Goran Bogdan (37) spada među najpropulzivnije glumce mlađe generacije. Osim glavnih uloga u matičnom mu Zagrebačkom kazalištu mladih, glumio je u filmovima “U zemlji čudesa”, “Neke druge priče”, “The Show Must Go On”, “Iza stakla”, “Noćna vožnja”, “Za naivne dječake”, “Broj 55”, “Mrtve ribe”, “Bićemo prvaci sveta”, “Svećenikova djeca” i drugim.
U filmu ga je proslavila uloga u “Sonji i biku” Vlatke Vorkapić dok je još bio student. Do sada je, sve skupa, glumio u barem petnaest televizijskih serija i dvadeset filmova, sa svim najvažnijim lokalnim i regionalnim filmskim umjetnicima. Već su sve priče ispričane o njegovu angažmanu u serijama “Fargo” i “The Last Panthers”.
Iako je prvo završio ekonomiju pa glumu, nakupio je respektabilan broj uloga, što na filmu, što na TV-u, a uza sve to je i jedan od organizatora širokobriješkog Woodstocka, najvećeg malog festivala priča, filmova i muzike kod nas i u okolici - West Herzegowina Festa. U šali kaže, da se ne bavi glumom, bavio bi se kao svaki pravi hercegovački poduzetnik prodajom, jeftinije bi kupio, a skuplje prodao.
Iako još nije službeno, kuloari šuškaju da je u podjeli HBO-ove serije “Uspjeh”, koju režira oskarovac Danis Tanović. Ipak, Bogdan je zasad odbio govoriti o tom angažmanu.
U pozadini našeg razgovora svira Laurie Anderson, a ona vam je direktna asocijacija na vašu profesoricu pokreta s Akademije Kseniju Zec. Zašto?
- Ksenija me možda i ponajviše formirala kao glumca u moje prve tri godine, ona je okosnica te osječke škole glume gdje su bili Živko Anočić, Krešo Mikić, Sandra Lončarić - jako dobra generacija. Ksenija me uzela za ruku, mene medvjeda iz Hercegovine i rafinirala me, priznajem. Na svakom drugom ispitu smo slušali Laurie.
Koja je vaša prva klasična uloga s kojom ste se najviše namučili, a koja vam je bila najbliža? Sjećam se “Idiota” u ZKM-u... Kakva je bila vaša razina identifikacije? Mi svi “povratnici”, “došljaci” jesmo na puno načina taj “idiot“, u temeljnoj metafori, ako takvo što postoji. Provincija nas je zauvijek obilježila.
- Upravo te teže uloge najviše su mi pomogle u glumačkom, ali i ljudskom razvoju. One te vode dalje, i od njih sam nešto naučio. Dostojevski sam po sebi je idealan za voljeti i za učiti. Nije stvar dolaska u veliki grad, nije grad nešto što plaši čovjeka, više je taj mikrokozmos s ljudima. Čini mi se da sam imao većih svemira i većih širina tamo dolje nego što mi je Zagreb donio. Zagreb ima svojih problema. Sve čaršije ovog svijeta imaju slične bolesti. Divno je to sumirao Konstantinović u “Filosofiji palanke”.
S odmakom, od koje posebne palanačke bolesti boluje naš Zagreb? Prešutno je, sugerirat ću vam, to odnos prema “dotepencima”, pogotovo ako je okvir iz kojeg dolaziš za Zagreb u datom trenutku problematičan: biti Hercegovac u Zagrebu, npr.
- To sve ovisi o pojedincu. Mi nismo dužni pratiti taj zahtjev, kao umjetnici, kao slobodni ljudi, da igramo te igre, te identifikacijske uloge koje nam “drugi” nameću. To je onda neka dvostruka igra u kojoj je teško i nepotrebno sudjelovati. Ja za te stvari, te odrednice ne želim čuti, ne želim znati i onda nema tog alkemijskog procesa između mene i Zagreba. Ja ne vjerujem u te generalizacije, unatoč tome što sam i sam bio žrtvom iste. Zagreb je divan i volim ga, i ovdje sam duže nego što sam bio u Širokom. U svakoj priči o mom radu spominje se moje podrijetlo. Osobno bih puno drugih svojih karakteristika istaknuo ispred svoje mjesne pripadnosti. Nisam siguran što ona govori o meni, ili ikome od nas. Što znači biti Hercegovac? Hercegovac sam i ja i Ljubo Ćesić Rojs, a nemamo veze jedan s drugim. Nismo u istom košu.
Identitetske politike ipak rade svoj posao, vjerovali mi u njih ili ne.
- Tako je. Neki dan smo razgovarali o stopi razvoda, a tu je isti korijen “bolesti”, mislim da smo kao društvo došli, unatoč razvoju, do toga da ne trpimo tradicionalne forme, a onda smo opet do koljena u glibu. Vučemo bolest predaka, osjetili smo slobodu, ali emotivno nismo sazreli da bismo je mogli konzumirati. Lako ulazimo u brak, ali i lako izlazimo iz njega. To je sve pitanje emocionalne nezrelosti zajednice, da to tako postavim i pojednostavim. Biti sveden na samo jedan identitet koji te određuje glupo je i nezrelo. Kao da smo napola, u procesu. Politička bipolarnost kojoj svjedočimo je, u najmanju ruku, dosadna.
Kod nas se u obrazovni proces postajanja glumcem uglavnom biraju mladi, lijepi, mršavi studenti i studentice, vani tome nije tako. Glumac kada se opisuje vrlo je svjestan svojih glumačkih dijapazona. Jeste li vi sada kroz rad u vanjskim produkcijama to osvijestili?
- Radeći malo vani naučio sam da oni rade filmove iz tradicije od sto godina, što svi znamo, ali to i nije zanemarivo. Ta industrija je izbrušena. To je grana koja donosi novac, generira dobit. Kod nas je ta djelatnost i dalje tretirana kao nova djelatnost, unatoč zapravo zajedničkoj velikoj prošlosti te grane umjetnosti u prošloj zemlji. Kod nas je veći problem kazališna režija, s obzirom na to koliko ih je diplomiralo, a koliko ih radi taj posao. Ipak, o tome se šuti. Vani je filmska umjetnost jako diverzificirana, kazalište se može svagdje raditi jer nije toliko skupo. Reljef filmske umjetnosti jako je precizan vani, a kod nas je plah i općenit. Da bi došlo do profiliranja za koje me pitate, kod nas filmska umjetnost mora prestati biti “opća”.
Kada ste radili “Fargo”, jesu li od vas zahtijevane posebne intervencije na vaše tijelo, na vaše glumačke, psihološke i tjelesne alate?
- Sve je to bilo prepušteno meni u toj konkretnoj produkciji. Bojao sam se te slobode koja mi je dana. Mislio sam da će puno više i puno specifičnije od mene tražiti, ali oni znaju nešto što mi očito još ne znamo. Tamo glumac pazi na svoju karijeru i jako mu je stalo da pokaže najbolje od sebe, ne samo produkciji nego samom sebi. Na taj način osiguravaš sebi nove šanse u toj uvijek, nužno, turbulentnoj karijeri. Dakle, tebi je u interesu da budeš najbolji. Ljudi se s tom prilikom ne zajebavaju.
Kakva je razlika praksi snimanja ovdje i vani, i jeste li možda imali glumačkog trenera?
- Mogao sam imati sve što sam htio. Razlike su kao proizvodnja Boeinga i nekoga tu našeg frižidera. To je pak ekonomska razlika, a najveća je razlika koju sam ja osjetio pitanje scenarija, ograđujem se ovdje jer ipak izlazim samo sa svojim iskustvom. Kod njih scenarij prođe kroz trideset ruku prije snimanja. Kod nas se to na snimanju nerijetko popravlja.
Je li vam smetalo što ste regrutirani kao istočnoeuropski glumac, kao Rus?
- Nikako. Nije to typecast. Govor je sastavni dio glume, ne mogu ja glumiti Lorda iz Sussexa, osim ako me tata ostavio u Rusiji kada sam se rodio pa se sada vraćam po svoj tron.
Je li se, ipak, probudila ambicija da igrate nešto što vam u tom smislu “kulturološki” manje pripada?
- Apsolutno, i to je normalno. Kao što biljka raste prema suncu, tako čovjek raste prema svojim ambicijama. Moraš pak biti realan da se ambicija ne popne previsoko, jer to onda stvara nezadovoljstvo i tjeskobu.
Vaša je duhovnost uvelike bazirana na književnosti, slučajno sam vidio što sve čitate, a i koliko. Dosta čitate regionalne autore, a volio bih i da spomenete suradnju s beogradskim književnikom Đorđem Miketićem.
- Književnost jest sastavni dio moje duhovnosti, moje nove religioznosti, da tako kažem. Kao glumcu mi je neizostavni dio. Na setu uvijek čitam. Volim se igrati kao da čitam knjigu iz tog lika na kojemu radim. Jedno je što se meni sviđa, a drugo je nešto što se sviđa mom liku. Regionalne pisce počeo sam čitati relativno nedavno, počeo sam se vraćati Andriću, Selimoviću, pa su mi oni probudili žar za ovim našim područjem. Uvijek je bolje čitati književnost koja nije prevedena. Masu sam naših pisaca upoznao, jer nas u ovoj regiji valjda ima sve skupa petsto koji se bavimo umjetnošću. Dodatno su me ta druženja motivirala za čitanje. Zanimljivije je čitati nekoga koga znaš, to je detektivska strast, gotovo voajerska. Dobar pisac mora imati jednu nepatvorenu iskrenost. S Đorđem razvijam jedan scenarij. Kada bude gotov, obavijestit ćemo vas.
E sad, tko vam je bolje “sjeo”, Andrić ili Selimović? Tko je dao bolju anamnezu tog društva, a tko je bolje anticipirao događaje koje će ta društva isproizvoditi?
- Andrić je bio prorok, on se bavio gradom, mostovima, objektivniji je promatrač. U “Travničkoj hronici” su mu likovi gradovi, mostovi, a Selimoviću je ta mrva duše. Mrvica.
Film “Agape” Branka Schmidta doživio je slab odjek unatoč “kontroverznoj” temi kojom se bavi. Zašto? Je li do potrošenosti teme? Ne bih rekao, jer se ipak reagiralo na “Ministarstvo ljubavi”?
- Zanimljivo je da taj film nije izazvao reakcije, a ovaj drugi je izazvao blasfemiju. Protiv svakog sam sabotiranja i cenzure, i ne priznajem te radikalne tendencije. Ne zanimaju me. Mislim da se kao društvo krivo doživljavamo, s jedne strane preozbiljno, a s druge preneozbiljno. Trebamo doći do toga da “i” postoji, a ne samo “ili”. Mi smo u vječnom diskursu tranzicije. Ne znamo se objasniti što jesmo, ali znamo što nećemo. Skačemo na vrijeđanje osjećaja koje i ne znamo opisati.
Poznati ste i kao javna osoba koja de facto podržava sve manjine, od srpske do gay zajednice. Podržali ste Duginu obitelj, pa ste bili na pravoslavnom Badnjaku. Družite se i sa srpskim klerom, a neki glumci vas zamišljaju kao bandićevca, jer ste iz Hercegovine. Kako komentirate to iščitavanje svog javnog djelovanja?
- Baš sam mističan. U duhu kršćanstva sam odgojen i bilo mi je logično brinuti se za slabijeg, za onog kome treba pomoć. Nemam neku fascinaciju manjinama, meni su svi ljudi, neki dobri, neki loši. Podržavam i zakladu fra Mladena Hrkaća i Žensku sobu, ali one su manje medijski zanimljive. Dok sam tu, i ako mogu, pomoći ću. Briga me kako se to vidi i kako se čita. Moje mišljenje se neće promijeniti. Ništa se ja posebno ne borim, samo djelujem normalno. Moj prijatelj je Nikodim, ali čovjek je moj prijatelj, ne funkcija.
Glumite u “Senkama nad Balkanom” Dragana Bjelogrlića, seriji koja je u desnom spektru srpske javnosti izazvala velike kontroverzije, a ni u Hrvatskoj nije naišla na odobravanje. Kako to komentirate?
- Tamo glumim Mustafu Golubića. Kad sam počeo glumiti u Srbiji, htio - ne htio, ne možeš proći da okolina ne djeluje na tebe. Ogromno mi se zrcaljenje dogodilo u Beogradu, iste probleme imamo, isti je to belaj. A desnica ko desnica.
Ipak, imali ste osjećaj da oni više poštuju svoje glumce?
- Kod njih si kao glumac kao kod nas nogometaš. Gaga Nikolić, Pera Kralj su njima bogovi. Vole svoje umetnike. (smijeh)
Jedan od vaših boljih prijatelja je i Sergej Trifunović, skupa ste bili i kada je Glogovac preminuo. Vas dvojica ste slični u glumačkoj gesti, u habitusu...
- Ja sam još mali. Sergej i pokojni Glogovac, jedan od najboljih ikada, bili su veliki prijatelji. Oni su bili prvi glumci koji su došli ovamo nakon rata. Njih sam prve i upoznao i nije slučajno da smo se spojili. Sergej je napisao maestralan tekst o Glogovcu nakon njegove smrti. Između nas ima i ogromnih razlika, on je fakat, znate, glumčina.
Tko je onom malom Goranu, dječaku, ipak izazvao najveću drhtavicu na sceni? Koga ste najviše glorificirali?
- Sretan sam što su mi postali bliski prijatelji: Krešo Mikić, Rakan Rushaidat, Glogovac, Sergej. Njima se divim i od njih sam puno naučio. Poslije se ispostavilo da sam s njima mogao i najviše razgovarati o glumi.
Redatelj Bobo Jelčić pak na Akademiji bio je vaš veliki učitelj, premda vam je dosta kasno došao u obrazovnom procesu?
- On me zasigurno najviše formirao. Bobo mi je sada najbolji prijatelj. Njegov način je magičan, to je škola života. On te minuciozno uvuče u proces. Otvara uvijek set pitanja, to je filozofija, praktična psihoanaliza. Mene je rad s njim raznio. Jedva sam čekao nove probe. Uvijek počne analizom problema. Sjajno dekonstruira, na jednostavan, ljudski način našu svakodnevicu. S njim sam shvatio što želim raditi. Moji su mi ukusi postali jasniji. Sam sebi sam postao jasniji, hrabriji.
Imate li osjećaj da supstancijalan izostanak kazališne kritike kod nas radi štetu umjetnosti?
- To je sve skupa tako. Incestuozni smo, dvadeset osam godina nikako da vidimo mlade redatelje, sve se ispreplelo. Fali nam punka i rocka. Krivo smo elitistični i samodostatni. Imamo krivi populizam, s čudnim elitizmom.
Glumce se lako optuži kada rade za kontroverznog redatelja, ali ih se i lako razumije. Postoji li netko s kime ne biste radili?
Postoje, a to su loši redatelji. Klimavo je pitanje što je kontroverzno. Frljić nije kontroverzan, on je jedini koji nešto radi. Nije li svrha da imamo pravo reći što mislimo, ne smijemo se bojati posljedica svog mišljenja. Ipak je razlika između mišljenja i djelovanja. To je sve palanački diskurs. Boj se ovna, boj se govna, kad ćeš živjeti? Tko to ono bješe rekao? Najveća je naša komparativna prednost što smo izmiksani, mi smo kanal, drum, drumski razbojnici, i danas uz internet, kada ti je cijeli svijet na dlanu, nemamo pravo biti samo pleme.