Novi “Peer Gynt” u zagrebačkom HNK vizualno je prekrasan i čak spektakularan, s beskonačnim morem koje te vuče u dubine.
No zanimljiviji je kao koncept nego kao izvedba. Predstava je nastala kao europski projekt koji je povezao HNK i Det Norste Teatret iz Osla. Indendant iz Osla Erik Ulfsby postavio je tekst norveškog klasika Henrika Ibsena, koji je bio daleko ispred svog vremena, a ravnatelj drame HNK Ivica Buljan u Oslu postavlja Krležino “Kraljevo”, tekst koji je također bilo nemoguće postaviti u kazalištu svoga vremena. Ibsen i Krleža, treba dočekati da vidimo drugi dio projekta!
Tako djeluje EU u kulturi: obje predstave financirala je Europska komisija kroz program Kreativna Europa, u sklopu Europske kazališne konvencije i njihova dvogodišnjeg projekta Drama Goes Digital. Uvesti kazalište u digitalni svijet, tako što glumci sami u ovoj predstavi digitalno mijenjaju zvuk svog glasa, a HNK novac iz programa koristi i da se približi mlađim generacijama.
Norveški redatelj Erik Ulfsby doveo je veliki dio autorskog tima, među ostalim scenografa Arnea Nosta, kostimografkinju Ingrid Nylander i autora videa Reidara Richardsena. U suradnji s hrvatskom ekipom napravili su fantastičan posao. Video se projicira po posebnom platnu i po dijelovima scenografije tako da ih oživljava i mijenja im sadržaj, s izvrsno uklopljenom muzikom (Mitja Vrhovnik Smrekar).
Eriku Ulfsbyju ovo je četvrta režija “Peera Gynta”. On i Carl Morten Amundsen potpisuju adaptaciju Ibsenove drame koju su sasvim prekrojili, uz hrvatski prijevod Miše Grundlera. Ovdje priča počinje s kraja, kad se Peer Gynt nalazi na kraju života i ljevač puceta (pucadi, kako je to ovdje prevedeno) želi ga pretopiti onako kako je Peer kao dječak rastaljivao kositrenu dugmad. Bio si niškorist i zato moraš biti pretopljen, kaže mu Ljevač. Peer, baš suprotno, želi dokazati da je čitav život bio svoj, samo svoj.
Ibsen je Peera Gynta narisao kao junaka kojeg nije briga ni za društvene ni familijarne obzire. Nije ga briga ni za koga, on slijedi trenutni poriv: laže, vucara se naokolo umjesto da radi i pomaže majci, zavodi cure pa ih ostavlja, a kad si život doma učini nepodnošljivim, otisne se u svijet. Je li slobodan? Pa za to bi mu trebalo autorefleksije, svijesti o mogućnosti izbora, a on slijedi liniju manjeg otpora kao da je glista. Ide kud ga nos navede, a kad naiđe na otpor ili nekomfor, skreće.
Peer Gynt djeluje sasvim kao naš suvremenik, tip kojeg je voda nosila čitav život, koji ne zna ni kamo je išao niti zašto, vođen isključivo izbjegavanjem neugode, a sada, pred smrt, postavlja si pitanja je li bio svoj i - što bi to uopće značilo. Puno je htio, a učinio malo, jer je volja tako slaba pred morem nesvjesnih želja.
Ibsen je slutio ono što će Freuda iduće stoljeće učiniti slavnim. Čovjek je sazdan od niza proturječnih dijelova, jedno govorimo a drugo radimo, sami sebe sabotiramo ne razumijevajući zašto. Robovi smo podsvjesnog. Iz tih se okova izbavlja samo tako da se suočiš s onim što te najviše grebe i boli, a upravo to je ono što Peer Gynt sistematski izbjegava. On sprečava i majku na samrti da govori o važnome: radije čavrljajmo! Nek nam samo bude ugodno!
I kako biti svoj kad ne znaš ni tko si? Što zapravo znači biti svoj? Ubiti sam sebe, odgovara mu ljevač. Riješiti se ega - ali dotle Peer ne dobacuje, ostajući zauvijek zarobljen u prividu.
Prestava počinje scenom u kojoj Peer Gynt doživljava sebe kao luk koji se ljušti, i svaki njegov dio igra drugi glumac: Peera sanjara odlično igra Silvio Vovk, Peera zavodnika razigrani Filip Vidović, ljenčinu Nikša Kušelj, lažljivca Ivan Colarić, odgonetač zagonetki je Luka Dragić, a najstarijeg, brodolomca, igra Slavko Juraga.
Siniša Popović stameni je stari Peer Gynt, koji od Ljevača (Alma Prica) pokušava iskamčiti još nešto od života. Glumci su korektni i ujednačeni, redatelj je dao sve od sebe da dinamizira tekst u stihovima koji se opire uprizorenju. Predstavu treba vidjeti jer je zanimljivo napravljena, ali pretjerano je očekivati da će gledatelj uživati sva ta dva sata, ili dva i pol s pauzom.