Sašu Šekoranju i Deana Franića posjetili smo u njihovu Studiju SF na zagrebačkom Gornjem gradu koji je uređen poput udobnog doma u kojem bi čovjek rado boravio. Oni ovdje rade u suradnji s timom mladih arhitektica, atmosfera je opuštena, ali i radna. Studio Franić Šekoranja u posljednje vrijeme sve više potpisuje atraktivne javne prostore – kina, hotele, kavane. Samo 2017. uredili su Hotel Excelsior u Dubrovniku i Boutique kino u Centru Kaptol.
Nedavno je objavljeno da radite projekt uređenja dvaju hotela Hilton u Zagrebu, poslovni hotel koji će se početi graditi za godinu dana na Radničkoj cesti, a svi vaši napori su sad u Branimir centru gdje će se na mjestu nekadašnjeg hotela urediti novi hotel Canopy. Najavljeno je da će hotel imati poseban interijer koji je povezan s nekadašnjom industrijom u okolici kao što je bila tvornica “Nada Dimić”?
Franić: Riječ je o Hiltonovu brendu Canopy orijentiranom prema mlađoj publici. Iako su globalni brend, oni žele imati jak lokalni karakter i samim time smo nastojali izvući priču iz susjedstva, iz njegove povijesti koja je bila industrijska zona Zagreba, a kasnije poligon za umjetnike, jer su zid preko puta hotela oslikavali svi, od Knifera do novijih generacija uličnih umjetnika, a sve je to bilo podloga za naš dizajn interijera. No sve to mora zadovoljiti njihove standarde.
Šekoranja: A to nam stvara i poteškoće, jer smo mi sve zamislili kao nešto potpuno drugačije i s jakim karakterom, a kad radiš za grupaciju, moraš se lišiti tog karaktera i sve je u tom smislu prilično isprano.
Znači li to da su reducirali vaše ideje?
Šekoranja: Da, stišavali su ih i gasili.
Franić: No sve je još stvar u nastajanju i o ishodu se ne može govoriti.
Je li vam uvijek tako s investitorima?
Šekoranja: S nekim se investitorima jako lijepo slažemo i nadopunjujemo, i onda sve odlično funkcionira. Kod ovakvih projekata kao što su hoteli, riječ je o puno posla, i to nije dizajn kako ga mnogi zamišljaju – uskladiti dvije boje, otići na sajam i u dućan kupiti jednu fotelju. Tako ljudi uglavnom doživljavaju uređene interijere. Radi se o tisuću detalja, dogovora, pregovora i često samo izmjena jedne bravice ili nogice promijeni cijeli koncept koji smo postavili i kojeg se držimo. Jedna stvar povuče niz i promijeni čitav projekt.
Je li za investitore hotela Canopy važno da budu otvoreni donjim dijelom hotela prema gradu, odnosno domaćim gostima, ili će imati sadržaje samo za svoje goste?
Franić: U načelu je to hotel koji je orijentiran gradu, susjedstvu i njihova je želja da živi s gradom. Međutim, mi ovdje živimo i dobro ga poznajemo i zato imamo neke prijedloge koji su izvan standarda.
Grad je nedavno raspisao natječaj za studiju za veliku zonu nekadašnje industrije “Gredelj”, koja se nalazi u susjedstvu kao i “Nada Dimić”. Kako bi se “Gredelj”, po vašem mišljenju, trebao urediti?
Franić: Ta bi područja trebalo multidisciplinarno razvijati, sa sadržajima koji imaju biblioteke, galerijske prostore, naravno i komercijalne, stambene sadržaje. Važno je da se multidisciplinarno razvija da bi se prebacilo težište is strogog centra Zagreba.
Šekoranja: Čudan je taj karakter Zagreba i Zagrepčana, ništa ovdje ne funkcionira što je izvan centra. Recimo, Muzej suvremene umjetnosti, kad god dođeš, on je sablasno prazan. Uvijek se forsira samo centar, i to na neki krivi način. I taj Advent u gradu kojim se devastira Lenucijeva potkova, koja je savršena. Sadržaj koji se tu nudi ovih dana sam po sebi nije loš, zanimljiv je, ali da se nalazi u Maksimiru, na Bundeku, ne na potkovi koja je sama po sebi ukras. To se nigdje na svijetu ne bi tako napravilo. Ne kritiziram gradonačelnika Bandića, i ne sad da bih se tu nekom uvlačio, nego, dapače, napravio je on izvrsnih stvari. I što je s tim velikim kineskim djedovima mrazovima i pilićima koji se od ove godine pojavljuju svagdje? To je katastrofa!
Vidjela sam ih kod fontana i kod HNK... Rekli ste da je Bandić napravio i neke izvrsne stvari?
Šekoranja: Da, od šetnice Dubravkin put, Bundeka, meni čak i fontane nisu ružne, nemam ništa protiv njih. Bandić je narodni čovjek, ali on kad vidi dobru ideju, on zna slušati i prepoznati, a naravno da radi greške, i mi radimo tisuću grešaka.
Kako vas dvojica funkcionirate u poslu?
Šekoranja: Super jer smo potpuno različiti. Vidiš, on je visok i mršav, a ja sam debeo (smijeh). On potpuno drugačije radi interijere i užasno je teška osoba (smijeh)... Zapravo je jako lijepa atmosfera u studiju, tu su i naše cure, četiri arhitektice i dizajnerice koje s nama super funkcioniraju i svi zajedno radimo na projektima. Ta atmosfera je možda i najbitnija. Kad bih sam radio, sve bih potpuno drugačije napravio, to je sad ovdje sve stvar timskog rada u kojem se nadopunjujemo.
Franić: Naša je produkcija velika, trenutačno radimo šest hotela i potreban je tim ljudi koji će zajedno o svemu tome razmisliti, jednostavno nije lako isproducirati i kontrolirati sve i završiti u budžetu i roku. Potrebno je puno više glava od jedne i od jednog ukusa.
Kojih je to šest hotela?
Franić: Amfora i Adriana na Hvaru, Croatia u Cavtatu, dva Hiltona u Zagrebu, japanski restoran u Hotelu Bellevue i drugi.
Šekoranja: Imamo i jako puno privatnih vila koje paralelno radimo. Pet-šest kuća u Zagrebu, vilu na Hvaru, vile u Dubrovniku... Ne možemo vam o njima govoriti detaljnije.
Franić: I tri Cinestara, nedavno je u Splitu otvoren jedan, i još se rade u Bosni, u Srbiji pa u Splitu drugi.
Čula sam da kod postoji lista čekanja za uređenje kuća?
Franić: Sada da, jer ne možemo sve stići. Ima trenutaka kad se ne mogu prihvatiti projekti. Bila nam je burna i prošla godina kad je otvoren Hotel Excelsior u Dubrovniku, veliki poslovi su bili oko toga. Naši se klijenti jako oslanjaju na nas i onda to nije posao samo da se predaju projekti nego se oni vole konzultirati o svakoj maloj promjeni i, kad se hotel otvori, surađujemo dalje.
Šekoranja: Konkretno, za Adriatic hotel u Rovinju to je primjerice popis cvijeća, aranžiranje, božićne izmjene...
Očito je da se ljudima sviđa to što radite i da su gosti hotela zadovoljni.
Šekoranja: Meni je najinteresantnije kod ovih starih hotela koje su nastavili voditi isti ljudi što su prvo bili skeptični zbog promjene, jer ljudi se često opiru promjenama, ali kad se to dogodilo, svi su s novim žarom počeli raditi u tim prostorima. Pokušavamo neke stvari uvažiti, ali u nekim stvarima smo beskompromisni. Tad često nastaju veliki pregovori što nekad oduzme dosta vremena, jer kad smo u nešto sigurni, onda inzistiramo, a investitor, recimo, misli da to tako ne treba zbog nekog svog razloga. I onda ih pokušamo na sve načine uvjeriti da nam vjeruju da smo u pravu.
Kako uređujete hotele na Hvaru?
Franić: Ovo nije posao koji radimo od početka, nadovezujemo se na postojeću situaciju jer se dijelovi hotela renoviraju. Stil uređenja je moderniji, to su veliki hotelski apartmani, luksuzne jedinice s možda najljepšom pozicijom na Hvaru. Stil je neopterećujući.
Šekoranja: Odgovara arhitekturi koja je modernistička. Nismo ništa postojeće opteretili, nego smo dali fluidnost da čitav projekt bude neupadljiv, ali ugodan i udoban.
Dakle, gledate kontekst, ne namećete svoje?
Šekoranja: Kad se uklapamo u postojeće, ne namećemo se, ali kad se radi projekt od početka kao što je Cinestar ili neki privatni stanovi koji hoće impresionirati i novi hoteli, nama je bitno da ostanemo upečatljivi, da se po nečem to mjesto zapamti. Idemo uvijek po najboljim hotelima, taj luksuz si možemo priuštiti jer to radimo za posao i moramo osjetiti uživo teksture, materijale i mirise i boje, sve to mora funkcionirati. Vidiš nešto savršeno i savršene spojeve, ali ako ti taj hotel nakon pola godine ne ostane u sjećanju, onda on, po meni, nije uspio, promašen je, mjesta se trebaš sjećati. Hotel mora imati ugođaj doma, a dom mora imati ugođaj hotela, što je možda kontradiktorno. I učimo, recimo, sad od Hiltona...
Koji vam je pristup kod vila? I kakva je suradnja s investitorima obiteljskih kuća?
Franić: Neki takvi projekti traju godinama, jako kompleksni projekti vila koji se rade do posljednjeg detalja, od sudjelovanja u tlocrtima do kamena, parketa, sve što ide. To su kuće od 1000-1500 kvadrata. Riječ je o jako zahtjevnim projektima.
Šekoranja: Najbitnija nam je ta slojevitost i da završimo s tim sitnim inventarom i stajlingom, što uključuje i izbor slika, i pepeljara, i žlica, i vilica u kuhinji, u svakom dijelu sudjelujemo. Kad dobijemo novog investitora, početak je jako težak. Kad im, recimo, daješ neki stolac da ga vide, njima se niti jedan stolac ne sviđa, ni jedan stol, ništa, jer stvari izvan konteksta uopće ne funkcioniraju. Investitori s kojima smo već radili nekoliko projekata imaju povjerenje u nas i ništa nas više ne pitaju, ne miješaju se. Na neki način se s tim ljudima i sprijateljiš. A na početku suradnje neki su nas znali nazvati u pola noći u potpunoj depresiji i reći: “Isuse, ova je soba siva, ja ću se ubiti, ovo je katastrofa”, a onda slijedi naše: Čekajte, čekajte... Na kraju ipak budu potpuno zadovoljni. Dakle, stvar je konteksta i da sve stvari sjednu.
Franić: Kako su naši projekti vrlo često eklektični i imaju puno detalja i s obzirom na to da se često za vile ne rade renderi, uglavnom su naši investitori do samog kraja u depresiji (smijeh).
Šekoranja: Samo se jednom dogodilo da nam je investitor dao budžet i rekao: “Zovite me na kraju.” To je bio jedan od naših prvih projekta. Predivno iskustvo!
Kako je kod vas doma?
Šekoranja: Dean još uređuje svoj stan i dodaje stvari, stan ima jedno 16,5 kvadrata (smijeh), a moj je stan velik, ali se ništa ne uređuje i ne postoji niti jedna potpisana stvar u njemu, sve je u kaosu, niti je pofarbano, imam još neki stari špaher Gorenje...
Saša, vi ste završili Likovnu akademiju, kod nas se slikari rjeđe bave interijerom...
Šekoranja: Stvari su se spontano dogodile. Nisu bile plod poslovnog planiranja. Imamo sreću da je ispalo tako kako jest, ali uz puno truda i rada. Kad radimo projekte, vrlo smo brzo gotovi, to je stvar iskustva u koje je čitav život uložen.
Koji se vama interijeri u Zagrebu sviđaju?
Franić: Meni Lisinski.
Šekoranja: Da, Lisinski je sjajan, obožavamo ga, a ono što bismo željeli promijeniti jesu Predsjednički dvori. Tako savršena arhitektura zgrade unakažena je namještajem u stilu Luja XVI. Ako prezentiraš zemlju i netko ti dođe u modernističku zgradu, a unutra imaš takav kičeraj, to je užasno. Bilo bi sjajno da mi sve jednom preuredimo, to bi nam bio izazov. Postoje i sjajni produkt-dizajneri koji bi nešto mogli napraviti, nešto što bismo mogli s ponosom pokazati svijetu kao svoje, a ne neke loše kopije francuskih dvorova.
I ono što radi Vedrana Ergić, njene poslovne zgrade za Adris, to je stvarno izvrsno, kao i arhitektura 3LHD-a.
Franić: I Kockica je senzacija, od umjetnosti do arhitekture, u njoj je čitava naša povijest koje se i odričemo i koju volimo.
Kad bi vas pozvali da uređujete kavanu Corso, biste li prihvatili projekt i što biste napravili?
Šekoranja: Projekt bismo radili uvažavajući staro, ali na suvremeni način.
Franić: Sve stvari žive u vremenu, ne bismo doslovno preslikavali prošlo vrijeme.
Šekoranja: To je danas veliki problem; u Dubrovniku radimo jednu sjajnu kuću, razgovaramo dosta sa stručnjacima za zaštitu spomenika kulture, jer danas je drugo vrijeme, ljudi više nemaju poslugu i malu kuhinju iz koje se poslužuje hrana u blagovaonici, danas se ljudi druže za vrijeme kuhanja, a to sve uvjetuje kakav će biti interijer. A, opet, svi žele i da taj stari duh ostane.
Franić: Mi se loše snalazimo u spajanju starog i novog i kod gradnje novih zgrada.
Šekoranja: Evo, to nije stvar samo interijera, pitam se kako se netko sjetio stavljati te kante po čitavom gradu, pa Zagreb je postao veliko smetlište, kanta do kante. U Mesničkoj ulici prvo pred svakim ulazom zelene kante, a sad i dodatne crne. To mi je sve iritantno, jer ne čini lijepim grad samo staviti tisuću kineskih lampica na drveća... Pogledajte oko sebe... Sve one stvari koje bi trebale biti nevidljive u Zagrebu su vidljive, kao da smo veliki sabirni centar smeća. I onda još donesu one plastične WC-e na Zrinjevac.
Kako biste nam opisali svoj stil? Minimalizam nije...
Šekoranja: Bili smo jedno vrijeme opčinjeni minimalizmom, ali vidiš da ti taj minimalizam ne leži i zapravo sve što je kroz njega postalo jako luksuzno sada je jako dosadno, nama je bitno da naš stil ima karakter, ali ne da te time ubije, nego da ti da osjećaj ugode. Mi se svi, zapravo, sve više udaljavamo. U jednom je trenutku minimalizam progutao sve i svi su htjeli imati nekakve hladne Bulthaup-kuhinje, koje su stvarno bezlične i besmislene. Gdje god da su, izgledaju stvarno bez veze. Nešto što je vrhunski luksuz postalo je totalna konfekcija, kao Gucci-torbica...
Franić:Ljudi često kažu da je naš stil ekstravagantan, a mi ga tako ne doživljavamo. Recimo da ima dozu iznenađenja jer stvari nisu odmah sagledive, želimo da naš prostor bude ugodan i zapamćen. Mislimo da je luksuz danas osobnost i originalnost.