SVJETSKA IZLOŽBA

VENECIJANSKI BIJENALE 2019. Brod koji nikamo nije stigao, zid škole izrešetan mecima

Barca Nostra, tako je svoj rad nazvao švicarsko-islandski umjetnik Christoph Büche. Riječ je o olupini ribarskog broda u kojem je 2015. poginulo između 700 i 1000 ljudi, očajni migranti prelazeći Mediteran na putu za Europu

Globusova novinarka obišla je 58. izdanje najstarije svjetske izložbe suvremene umjetnosti i izdvojila radove koji su na gledatelje ostavili najjači utisak. Ralph Rugoff, kustos Bijenala, radeći selekciju za Bijenale bio je u 25 država, pogledao radove više od 2000 umjetnika, naposljetku odabrao 79 imena i dao im da izlože po najmanje dva rada

Dabogda živio u zanimljivim vremenima - stara, dobro znana zloguka kineska kletva često se na Zapadu mogla čuti od ekonomske krize 2008. naovamo. Baš je nju - “May You Live in Interesting Times” - kustos Ralph Rugoff upotrijebio kao središnju ideju vodilju ovogodišnjeg, 58. venecijanskog Bijenala.

Uzmete li sebi nekoliko dana za obilazak Bijenala, najstariju svjetsku izložbu suvremene umjetnosti što se od 1895. svake druge godine održava u Veneciji, dade se gledajući radove, ako ne jasno iščitati a onda barem naslutiti, u fragmentima pohvatati, kakva su to vremena u kojima nastaje ono što je selektor Rugoff dao ovdje izložiti.

Puno je radova koji manje ili više izravno tematiziraju klimatske promjene, gomila onih koji se bave odnosom umjetnosti i tehnologije. To su, dojam je, dvije od četiri, pet dominantnih tema suvremene umjetničke produkcije.

Puno je narativa o nasilju u svim njegovim varijantama; potom o rasizmu, migracijama, borbi za prava manjina i slabijih, bilo da je riječ o Palestincima, homoseksualcima, ženama... Prvi put u programu međunarodne izložbe Bijenala sudjeluju jedino živi umjetnici; mnogi pritom vrlo mladi, više od trećine ih je rođeno 1980-ih ili kasnije. Uočljivo je više žena nego prethodnih godina, prvi put u Veneciji je podjednak broj autora i autorica. Rugoff, kustos Bijenala, inače direktor londonske galerije Hayward, kaže da ga nije vodila ideja o rodnim kvotama, nego kvaliteta radova. Praveći selekciju za Bijenale, bio je u 25 država, pogledao radove više od 2000 umjetnika, naposljetku odabrao 79 imena i dao im da izlože po najmanje dva rada.

Gadno je upeklo poslijepodnevno sunce u venecijanskom Arsenalu, nekadašnjem brodogradilištu i oružarnici gdje se održava veći dio Bijenala. Zaslijepljena zrakama hodajući dublje u Arsenal, razabirem olupinu broda i dvoje-troje posjetitelja koji se ispred nje fotografiraju. Požurim se od žege skloniti u sjenu kostura nekadašnjeg broda. Doslovce trčim u hlad što ga stvara željezni skelet ribarskog broda u kojem je 2015. poginulo između 700 i 1000 ljudi, očajni migranti prelazeći Mediteran na putu za Europu. Na trenutak se osjetim - posramljeno. Kao da sam trčeći u sjenu zaboravila zašto su ga tu nasukali, nisam ga čestito ni pogledala. Ni minutu poslije promatram kako se ostatku broda približava veća grupa. Ne razgledaju, ne komentiraju, ne kontempliraju, hitro izvlače selfi-štapove i zauzimaju poze.

Barca Nostra, tako je brod nazvao švicarsko-islandski umjetnik Christoph Büche, čija je ideja i bila izložiti olupinu na Bijenalu. Riječ je o istom autoru koji je prije četiri godine na Venecijanskom bijenalu u islandskom nacionalnom paviljonu u svom konceptualnom radu crkvu iz 10. stoljeća pretvorio u džamiju, nazvavši ju Prvom džamijom u povijesnom gradu Veneciji. Tad je bio inspiriran polemikama na Islandu oko gradnje prve džamije u toj zemlji.

Büche je brod nazvao Barca Nostra aludirajući na Mare Nostrum, program spašavanja emigranata na moru koji su ukinuli kratko prije no što je ovaj brod u smrt 2015. odveo stotine. Možda bi nastradali na Barci Nostri i preživjeli da Mare Nostrum nije ukinut nekoliko mjeseci prije, jer su europski političari zavrnuli slavinu iz koje je dolazio novac kojim se financirao Mare Nostrum. Büche je s Barcom Nostrom na Bijenalu izazvao mnogo polemika. Dok gledam posjetitelje kako se žovijalno fotografiraju ispred olupine, ne čini se uvjerljiva umjetnikova tvrdnja da će Barca Nostra ovdje, dovedena svijetu pred oči, izazvati empatiju, da će taj artefakt tragedije navesti ljude da krenu razmišljati o pravima migranata na bolji život, o onome što je Europa, koja je još prije nekoliko godina imala nešto empatije, danas gotovo posve zaboravila.

Bücheova provokacija kao da ne dopire do tih ljudi, olupina ih, dojam je, zabavlja, slabo da ikoga potiče na razmišljanje, kamoli na konkretniju građansku akciju, možda preispitivanje osobne i društvene odgovornosti. Barca Nostra na Bijenalu mnogima dođe jednako kao da prolaze pored starog vikinškog broda izloženog na nekoj skandinavskoj obali, muzejski primjerak koji uopće ne povezuju s današnjim vremenima.

Obilazeći izložbu, teško je ne primijetiti specifičan autorski rukopis konceptualne meksičke umjetnice Terese Margolles. Meksički Ciudad Juárez najnasilnije je područje na svijetu izvan ratnih zona. Podatak je doduše iz 2009., ali nije se puno promijenilo. Grad je uza samu granicu sa SAD-om, odmah s druge strane, gotovo “spojen” s njim, posve blizu, a većini sasvim nedokučiv je američki El Paso u Teksasu. Margolles u svojoj instalaciji upućuje na brojna ubojstva žena koja ostaju neriješena, govori o socijalnoj i ekonomskoj cijeni nasilja. U tamnoj sobi na staklenim zidovima nalik na zidove autobusne stanice, donesenim iz Ciudad Juáreza, stoje obavijesti s portretnim fotografijama i imenima nestalih žena.

Umjetnica je napravila i audiosnimku vlaka koji prolazi nedaleko od same granice i u Trumpovu Ameriku odvozi robu koju u tvornicama u Ciudad Juárezu proizvode žene kojima se gubi trag. Snažni su, vrlo glasni udarci vlaka o tračnice, stakleni zidovi se tresu i posjetitelj na trenutak ima dojam, gledajući portrete nestalih, da je iz dokolice mediteranske Venecije preseljen u očajem natopljeni Ciudad Juárez.

U Veneciju je Margolles dopremila i zid, njezin drugi izložak, donedavno zid jedne od škola iz Ciudad Juáreza. Izrešetan je mecima za obračuna narkokartela. Dok promatrate te betonske blokove na vrhu kojih stoji bodljikava žica, teško je zamisliti da su, skrivena iza njega, u nekoj potleušici djeca učila razlomke, čitala priče, da je to zid škole.

Teresa Margolles u Veneciju je dopremila i zid jedne od škola iz Ciudad Juáreza. Izrešetan je mecima za obračuna narkokartela.

 

Uz međunarodnu izložbu kojom ravna Rugoff, na ovom je izdanju Bijenala i 90 nacionalnih paviljona, kao i obično organizirani su samostalno, neovisno o centralnoj izložbi. Dio njih je u Arsenalu i Giardinima, na te dvije lokacije gdje je postavljena i međunarodna izložba; ostatak nacionalnih paviljona je rasut Venecijom.

Nema bitnih nepoznanica i iznenađenja na međunarodnoj izložbi, gotovo svih 79 umjetnika su dobro znani, afirmirani, njihova su djela izlagana u New Yorku, Los Angelesu, Londonu, Berlinu, dominiraju anglosaksonska imena, autori iz SAD-a, Velike Britanije, potom Francuske, Njemačke, skandinavskih zemalja... Bijenale je kondenzirana informacija o umjetničkim trendovima i dominantnim temama, barem kad je riječ o praksama Zapada. Malo je umjetnika koji dolaze iz zemalja izvan Europe i Sjeverne Amerike a da na Zapadu ne žive. Tako se po nacionalnim paviljonima na Bijenalu, i onim Europi geografski, a i kulturološki, a često i po dominantnim društvenim problemima sasvim dalekih zemalja i nacija, opet vide djela koja potpisuju autori koji uglavnom žive i rade na Zapadu. Ne treba imati iluziju da se za posjeta Bijenalu može dobiti dojam što rade umjetnici dalekog nam svijeta koji ne dolaze ili nisu bitnije povezani bilo s Europom ili Sjevernom Amerikom.

U Giardinima je međunarodna izložba smještena u parom skrivenom centralnom paviljonu; ta para što na trenutke guta paviljon dio je rada Talijanke Lare Favaretto “Thinking Head”, koji se bavi funkcioniranjam ljudskog mozga. Centralni je paviljon nedovoljno velik da sve što je Rugoff ondje dao postaviti ne bi naposljetku djelovalo zgusnuto i zgurano. Tamo je, primjerice, prostorija u kojoj su na maloj površini izloženi radovi kineskog para Sun Yuana i Peng Yu, već spomenute Terese Mergolles, Cristiana Marclayja, autora od kojih svaki traži i veći prostor i manje nagurano okruženje.

Lare Favaretto: “Thinking Head”

 

Kineski par Sun Yuan i Peng Yu među najatraktivnijim su autorima Bijenala. Njihove radove, unatoč pretrpanosti izložbe, nemoguće je ne uočiti. “I Can’t Help Myself” nazvali su neku vrstu kinetičke skulpture, pomahnitalu spravu, robota koji oko sebe skuplja crvenu tekućinu što asocira na krv. Nakon što ju skupi, ponovno je baca uokolo, razlijeva se po prozirnim zidovima goleme staklene kocke u koju je smješten robot. Autori, među ostalim, tematiziraju (ne)slobodu umjetničke prakse u Kini. Robota, stavljena u ostakljeni dio galerije, kontrolira kompjutor, postavljen u neposrednoj blizini, točno tako da ga posjetiteljevo oko ne može izbjeći. Kompjutor je taj koji odlučuje, cenzurira, prekraja. No, koliko god vlast i društvo provodili cenzuru, ta crvena tekućina štrca na sve strane, nemoguće ju je, baš kao ni robota, kontrolirati. Oko njihovih instalacija i u Arsenalu i u Giardinima je cijelo vrijeme puno ljudi, gotovo pa gužva. Svako ima svoju interpretaciju, vidi drugačije gledajući isto. Skupina Amerikanaca interpretira robota kao denuncijaciju ratne industrije u SAD-u, djeci je to željezna životinja u kavezu, mašu i čekaju reakciju.

Sun Yuan i Peng Yu: “I Can’t Help Myself”

 

Drugi rad ovog umjetničkog para izložen je u Arsenalu, naslovljen je “Dear”. Riječ je o monumentalnoj kamenoj fotelji koja podsjeća na onu na spomeniku Abrahamu Lincolnu u Washingtonu. Iz fotelje, koja je na izložbi postavljena omeđena staklenim plohama, izviruje gumeni bič i agresivno udara o staklo ostavljajući tragove udaraca i vonj gume. Instalacija miruje pet minuta, a potom minutu bič udara uokolo. Dok udara, svi posjetitelji osvrću se prema fotelji, bez obzira koliko daleko bili, čak i ako u tom trenutku promatraju neke druge radove drugih umjetnika. Jer, bič je, osim što je zaglušujuće glasan, gotovo užasavajuće agresivan, svako malo se netko odmakne, kao da sumnja može li se ta gumena zmija uopće kontrolirati. Interpretacija je na stotine, autori iščitavanje ostavljaju na volju posjetiteljima.

Instalacija indijske umjetnice Shilpe Gupte “For, In Your Tongue, I Cannot Fit” budi tjeskobu. Uglazbljeni su citati stotinu zatočenih pjesnika, najstariji datira iz 14. stoljeća, najrecentniji je iz 2016.; postavljeno je stotinu metalnim šiljcima probodenih tekstova, stotinu mikrofona koji se sa stropa spuštaju do različitih visina iz kojih progovaraju glasovi na arapskom, azerbajdžanskom, španjolskom, kineskom, jorupskom, engleskom...

Palestinska autorica Rula Halawani izložila je seriju fotografija naslovljenu “For My Father”, na kojoj su zabilježeni krajolici Palestine kakvih više nema ili do kojih tamošnji stanovnici zbog od Izraela im nametnute kontrole kretanja ne mogu doći. Halawani fotografira prirodu koja ju podsjeća na djetinjstvo, a koja, makar i dalje bila tu za Palestince, kao da i ne postoji. Primjerice, plažu nedaleko od Gaze mogu vidjeti, ali ne i doći do nje.

Litvanac Augustas Serapinas, najmlađi umjetnik u izboru kustosa Ralpha Rugoffa, izloženi je rad napravio uz pomoć vlastite djece. U pitanju je skulptura od cigala preostalih nakon što je 2004. zatvorena tamošnja nuklearka, građena po uzoru na onu u Černobilu, a na čije je zatvaranje Litvu pritisnula Europska unija. Serapinasova djeca boravila su u Veneciji uoči Bijenala i od cigala kao da su lego kockice složila oblik koji propitkuje budućnost svijeta. Nakon černobilske havarije 1986. godine 6000 Litvanaca poslano je u Ukrajinu ne bi li pomogli u petogodišnjoj sanaciji.

Od bremenite prošlosti koju predstavljaju (nekontaminirane) cigle, Serapinas uz pomoć vlastite djece gradi privremenu budućnost, betonom neuvezan, gotovo pa lego svijet čiju konstrukciju stvaraju najmlađi.

Na Bijenalu je puno videoumjetnosti, mnoštvo radova koji se umnogome oslanjaju na tehnologiju. Zlatnog lava za najboljeg umjetnika dobio je Amerikanac Arthur Jafa za videorad “The White Album”, u kojem govori o rasi, nasilju i predrasudama, pozitivnim i negativnim. Izložen je i Jafin rad “Big Wheel”, goleme skulpture načinjene od kamionskih guma zamotane u lance; čitaju ga kao uskličnik na političke pritiske, paradigmu straha koja je legitimirala neslobodu kretanja, ali i podsjetnik na probleme Americi bitne grane - autoindustrije te siromašan i zapušten američki jug u kojem velikim dijelom žive Afroamerikanci.

VENICE, 11.05 - 24.11.2019
BIENNALE ARTE 2019
58TH INTERNATIONAL ART EXHIBITION

Arthur Jafa: “Big Wheel”

 

Christian Marclay ima upečatljiv videorad “48 War Movies”, teško čitljive slike i jednako kakofoničan ton u kojem razabirete nasilje, pucnjavu, fragmente uznemirujućih kadrova i agresivnih tonova; rezultat koji je dobio montirajući isječke iz 48 filmova o ratu.

Nacionalni paviljoni imaju goleme razlike u budžetima za produkciju i organizaciju nastupa na Bijenalu, baš kao što su razlike i među prostorima u kakvima izlažu. Od zemalja koje već stotinu godina imaju svoje paviljone u Giardinima do onih koji su zakupili prostor u Arsenalu ili su negdje po palačama i gradskim kućama izvan Arsenala i Giardina.

Grand Prix Bijenala ovaj je put pripao litvanskom paviljonu. Autorice su tri litvanske umjetnice, redateljica Rugile Barzdžiukaite, spisateljlica Vaiva Grainyte i skladateljica Lina Lapelyte. Njihovo djelo “Sun & Sea - Marina” postavljeno je na lažnu plažu.

Redateljica Rugile Barzdžiukaite, spisateljlica Vaiva Grainyte i skladateljica Lina Lapelyte: “Sun & Sea - Marina”

 

Do paviljona Litve te subote nisam stigla, a tek sam u predvečerje saznala da jedino subotom i izvode performans uživo, osam sati zbor otuđenih ljudi sunča se na pješčanoj plaži i pjeva. Jedan od stihova kaže: “Ležeći ovdje na plaži, noseći kupaće kostime sašivene u Kini, nije li ovo parodija Puta svile?” U tom ozračju privilegirane dokolice akteri opažaju da je za Božić jednako toplo kao i za Uskrs, da vrijeme sve više utječe na svakodnevicu koja se nepovratno mijenja. Ležernu atmosferu plaže prati jasno prisutna prijetnja, svijet, osjeća to publika gledajući razigrane performere, postaje bitno drukčije, ugroženo i nelagodno mjesto. Bijenale je otvoren do 24. studenoga.

Izdvajamo

Iz drugih medija