Izvorni “Sicario” iz 2015. bio je film koji je sretno udružio nekoliko izuzetnih talenata u trenutku kad su bili na vrhuncu. Režiser Denis Villeneuve upravo je tim filmom dovršio svoju tranziciju od kvebečkog art-redatelja u zvijezdu ambicioznog žanrovskog Hollywooda. Scenarist Taylor Sheridan upravo će tim filmom postati najvrući novi holivudski žanrovski pisac, a islandski minimalistički skladatelj Johann Johannsson tim će filmom steći kultni status. Kad se tomu doda šačica dokazano izvanrednih glumaca, u prvom se “Sicariju” sve poklopilo. Stoga - čemu okušavati sreću, i pokušavati taj magični trik još jednom?
To pitanje logično je laiku, ali ne i filmskoj industriji koja živi od franšiza, pa je i “Sicario” pretvorila u tek jedan od brendova za kontinuiranu mužnju. Pred nama je stoga drugi film serijala, film koji se bavi istim ambijentom, žanrom i likovima, no bez nekih ključnih tvoraca. Režiser Villeneuve povukao se iz priče, nema ni glavne glumice Emily Blunt, a skladatelj Johannsson je u veljači ove godine umro. Ukratko - “Sicario 2” je na prvi pogled izgledao kao nedolično cijeđenje ranijeg i boljeg klasika. Izgledao je, ali nije. Premda se ne može mjeriti s ranijim i boljim bratom, “Sicario 2: The Day of the Soldado” je film koji zaslužuje uvažavanje.
“Sicario 2” - kao i prvi film - počinje udarcem malja u glavu: terorističkim napadom na šoping-centar u Kansas Cityju koji izazove masovni gnjev. Kad tajne službe ustanove da su meksički karteli pomogli transfer jemenskih terorista, ministar obrane (Matthew Modine) naloži CIA-i totalni rat protiv jednog od kartela. Šefica operacije (Catherine Keneer) pozove starog znanca iz prvog filma, bešćutnog operativca Gravera (Josh Brolin) koji pak angažira i drugog junaka prethodnog filma, meksičkog operativca Gilicka (Benicio Del Toro). Njih dvojica kane oteti kćer šefa kartela i orkestrirati indicije tako da izgleda da je to počinio konkurentski.
Izazivajući namješteni rat na ozemlju susjedne države, američke službe kane oslabiti kartele. Stvari - međutim - krenu naopako kad meksički plaćenici napadnu kolonu koja prevozi maloljetnicu. Amerikanci se prestraše međunarodnog skandala, te ostave Gilicka i 12-godišnju mafijaševu kćer same u pograničnoj pustinji. Gilick ima sve razloge mrziti obitelj djevojčice - ali, ipak je ne može prepustiti neumitnoj smrti.
Kako je prvotni režiser Villeneuve napustio serijal, producenti su drugog “Sicarija” dali talijanskom redatelju Stefanu Sollimi, iskusnom kino i TV redatelju koji je (među ostalim) režirao i izvanrednu TV seriju “Gomorra” po knjizi Roberta Saviana. Sollima se pokazao kao pravi izbor. U napuljskom serijalu Sollima je stekao i žanrovsko iskustvo, ali i sposobnost da kreira ljepljivu atmosferu zakutaka društva impregniranih nasiljem. Sve te atmosferske i žanrovske vrline ima i “Day of the Soldado”.
U žanrovskoj postavi, drugi “Sicario” uvelike slijedi prvi. U oba filma pratimo skupu i beskrupuloznu obavještajno-vojnu operaciju koja na početku filma izgleda kao pravdoljubiva bonanca - da bi se uskoro ispostavilo da cinična politika ne samo da krši vanjskopolitičke uzuse, nego i izda vlastite ljude. U drugom “Sicariju” ta je politička oštrica još žešća. Amerikanci možda hoće zid prema Meksiku, ali se u filmu ponašaju kao da je sjeverni Meksiko njihova okućnica - ubacuju helikoptere i vojsku, ignoriraju lokalnu vlast, siju nasilje, a onda se - suočeni s posljedicama - licemjernu povuku, izdaju svog čovjeka i žrtvuju dijete. Taj razvoj zapleta mnoge će prisjetiti na najbolje romane Le Carréa.
Ako “Sicario” i ima mana, onda ima možda samo jednu: previše nalikuje prvom filmu. Ima i sličan zaplet, i ideološku poantu, i atmosferu, čak su i za muzički score producenti umjesto Johannssona uzeli njegovu islandsku učenicu, Hildur Guđnadottir. Mogli biste reći - podgrijani ručak. Ali, koga briga, ako je ručak dobar.