Rekli su nam da ne radimo Vojka u Domu sportova 12. listopada. Rekli smo: Ne može. Bila je to najkraća medijska objava koju sam ikad dobila - samo dvije rečenice sadržavala je najava koncerta splitskog repera Vojka Vrućine koji će se održati u Domu sportova 12. listopada. No i to je bilo sasvim dovoljno jer Vojko se odlično izreklamirao sam: njegov singl “Pasta italiana” u samo tri mjeseca prikupio je više od milijun i pol pregleda na YouTubeu, a ništa lošije ne stoje ni prvi singl “Zovi čovika” i najnoviji “Ne može”. Iako u ovom potonjem odrješito kaže ne može i organizatorima koncerata i teti u dućanu, nama je, srećom, pristao na intervju i rekao - može.
Vojkov album istoimenog naziva, objavljen u izdanju Croatia Recordsa, nešto je najzabavnije što sam čula u zadnje vrijeme, neovisno o žanru. O fenomenu Dječaka, njegova matičnog benda, sve je već rečeno i napisano: svojim lako pamtljivim stihovima koji udaraju u glavu prodrmali su ne samo rap scenu nego i glazbenu scenu općenito, a nakon tri albuma došlo je vrijeme i za solo albume članova benda.
Doduše, Vojko je u suradnji s producentom AC3PO-om iz Sinesteta već izbacio i EP “Kuje i laseri”, ali ovaj solo album potpuno je druga priča, i muzički i tekstualno. Kako je odlučio krenuti u solo karijeru, je li to stoga što ove pjesme ne pašu u izričaj Dječaka ili su sva trojica imala viziju koja se nije mogla ostvariti unutar benda?
“Sve skupa, počelo je s par pjesama u kojima se igramo s nekim ritmovima i formama rapa koje nisu pasale nikome od članova benda, a što smo stariji svatko od nas ima neki svoj pogled na to kako bi muzika trebala zvučati i sve teže nam je spojiti to u jedan proizvod koji nije na silu. Tako da sam odlučio napraviti solo album pa vidjeti kako će se stvari odvijati”, objašnjava.
Pjesme je počeo pisati nakon što je izašla “Firma”, treći i posljednji album Dječaka iz 2015. godine. S obzirom da solo album sprema i Zoni, zanimalo nas je znači li to da je došlo do kraja Dječaka, no Vojko diplomatski odgovara da njegova solo-karijera možda i propadne, ali i da sada, sa 33 godine, nije napravio solo album, ne zna bi li kasnije imao vremena za tako nešto.
Kad sam prije šest godina radila intervju s Dječacima, rekli su mi da ne vole socijalnu tematiku, nego jednostavno pišu o stvarima koje se događaju. Vojko je ovdje otišao i korak dalje i u svojim stihovima doslovce ispisao neke životne situacije, a Hrvatska se pokazala kao izuzetno plodno tlo za rime u kojima se doista možemo prepoznati. Odakle crpi inspiraciju za tekstove?
“U nekom ranijem dijelu karijere pisao sam apstraktne i futurističke rime, jer mi je to bilo u glavi. Bio sam na faksu i nije me bilo briga za egzistencijalne probleme, no kad sam malo ostario, kad sam počeo živjeti sam i zarađivati svoj kruh, pogledaš malo oko sebe da vidiš gdje si i što si i onda shvatiš da je svakodnevica švedski stol tema - i ljudskih i vlastitih mana. Gangsta tematika mi nikad nije sjela, osim ako nije neka parodija kao što smo radili na ‘Kiši metaka’. Ja nemam tetovaže i kada bih došao na stage i počeo repati o dilanju, ne bi mi nitko vjerovao”, objašnjava Vojko, koji je odrastao u Spinutu.
Kako ga je odredilo odrastanje u tom splitskom kvartu i što mu se u Splitu najviše, a što najmanje sviđa? “Zapravo sam odrastao u Varošu, ali sam išao u osnovnu školu u Spinut. To je jedan jako lijep kvart, u kojem nema kriminala kao u nekim drugim kvartovima i nije seljački kao neki drugi kvartovi koji su se u zadnjih par godina dosta poseljačili. Spinut je ostao više-manje ‘urbani’ đir, tamo postoji jedna posebna vrsta zajebancije, kritično društvo u kojem nitko ne respektira nekoga samo zato što on radi rap; ako si loš, ljudi će ti reći da si smeće. Kad smo tek počeli repati, nakon jedne radijske emisije ispred vrata radiopostaje dočekalo nas je par ljudi da nam kažu kako smo loši. To mi i jest najdraže kod Splita, što je iskren grad u kojem nema zatajivanja i ufinjavanja, sve je otvoreno. A ne sviđa mi se što je u zadnje vrijeme Split postao hamburger city, svaki dan se otvara jedan hamburger bar, grad je postao turistička destinacija. Kad dođeš u stari dio grada, više to nije kao nekada, a tzv. alternativne scene više nema. Ali općenito, kad vidim kakvih sve gradova ima po svijetu, mogu reći da u Splitu živim jako ugodno.”
Na novom albumu ismijava malograđanštinu (“Moram se ženit obitelj me tira/kupiću pršuta kupiću sira/iduće godine rokniću dite/uložiću veto da zove se Stipe”), sjajno secira društvene mreže (“Shareaš sliku s ditetom/maci odma hideam te”), te odlično iskorištava neka opća mjesta dalmatinske kulture (“Biti hladan gad solucija je jedina/Vojko nije plaka kad umrla je Bepina”). Pjesmu “Ne može” čitavu gradi na trap back vokalima, a u “Zovi čovika” poigrava se i sa 7/8 mjerom, ritmom koji nije karakterističan za hip-hop.
“Kad smo s Dječacima putovali u kombiju, s nama su bili i instrumentalisti, prateći članovi, a kako su i oni i vozač bili metalci, slušali smo cijelim putem teški metal u kojem se pojavljuju te mjere, pa mi je proletjelo glavom - zašto ja ne bih repao na to? Otvorio mi se cijeli jedan svijet koji je moguć s tim, ali ljudi ne mogu probaviti toliko puno noviteta pa stoga nastojim balansirati između onoga što mene zanima, nekih mojih eksperimenata, i onoga što je probavljivo za publiku”, priča Vojko koji se u odličnom spotu za pjesmu “Ne može” u režiji Rine Barbira pojavljuje kao Walter White iz serije “Breaking Bad”, u žutom kostimu i s maskom, koje je, kaže, jeftino naručio na eBayu.
“To mi je možda i najdraža serija, veliki sam fan lika Waltera White, a odnos između obiteljskog života i onoga drugog jedna je od tematika mog albuma: kako je težak balans između ta dva svijeta”, ističe Vojko, koji je neko vrijeme usporedo s muzikom radio kao programer.
“Završio sam FESB u Splitu, zaposlio sam se odmah nakon što sam završio faks, ali došla je ona tzv. kriza i dobio sam otkaz. Trudio sam se naći neki posao u struci, ali tada je taman izašla ‘Istina’, najuspješniji album Dječaka i shvatio sam da u jedan vikend zaradim više od pola plaće, tako da se nisam nikada vratio u struku i eto, još uvijek guram.”
Doduše, u jednom stihu spominje da od prodaje albuma nema zarade, pa bi rado ponudio i cajke Lidiji Bačić. “Manje su mi smiješne cajke, od hrvatske dvoličnosti i gnušanje na cajke, jer kad pogledaš YouTube trending (top-lista najgledanijih videospotova u državi, op. a.), nema niti jedan Hrvat: samo Nataša Bekvalac, Katarina Grujić i ostale srpske cajke”, iskren je Vojko, koji je na pjesmi “Pasta italiana” ostvario i jednu nesvakidašnju suradnju, onu s Tončijem Huljićem, za kojega kaže da je najuspješniji i najinteligentniji čovjek na sceni, koji točno zna što radi kada se u nešto upušta, pa tako i u pjesmu u kojoj repa i svira “huljofon”.
Album je inače prvi dio trilogije Vojko, Dvojko i Trojko, što je još jedna odlična igra riječima. “Prvotna ideja bila je da se slikam s djecom - na jednom coveru s jednim djetetom, na drugom s dvoje i na trećem s troje djece, ali ispalo je jezivo. Nosio sam crnu majicu i kad sam gledao fotografije, pomislio sam da mi još samo fali onaj bijeli ovratnik da budem kao pop, postanem internetski meme i propadnem, tako da sam odbacio tu ideju”, smije se Vojko, koji se na kraju za naslovnicu albuma slikao s perikom, u maniri Johanna Sebastiana Bacha, kojega voli slušati, a također ga je opjevao u pjesmi naziva “Bach”: “Sviram orgulje nikad nisam nasmijan/Vojko V je Bach Johann Sebastian”.
Iako smo dojma da rime izbacuje kao od šale, kaže da mu je zadnjih par godina puno veći gušt raditi muziku nego pisati tekstove.
“Kad napišeš muziku, ona može biti samo dobra i loša, a kad napišeš tekst, jedan ga shvati ovako, drugi onako. Ljudi misle da je lako pisati tekstove, no to je vrlo težak posao. Ispaljujem ja rime, ali valja tek jedna od deset. Te dobre skupljam u jedan file u kojem imam golemu količinu misli i onda kad zamislim neku temu, vadim iz filea što imam od toga i stavljam ono što bi pasalo u tu pjesmu i na taj beat. A što se tiče muzike, samo štancam beatove, imam na disku hrpu beatova, preslušavam koji su dobri pa ih selektiram. No nisam htio raditi muziku kao neki hardcore reper iz 90-ih, već sam htio nešto modernije, jer mi je zanimljivo vidjeti što se događa novo”, priča Vojko.
Pa kada već spominje novu muziku, pitamo ga što je novo u rapu. “Kod nas nije toliko popularan trap rap, jer u njemu je najmanje naglaska na tekstu, više je naglasak na melodiji, na ritmu, na vibeu, na atmosferi koju napravi taj MC, tako da sam ja kombinirao igranje stilovima i ritmovima, jer nitko više ne sluša tekstove koji su danas u svijetu nebitni”, objašnjava. Rekla bih da su tekstovi na ovim prostorima itekako još popularni, kažem mu. “Tekst je kod nas važan jer fali iskrene, inteligentne rasprave o bilo čemu u hrvatskim medijima, tako da čim netko kaže ono što je barem blizu iskrenom, ljudi se uhvate za to i očekuju takvo nešto od repera zbog one generacije Ede Maajke i Tram 11, koji su ulagali u tekstove. Ali ja sam morao uhvatiti ovu mlađu publiku, a svi ispod 20 ne pridaju nikakvu pažnju tekstovima. Oni su danas prezasićeni količinom informacija koja im se nudi i jedino što žele je upaliti muziku i pustiti mozak na pašu. Tako da sam morao kombinirati ritmove s tekstovima koji imaju neki sadržaj i čini mi se da sam to dobro ‘ubo’”, smatra Vojko.
Kako je počeo s repanjem? “Sve je počelo od toga da smo htjeli impresionirati curice s nečim, a nismo imali s čim: nisam imao mišiće niti sam bio cool, nisam se znao ponašati u nekakvim socijalnim situacijama, jedino što sam znao je složiti dobru rimu i onda je to krenulo, dobio sam što sam htio”, smije se Vojko, koji je danas u sretnom braku, a otkrio nam je i da češće od repa sluša elektroniku, pogotovo bend Autechre, engleski dvojac koji je već nekoliko puta nastupao u Zagrebu, a nedavno su objavili album u trajanju od osam sati.