Moramo moći izdržati istinu. Čvrsto na nogama, čak i ako nam nateknu stopala, poručuje austrijski dramatičar Werner Schwab u drami “Predsjednice”, praizvedenoj 1990. godine. Njegove tri “predsjednice”, Erna, Greta i Mariedl, sve su samo ne ljubiteljice istine, svaka od njih do grla zakopana u svoje carstvo samoobmane, iz kojega nema dodira s drugima ni s vanjskim svijetom. Osim čistačice Mariedl, donekle.
U izvrsnoj predstavi riječkoga HNK “Ivan pl. Zajc”, u režiji i dramaturgiji beogradskih gošća Bojane Lazić i Olge Dimitrijević, Erna i Greta (Olivera Baljak i Tanja Smoje) građanke su ili malograđanke, dok čistačica Mariedl (Katarina Bistrović Darvaš) bolno pripada nižoj klasi. Sve tri žive u iščašenoj stvarnosti, slika su i prilika izgubljenih života, žrtvovanih na oltar laži i malograđanskog uljepšavanja onoga što se uljepšati ne da.
Erna žali za kćeri koja je pobjegla od nje u Australiju; usput saznamo da je puštala da očuh tu kćer godinama seksualno zlostavlja. Erna sada pokušava upasti u novu vezu, ma koliko je udvarač ponižavao, Greta je u bolesno posesivnoj vezi sa sinom Hermannom pa preko njega (žaleći se što joj sin nikako da dođe do “snošaja”) izražava svoju seksualnu frustraciju. Sve tri su bolno zakočene kao seksualna i emotivna bića, kao ljudi i žene. Lude babe, da, s tim da ne zrcale one individualnu ludost, nego poremećenost kulture laži koju dijelimo. Werner Schwab (1958. - 1994.) cilja na austrijsko društvo, no hrvatsko nije daleko. Jedno veliko raspelo na zidu bit će sasvim dovoljno za situiranje drame tamo gdje ju je autor smjestio.
Društvene stege popuštaju na dnu i na samom vrhu društvene hijerarhije, tako je i Mariedl u najbližem dodiru sa stvarnošću, ovdje s govnima. Ona je majstor u odčepljivanju zahoda. I to bez rukavica, hvali se Mariedl. Kao vrhunac uspjeha prikazuje to kad uz veliki napor uspije doći do stranog tijela koje je zaštopalo zahod prekinuvši uobičajeni protok fekalija prema kanalizaciji. Mariedl je sretna što može služiti drugima, i ponosna zbog svoje izuzetnosti, zbog uspjeha. Kad je već tako dobra u tome, svećenik joj podmeće još jedan zaštopani zahod, i još jedan... kao nagradu, kad skoro zaroni u školjku punu govana, dobije francuski parfem.
I ona je sretna, sva govnjiva uživa u parfemu, kao što Erna i Greta po propisu uživaju u svojim pristojnim životima urednih gospođa u godinama. Sve je baš kako treba biti, obrišite prašinu, stavite cvijeće na balkon, nema veze što ste upropastili svoj život i živote najbližih, važno je da susjedi ne vide nepospremljen krevet. No kako su pomaknute, Erna, Greta i Mariedl izgovaraju štošta što se u građanskom društvu nikad ne izgovara, a čuti to naglas, u kazalištu, djeluje ljekovito.
Predstava je 28. svibnja imala premijeru u riječkom HNK, a ovih su dana “Predsjednice” odigrane pred rasprodanim gledalištem u sklopu Riječkih ljetnih noći. Predstavu nose tri velike glumice - Olivera Baljak, Tanja Smoje i Katarina Bistrović Darvaš: njihovi likovi nisu karikature ili nisu samo karikature, nego bolno žive žene koje nisu u stanju preskočiti ograničenja koja im je društvo postavilo, socijalna, emotivna i intelektualna, pa neurozu žive kao svoju sudbinu. Zdravlje je ovdje, kao kod Thomasa Bernharda i Elfriede Jelinek, moguće samo u radikalnom odricanju od tog i takvog građanskog društva, koje nadasve cijeni pretvaranje i laž, maskirajući i opravdavajući sustavno zlostavljanje i sakaćenje slabijih. To je društvo koje ne dopušta emancipaciju, a malo tko uspije pobjeći. Na kraju tu svi ispadaju žrtve, pa i oni koje je dopala uloga zlostavljača. Kad je prvi put igran 1990., tekst je doživljen kao skandalozan i kontroverzan, danas ga se smatra klasikom. No, autor se u međuvremenu ubio alkoholom u 35. godini.
Redateljica je napravila veliki posao dinamičnim i efektnim uprizorenjem jedne ustvari ulančane monološke forme. Vrijedi još pohvaliti kostime Manuele Paladin Šabanović i zanimljivu scenu Zorane Petrov.