da se okrenem pejzažu. Svaka je planina naslikana u trenutku izlaska ili zalaska sunca, a to je kič, ali čitavo slikarstvo je kič, kada ga, primjerice, usporediš s konceptualnom umjetnošću. Naročito pejzažno. Privukla me i ideja romantičnog povratka prirodi, mene kao gradskog tipa. Imaš onu uvriježenu predodžbu gdje čovjek iz grada odlazi na planinu i sad je, kao, produhovljen. Svjestan sam i te pozicije i pristupam joj s humorom, čak se i malo rugam samome sebi – smije se Stipan koji kaže da mu je u umjetnosti strahovito važno zabavljati. I sebe, dok slika, ali i publiku. No, iako nastoji da mu slikanje bude zabavno i da se u njegovu radu osjeti iskra humora, slikanje je za njega ipak, prije svega, strahovito ozbiljan rad. Voli vidjeti ljude koji udubljeno promatraju njegova djela, voli vidjeti da je nekome umjetnost važna i da je ozbiljno shvaća, voli odmak od ironije i sarkazma koji je obilježje čitave generacije.

- Želim se odmaknuti od te sveprožimajuće ironije. Uvijek ću moći biti ciničan i sarkastičan prema nečemu i to oblikovati na neki smiješan način. To je najlakše, najlakše je biti ironičan prema nečemu, to ne zahtijeva nikakav trud. Ljepota, s druge strane, itekako zahtijeva. Imaš čovjeka koji je posadio čitavu šumu i netko će reći: “Gle ovoga, ha-ha, frajer je posadio šumu”, ali to nije “ha-ha”, to je ozbiljna stvar, to je važno. Tako je i s umjetnošću. To je plemenita radnja, radnja duha – objašnjava mi Stipan svoje umjetničke i životne nazore. On uvijek pokušava pronaći neki novi moment, postaviti sebi novi izazov, zato se i jest okušao u gotovo svim slikarskim tehnikama, ne ograničava se medijem ni žanrom, a i od izložbe uvijek napravi show, pokuša je oplemeniti. Svojedobno je na svojim izložbama sam nastupao i kao DJ u vidu svog alter-ega DJ Gotta, a za “Hrvatske planine” pripremio je seriju od pet predavanja u kojima će stručnjaci i entuzijasti govoriti o klimatskim, ekološkim i umjetničkim aspektima hrvatskih planina, a sve kako se izložba ne bi svela samo na otvorenje koje uvijek bude sjajno posjećeno nakon čega izložba neminovno malo zamre, već kako bi publici pružio dodatni sadržaj koji bi s njegovim slikama tvorio cjelinu.

- Čini mu se da naziv izložbe zvuči pomalo nacionalistički, ali i to je s namjerom. “Bilo mi je zanimljivo uzeti tipično domoljubni element i stvoriti od njega nešto novo, uvesti planine u novo doba i ne dopustiti da nam Thompson zapečati Dinaru” – smije se Stipan i dodaje da su slike prilično tradicionalne, ali ne i konzervativne.

Briljantan strip

Slike za izložbu većim su dijelom nastale za vrijeme boravka u Lepzigu. Ondje je imao pristup velikom, prostranom ateljeu kakav mu je bio nužan budući da je riječ uglavnom o velikim platnima širokim 290 i visokim više od 150 centimetara. Bilo bi mu gotovo nemoguće izvesti te slike u svom razmjerno malom zagrebačkom ateljeu gdje, ustvari, i ne bi mogao vidjeti kako one funkcioniraju kada ih se gleda s veće udaljenosti. Leipzig je bio samo jedna od postaja njegovih umjetničkih putovanja, na putu je često, što na rezidencijama, što turistički, u posjetu prijateljima. O rezidencijalnom boravku u Parizu napravio je vrlo duhovit, briljantan strip “Parisian Nightmares”, a bio je i Rusiji, Italiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima…

- U inozemstvu naučiš primijetiti ono što se ponavlja, naučiš vidjeti te obrasce. Naučiš uočiti gdje se ti sam ponavljaš, a onda i shvatiti u čemu si nov i raditi na tome. Zato je dobro putovati – objašnjava Stipan te dodaje da mu je ustvari svejedno živi li u Hrvatskoj ili negdje drugdje.

- Ja ne planiram život na taj način. Moj život praktički ne postoji. Ja sam tamo gdje radim. Ne gledam na to kao na neki grandiozni odlazak i sumnjam da ću ikada premjestiti sve svoje stvari i otići za stalno, ali lijepo mi je odlaziti povremeno, volim moći provesti neko vrijeme negdje drugdje, upoznavati nove ljude i nove prilike, to ispunjava.

Ispunio ga je, ali i iznenadio prvi odlazak na Biokovo.

- Kad sam prvi put otišao tamo, stvarno sam bio pod dojmom. Moji su od tamo, iz Zagore, iz Grabovca, i imao sam taj neki osjećaj korijena, da je odande neki moj izvor, iako mi je to bilo smiješno jer je to baš tipično hrvatski moment – obrazlaže Stipan sentiment koji je dao naslutiti još 2015. kada je u sklopu projekta/izložbe “My Whole Life” vlastiti grob smjestio upravo – na Biokovo.

Medvednica bdije

Kao i svaka njegova izložba, tako su i “Hrvatske planine” snažno obilježene osobnim, duboko proživljenim. On ne stvara nešto samo zato što može ili želi, već zato što stvarno osjeća duboki unutarnji imperativ, želi u slike pretočiti vlastita iskustva i želje. Zato se među planinama Medvednica našla čak dva puta, s prednje i sa stražnje, zagorske, strane. Time pokazuje da mu nije bila namjera pokušati katalogizirati i popisati hrvatske planine ili glumiti objektivnost jer mu je, uz Biokovo, upravo Medvednica najvažnija. Ona mu je stalni interes i inspiracija, ona nad njim bdije i određuje ga.

Nakon brojnih priznanja, formalnih i onih manje formalnih, osam samostalnih i dvadesetak skupnih izložbi, stripova, gomila crteža i ilustracija, slika kojima ni sam ne zna broja, pitam Stipana na što je najviše ponosan iz svog dosadašnjeg umjetničkog rada, a on bez ikakva razmišljanja kaže:

“Na to koliko sam puno vježbao dok sam bio klinac. Ja sam to htio raditi dobro i onda svaki dan dril, dril, bez stajanja. Ovo sve ostalo je samo nastavak. To je neki kod, jednostavno nisam mogao drugačije. Crtao sam dok me nešto nije počelo boljeti, dok me nije ruka počela žuljati, dok ne bih zaspao. Samo sam crtao. Nisam radio radove, samo vježbao. Kao dijete sam samome sebi odredio pravilo – četiri sata crtanja bez pravila, svaki dan. I držao sam se toga, najmanje četiri sata, samo crtanje, crtanje, crtanje; samo vježba.”

Strast, volja i upornost. To se može vidjeti na svakoj Stipanovoj izložbi, na svakoj njegovoj slici. Samo treba znati gledati.

Izdvajamo

Iz drugih medija