Na pitanje zašto su cajke postale dominantni oblik društvene zabave, Tomislav Pletenac odgovara da je to zato što je posljednji čovjek koji je formirao hrvatsku kulturnu politiku bio Franjo Tuđman, a “on je bio – povjesničar”. - Cajke su rezultat toga što Grad Zagreb, ali i država ne izdvajaju novac za kulturu, ne financiraju klubove kao što se nekad financirao “Kulušić” i drugi da bi organizirao rock-koncerte, nego se stvari pogrešno rješavaju - kaže Aleksandar Dragaš.
Čajanka se ovaj put bavila sadržajem Rujanfesta, što se održao od 13. do 22. rujna na Bundeku u Zagrebu, kao ponude zabave. Ispalo je da su cajke izraz želje publike, kojoj baš to treba da bi se dobro zabavila.
Vlašić: Hvidra je tražila zabranu, a i ti si, Dragaš, u svojim tekstovima kritizirao sadržaj Rujanfesta. Jeste li ti i Hvidra na istoj strani?
Dragaš: Ne, za razliku od Hvidre, ja ne bih nikome ništa branio. Sjećam se kad su meni branili, recimo, punk, neki subnorovci, a sad se tih subnorovaca igraju neki dečki iz Hvidre, samo sada drukčijim povodom i u drukčijem kontekstu. Moja je pozicija kao glazbenog kritičara takva da imam tu dužnost, ili si bezobrazno uzimam za pravo, reći: ovo je kvalitetno, ovo nije kvalitetno. Mislim da imam pravo reći, bez namjere ikome išta braniti, što bi bilo kvalitetnije pa navodim pivske festivale. Mislim pritom na pivsko-gastronomski festival s jako veliki sadržajem glazbe i zabave. Pa, kad dečki iz Hvidre spominju kako bi oni to zabranili, kako nama to iz Srbije ne treba, onda treba spomenuti, recimo, Beograd beer fest na kojem je bilo 600 tisuća ljudi koji su vidjeli 120 koncerata u pet dana kolovoza. Nitko od izvođača nije bio iz tog turbofolk, narodnjačkog trap-folk miljea. Mislim, dakle, da su oni imali daleko kvalitetniji program, kao recimo i zagrebački Beer fest u svibnju ove i prošle godine, a i potpuno drukčije postavljeni su Dani piva u Karlovcu. S obzirom na organizaciju i ono što pružaju ti festivali i Rujanfest, a to su pivski festivali s nešto gastronomije i puno glazbe, vrlo usporedivi. Ne kažem da ovakva zabava nije potrebna…
Vlašić: Možda za potrebe ovog razgovora treba reći da je glavni razlog kritika i zahtjeva za zabranom bio popis izvođača. To su bili Željko Joksimović, Dejan Matić, Seka Aleksić, Željko Samardžić…
Dragaš: Da, iako ih ne stavljam u istu razinu. Naveo sam neke koji su, po meni, grozni, a to smatram i dalje, kao Jala Brat, Buba Corelli, Ministarke i neki drugi. Meni je to stvarno grozno. S druge strane, Miroslav Ilić spada u ono što se danas može nazvati doajenom nekadašnje novokomponovane glazbe, mada to meni nije nikada bila neka sreća. Naravno da svatko ima pravo na svoj način zabave, kao što su to i rekli organizatori sloganom “Pomaknimo granice zabave”. Mislim da su te granice pomaknute u trash, a ne u nešto kvalitetno. Međutim, to je privatni festival. Organizatori su našli svoju nišu, svoju publiku, imat će puno posjetitelja, a neki od izvođača su napunili ne jednu, nego dvije Arene koncertima u Zagrebu. Uopće, danas biti konsterniran time je nebulozno jer smo još 2006. godine u Jutarnjem listu objavili istraživanje provedeno na tisuću srednjoškolaca trećih i četvrtih razreda iz gradova s više od 50 tisuća stanovnika u kojem se pokazalo da 43 posto tadašnjih srednjoškolaca sluša turbofolk, a oni koji slušaju turbofolk uz to najviše slušaju r’n’b, hip-hop i nekakvu dance elektroniku. Zanimljivo, od hrvatskih izvođača vole najviše ono što vole dečki iz Hvidre, Thompsona i Škoru. Pa, dakle, gdje smo?
Vlašić: Što kažu brojke Rujanfesta?
Tuček: Impozantne su. Reći ću samo da ćemo se mi, na kraju, složiti. Možda, kao prilog svemu ovome da kažem da se trenutno tučem s Lisinskim oko izvođača. Govori li to dovoljno? Je li Lisinski folk-institucija? Nije. Dakle, Lisinski isto ide u tom smjeru, jer i oni žive od prodaje karata.
Kavkaska čajanka Borisa Vlašića
Dragaš: U tom slučaju od iznajmljivanja dvorane…
Tuček: Da, ali i oni ulaze djelomično u organizaciju i uzimaju prihod od prodaje karata. Dakle, ja sam izgubila Harisa Džinovića jer su ga oni uzeli. Aleksandra Prijović, koju sam se bojala uzeti na svoj festival, sada nastupa u Lisinskom. Govoriti da je neka glazba loša ili nije, da je neka glazba užasna, a neka baš super, nisam sigurna da je ispravno. Ja sam fakultetski obrazovana osoba, mislim da vodim uspješnu firmu i nemam ništa protiv Seke Aleksić. Ne mislim da su njezini stihovi bajni, ali uistinu mi ne smeta. Ne znam zašto bi netko tko sjedi u nekoj Točkici ili sličnom lokalu bio bolji, kvalitetniji čovjek od mene. Ja to ne mislim. Super mi je što imamo Zagreb beer festival jer ja baš zato radim drukčiju vrstu festivala. No, mi imamo stotinu hrvatskih izvođača koje nitko ne spominje…
Dragaš: Ja govorim o tome što je obilježilo ovogodišnji, a možda i prošlogodišnji Rujanfest, a to navala turbofolk izvođača koja, usput, nije od jučer. Što se tiče Lisinskog, taj isti Haris Džinović meni može biti jednako bez veze, nastupio on kod vas ili u Lisinskom. No, htio bih reći da nikad, ni u kojem slučaju, ne bih rekao za neku osobu da je loša, osim ako je stvarno loš čovjek. Ja govorim o djelima, u ovom slučaju glazbenim djelima.
Tuček: Vi ste glazbeni kritičar, ja nisam. Nikada ne znam kako to dođe u sferu da netko ima pravo komentirati nešto, da njegovo mišljenje bude kvalitetnije, meritornije od mojega.
Vlašić: Vaša publika ima to pravo, vaša publika to i pokazuje.
Tuček: Moj broj prodanih karata dovoljno govori da tržište to hoće. Ja sam privrednik, živim od toga, meni Grad nije ništa platio, meni nitko ništa ne plaća, plaćam poreze, živim od prodanih ulaznica i, ako padne kiša, ja sam riknula jer netko mora platiti sve te dugove, tako da ja ne mogu gledati je li to kvalitetno ili nije, sviđa li se nekome ili ne.
Dragaš: Koliko ste prodali ulaznica za prvi vikend Rujanfesta, petak, subotu i nedjelju?
Aleksandar Dragaš
Tuček: Pričalo se svašta, spominjale su se brojke od 100 tisuća, no to nije realno, to se nije pojavilo na blagajni, i to nikad nismo imali. Prodali smo 55 tisuća ulaznica, to je stvarno impozantno. Govorimo o prvom vikendu.
Dragaš: Da, naravno. Nekada su neke stvari besplatne, posjećenost se mjeri putem GPS-a i na druge načine. Zagreb beer fest je imao u četiri prilično kišna dana ove godine oko 70 tisuća posjetitelja, prošle godine oko 90 tisuća, Dani piva 50 tisuća, a Beograd navodno više od 600 tisuća. No, pitali ste o ulozi glazbene kritike. Publika će reći jedno, glazbena kritika drugo, nekada će se ta mišljenja poklopiti, nekada neće. No, neupitno, Mišo Kovač je prodao najviše ploča u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, a nikada vam nitko neće reći, osim možda njegovih najzagriženijih fanova, da je on kvalitetniji pjevač od Olivera Dragojevića.
Tuček: Ne znam jeste li slušali Jalu Brata, ali to nije folk.
Dragaš: To je trap-folk.
Tuček: Da. Ja sam nešto mlađa od svih vas, a opet ne slušam tu vrstu glazbe. Sama sam bila iznenađena brojem mladih ljudi koji slušaju tu vrstu glazbe.
Dragaš: Čuo sam da su horde srednjoškolaca hrlile na Rujanfest.
Tuček: Stvarno jesu. No, meni se, zapravo, jako sviđa da dolaze generacije koje jednako slušaju i Jalu Brata i Rihannu i Seku Aleksić. Znači, oni su sve pomiješali. Ili im je dobra pjesma ili nije. Gledamo li centar grada, svu tu ekipu koju vidite do jedan u noći u urbanim lokalima poslije vidite u narodnjačkim klubovima.
Vlašić: Možda je to pitanje radnog vremena lokala?
Dragaš: Nije to ključno, no postoji druga stvar iz koje ispada da ćemo se gospođa Anita i ja do kraja složiti. Meni se osobno ne sviđa da klinci vrlo površno brste po žanrovima i da slušaju sve. No, dobro. Glazba više nije odrednica nečijeg identiteta kao u doba moga odrastanja, ali Bogu hvala ako ćemo - pa makar i kroz turbofolk, a tvrdim da će to biti i kroz rock i razne druge vrste glazbe - doći do toga da Srbi na Hrvate i Hrvati na Srbe idu radi pjesama i zabave, pa kakva god ta zabava bila, a ne oružjem zbog rata, pljačke, teritorija i politike.
Tuček: Slažem se.
Anita Tuček, organizatorica Rujanfesta
Vlašić: Kakav je to stih: “Dok ti ljubim vrat, daj, ljubi te brat, skupi sat, crni mat, crni mat BMW...”?
Tuček: Ne znam tko je to...
Dragaš: To je Jala Brat & Buba Corelli.
Tuček: Iako, kad biste citirali Eminemove stihove, isto biste se iznenadili kako to lijepo zvuči.
Dragaš: Ja sam usporedio narodnjake i gangsta-rap.
Pletenac: To je apsolutno točno, dobra usporedba. Postoji ono što cijelo vrijeme krivo razmatramo, a to je da se radi o utjecaju s istoka i nešto tome slično. To je popularna glazba koja se razvila 60-ih godina prošlog stoljeća. Jedan od prvih vinovnika te glazbe bila je Mica Trofrtaljka i išla je na “normalne” festivale kakvi su bili festivali popularne glazbe tog doba. Odskakala je od svega, prvo svojom pojavom, potom unošenjem elemenata orijentalne glazbe. U isto vrijeme imali ste festival slavonske pjesme u Osijeku na koji se niste mogli probiti sa svojom pjesmom ako niste imali orijentalni završetak. Tog folk trasha imamo u Hrvatskoj koliko hoćemo, od tamburaša preko klapa, nekakvih Istrijana koji su si zamislili da će pjevati istarsku glazbu na elektronske podloge...
Dragaš: Ja ne vidim neku razliku između Maje Šuput i Seke Aleksić.
Pletenac: Apsolutno je nema, a posebno danas. Ova glazba koju nazivamo turbofolkom, a tako ju je krstio Rambo Amadeus, koju sada nazivamo cajkama, nekada je bila novokomponovana narodna glazba, što je, ustvari, hibrid. Hibrid u kojem se na glazbene matrice koje su postojale i dolazile izvana lijepilo nešto što je prosječni tadašnji Jugoslaven zamišljao da je istočna glazba. Ona glazba koja ga je mogla podsjećati na neki tip melosa koji je mogao čuti nekada davno doma, a pokupio je od mame ili tate, na nekoj zabavi i slično. Dakle, to je bila glazba koja je oduvijek imala većinu slušatelja, i tada. Pa Balašević je napisao pjesmu “Narodnjaci” u kojoj veli: “Narodnjaci, sve vam je u šaci/ Zašto da se baci/ daj ostavite nešto malo i za nas.” Kao, ima i nas drugih. To je žanr koji ima svoju dugu povijest i kojega nije rat uspio maknuti. A zašto ga nije uspio maknuti i zašto to ima veze s gangsta-rapom? To je zanimljivo...
Vlašić: Zašto?
Pletenac: Tko je za vrijeme Domovinskog rata smio slušati narodnjake? Ja sigurno ne, Saša isto ne. Tko si je mogao dopustiti da uđe u birtiju negdje blizu fronta gdje lupaju granate i reći – daj, sad mi opali Cecu?
Vlašić: Čovjek koji nosi kalašnjikov.
Pletenac: Naravno! Što je on pokazivao time? Pokazivao je da mu nitko ništa ne može, da je jači od sudbine. Ta ideja da su turbofolk, cajke i onaj dance dio koji se događao, dio nečega što je zabranjeno, a što je onda dopušteno samo nekima, daje im potpunu slobodu od bilo kakvog pritiska, bilo kakvog zakona, bilo čega, on se izdvaja i on je gazda!
Vlašić: Gazda koji to postaje snagom oružja...
Pletenac: Snagom oružja, snagom političkih veza, snagom ekonomskih veza, snagom krijumčarenja... Zato su se često narodnjački klubovi povezivali s kriminalom, a statistika pokazuje da to nije točno. Ostala je ta ideja da su tamo ti neki koji će preskočiti sve granice. Što se dalje događa? Klinci, u datom momentu teške ekonomske, političke, društvene depresije, preuzimaju model, jednako kao ovi u gangsta-rapu koji preuzimaju model brzog bogaćenja, glavnih faca. Za tom pričom, takvim tipovima dolaze curice. Gdje ima curica, dolaze i dječaci, sluša se takva glazba i tako sve nastane. Zanimljivo, u istraživanju koje je radio moj kolega Aleksej Pavlovski o turbofolku u Hrvatskoj pokazuje se da mnogi ljudi koji početkom 2000-ih odlaze na ta mjesta govore da se tamo dobro osjećaju, da tamo vlada neka iskrenost, da se jedino tamo mogu dobro zabaviti.
Tuček: Da, dobra atmosfera.
Pletenac: Mene je proganjalo, zašto ta iskrenost, odakle ona. I onda sam shvatio: Oni, muškarci, su pod pritiskom medijske kampanje da bi trebali ispuniti neku ideju idealnog muškarca, idealnog Hrvata, a to je jako teško jer su političke i ekonomske prilike takve kakve jesu i on, taj muškarac, stvara tu “brzobogatiteljsku” gangsta-rap ideju, o kojoj pjeva i turbofolk. Nije važno kako je taj tekst posložen. Važno je da se tu vidi da je tu neki vrat, da je skupi sat i crni BMW! Što drugo ima veze?
Antropolog Tomislav Pletenac
Dragaš: Tu bih dodao kako neki rade grešku u koracima pa postavljaju pitanje je li to bunt.
Pletenac: Ne, nije!
Dragaš: To nije bunt, jer klinci usvajaju row-modele društvenog ponašanja koji su im nametnuti kroz tranziciju, privatizaciju, pljačku, rat i druge stvari i, zapravo, podržavaju, a to je ono čega se najviše grozim, potenciranje tog, odioznog i anomalijskog društvenog ponašanja - da se treba brzo obogatiti pa makar hodao preko leševa, i doslovno i u prenesenom značenju. To je blisko čak i narkokoridi u Meksiku, koja veliča svoje heroje iz narkomiljea...
Pletenac: Gdje su sve žene sponzoruše...
Dragaš: Tu ja ne vidim nikakav bunt. To je linija manjeg otpora - klinci žele biti veće face u društvu tako što će imitirati velike gangstere bez obzira na to iz kojeg miljea dolaze. Moj kolega, britanski novinar, jednom mi je rekao da nikada nigdje nije čuo gore glazbe od turbofolka. Meni je to manji dio problema, tekstovi su mi veći problem u turbofolku. A iskrena zabava je svakome drukčija, ovisi o svakome od nas, nekome koncert klasične glazbe, a nekome Seka Aleksić, svatko ima pravo izbora.
Tuček: Tako je.
Vlašić: Osim što je to i promocija takvog načina života.