INTERVJU ZA GLOBUS

ZVONKO MAKOVIĆ Šezdesete su bile godine našeg najvećeg prosperiteta!

Boris Kovačev / HANZA MEDIA

 

U zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt otvara se 26. travnja izložba “Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost”, o kojoj će se sigurno jako mnogo govoriti. Riječ je o prikazu turbulent­nog razdoblja šezdesetih godina u Hrvatskoj, za mnoge blistavome periodu stvaranja i progresa društva unutar komunističkog okvira ili, točnije, usprkos komunističkom okviru u kojem je Hrvatska živjela. Zvonko Maković 13 godina pripremao je ovu izložbu, autor je koncepta i okupio je tim respektabilnih suradnika s čak 18 područja, da bi napravio presjek života koji se nalazio između, uvjetno rečeno, tački s omladinskih radnih akcija i avangardne, svjetski relevantne likovne umjetnosti.

Suradnici na projektu su mu, prije svega, tim Muzeja na čelu s ravnateljem Miroslavom Gašparovićem i voditeljicom projekta Vesnom Ledić, a zatim Ante Batović - društveno-politički kontekst šezdesetih; Igor Duda - kultura svakodnevice; Maroje Mrduljaš - arhitektura; Koraljka Vlajo - industrijski dizajn; Lovorka Magaš-Bilandžić - grafički dizajn; Marina Bagarić - autorska keramika; Dunja Nekić - fotografija; Krešimir Nemec - književnost; Ana Lederer - kazalište; Seadeta Midžić - muzički biennale; Maja Đurinović - plesna scena; Tomislav Šakić - film; Hrvoje Horvat - pop i rock glazba; Katarina Nina Simončić - moda; Marija Tonković - modna fotografija; Inoslav Bešker - tiskani mediji i Nada Zgrabljić Rotar - radio i televizija.

Što su nama šezdesete?

- Mladima je to daleka prošlost, starima je to nedavno, meni je bilo doba moje mladosti. Kao povjesničar umjetnosti htio sam prikazati to razdoblje velikom izložbom kojom bismo rasvijetlili vrijeme koje je u mnogim aspektima bilo prijelomno za našu noviju povijest.

Što su šezdesete bile Hrvatskoj?

- Te su godine bile važne jer su to godine našeg najvećeg prosperiteta. Od 1945. do 1955., negdje 1958. godine zemlja se izgradila, izgrađeno je ono što je bilo razoreno u ratu i, kao vrlo važno, podigla se industrija. Pedesete su doba industrijalizacije, riješeni su, u mnogo vidova, neki ključni egzistencijalni problemi za čovjeka kao zaposlenje, zdravstvo, školstvo, počelo se pristojnije zarađivati i onda, krajem pedesetih, poticati potrošnju. U ostalim socijalističkim zemljama je to bilo nezamislivo.

Kojim događajem započinje izložba?

- Izložba ne započinje sa šezdesetom nego ranije, VII. kongresom Saveza komunista koji je održan u travnju 1958. u Ljubljani. Kroz zaključke Kongresa potiče se aspekt potrošačkog mentaliteta i događa se liberalizacija Partije. Država više nije taj opći subjekt koji kontrolira proizvodnju i sve drugo, nego se na nekim mjestima stvari olakšavaju. Na primjerima Hrvatske, koja je sa Slovenijom bila najrazvijenija republika, to se vidi najbolje.

Kako to izgleda u Hrvatskoj?

- Pogledajmo jedan detalj koji nije nebitan. Na Opatijskom festivalu, koji tada i počinje, 1958. pobjednička je pjesma – “Moja mala djevojčica”, a u njoj su  stihovi “Tata, kupi mi auto, bicikl i romobil”… Hrvatska, koja nas zanima na ovoj izložbi kao izdvojena jedinica iz Jugoslavije, ulazi postupno u svijet potrošnje, što je na demokratskom Zapadu bilo veoma rašireno.

Čime to objašnjavate?

- Pa, to ima svoje sasvim jasne ekonomske razloge. Teška industrija uznapredovala je već ranije, laka je u uzletu, radnici zarađuju novac, taj novac treba usisati u državni proračun, a to se može tako da se potiče radnike da kupuju ono što su proiz­veli kako bi država opet došla do novca. Bila je to vrlo zdrava logika koja je bila nezamisliva u Mađarskoj ili Čehoslovačkoj.

Kojih je vaših pet simbola tog vremena?

- Šezdesetih godina bio sam tinejdžer. Krajem šezdesetih bio sam student, sudjelovao sam ‘68. i ‘70/71. u studentskim i uopće političkim previranjima. To su bile godine bunta, vjerovali smo u revolucije, ali to je i doba liberalizacije. Ujedno, to je doba ratova u globalnom smislu. Rat u Vijetnamu bukti, sve je počelo s krizom Kube i SAD-a, Hruščov je preuzeo SSSR i partiju, krajem desetljeća Hruščov će otići i doći će Brežnjev, dogodit će se Čehoslovačka u kolovozu 1968., a Jugoslavija traži svoj prostor između jednog i drugog pola. Godine ‘61. u Beogradu se osniva Pokret nesvrstanih, Titov sigurno najveći projekt u vanjskoj politici, Jugoslavija ima vrlo istak­nut status u globalnom smislu. Taj se status prepoznaje i na ekonomskom planu, pa i na kulturnom, jer naši proizvodi imaju dobro tržište u zemljama Trećega svijeta, naši arhitekti ondje grade velike projekte.

Što se proizvodi?

- Proizvodi se sve, od lokomotive do oružja.

Kako se sve proizvodi kad su ljudi željni svega? Tada se otvaraju granice i ljudi su sretni jer u inozemstvu kupuju – traperice.

- Naše tvornice su tada proizvodile hlače od plavog kepera koje su trebale glumiti traperice, a traperice su najmanje bile odjevni predmet, više simbol slobodnoga svijeta. Pojam dobro odjevenog mladića i djevojke bile su traperice marke Rifle. Ja sam doživio traumu kada sam sa 17. ili 18. godina dobio svoje prve traperice. Bile su to originalne levisice 501 s gumbima umjesto zipa. U Osijeku, gdje sam živio, takve hlače nitko nije poznavao. Sramio sam se nositi prave levisice, jer su na cijeni bile jedino talijanske rifle. Trebalo mi je vremena da shvatim što imam. Za izložbu smo nastojali naći originalne Rifle iz onoga doba, a možda ih ipak nabavimo iz jedne talijanske kolekcije.

To još postoji?

- Traperice Super Rifle proizvode se i danas, ali na izložbi imamo isključivo artefakte iz 60-ih. Jedan od odjevnih, ali i simboličkih predmeta je pravi talijanski šuškavac. Tražili smo ga dvije godine i onda se ispostavilo da ga je jedna moja kolegica sačuvala kao relikviju iz mladosti. Važna nam je i kontracepcijska pilula koja se počela proizvoditi 1960., ali nam je trebala autentična iz toga doba, pa smo je posudili iz jednog berlinskog muzeja. Pilula je obilježila mladost moje generacije, pogotovo što je to bilo i doba seksualne revolucije. Ta je pilula ujedno i najmanji izložak, dok je najveći pravi fićo, a imamo i vespu.

Fićo tada ima vrata koja se otvaraju prema naprijed?

- Da, tada je bio i vrlo popularan spaček. To su bila jeftina Citroënova kola čija su se vrata isto otvarala prema naprijed.

Vespa?

- Vespa je isto iz tog vremena, u odličnom je stanju, registrirana je i u funkciji. I vespa je, kao i fićo, bila vrlo važan statusni simbol. Svi ti funkcionalni predmeti imaju i svoje simboličko značenje, a upravo na to želimo ukazati i pročitati vrijeme zahvaćeno izložbom. Momak koji je vozio vespu lako je osvajao sve. Imate film “Ljubav i moda” s Bebom Lončar koja se u Beogradu vozi na toj vespi, a Gabi Novak pjeva u tom filmu. Gabi Novak nam je jedna od dragocjenih savjetnica za izložbu. Ona je bila ne samo sjajna pjevačica nego je i svojim odijevanjem, frizurom, ponašanjem pokazivala kako se istinske zvijezde ponašaju. Tada su zabavna glazba i kultura postale vrlo važne. Bira se Miss svijeta, a na izboru se naše djevojke plasiraju vrlo visoko. Nikica Marinović, lijepa Dubrovčanka, bila je druga na natjecanju za Miss svijeta, a tada se biraju i Miss teen. Pero Zlatar je tada bio urednik Plavog vjesnika i on je organizirao te izbore za tinejdžerske “Miss”. Na jednoj naslovnici Plavog vjesnika se pojavljuje prva Miss teen Jasminka koju primaju i čestitaju joj Josip Broz Tito i Jovanka Broz. To je također važno, jer pokazuje da i državni i politički vrh prihvaća pop kulturu kao bitan dio života.

Što ljudi tada žele? Kako žive?

- Ljudi vjeruju da je jako dobro, mahom su zadovoljni, a za to zadovoljstvo postoje i konkretni argumenti. Znalo se da će svakoga prvoga u mjesecu zaposleni ljudi dobiti plaću. Plaća nije visoka, ali je dovoljna da pokrije svakodnevni život. Nema gladi. Pedesetih je još bilo gladi, ali šezdesetih više ne. Rad se cijenio i plaćao. Postojala je dobra zdravstvena politika, zatim školstvo. Mladi, i vrlo skromnog imovinskog stanja, mogli su se preko stipendija i kredita školovati, pa su radnička djeca najnormalnije pohađala i završavala fakultete, a stimulirao se što kraći studij čime su se umanjivali krediti. Posao se cijenio i bilo ga je. Govorim to iz vlastitoga primjera, jer sam kao 21-godišnji student druge godine fakulteta počeo zarađivati, i to vrlo pristojno. Pisao sam po novinama i uskoro ih uređivao, radio sam i na radiju, a svagdje je bilo najnormalnije da se redovito isplaćuju honorari. Prema tome, postojala je na svim razinama vrlo stimulativna atmosfera. To je danas nezamislivo. Sa zarađenim sam novcem vrlo dobro živio, no nisam tako živio samo ja, nego i niz mojih prijatelja.

No, nije li tada standard limitiran? Živjelo se skromno, u malim stanovima, automobil je bio teško dostupan…

- Da, sigurno da je tako bilo, ali su ljudi kupovali kreditom i bili su spremni žrtvovati se za svoj san, bilo da je to fićo, bilo odlazak na godišnji odmor. Da ne kažem kako smo imali putovnice i mogli putovati u inozemstvo. Građani drugih socijalističkih zemalja sve to nisu imali. Živio sam pedesetak kilometara od Mađarske, ali tamo se nije išlo, niti su Mađari dolazili k nama, postojale su te barijere. Mi smo imali otvorene granice, mogli smo ići u Trst. Postojalo je još nešto, gastarbajteri. Naši građani, a Hrvati su bili najzastupljeniji u gastarbajterskom svijetu, vani zarađeni novac investirali su ovdje, podizali sebi standard.

Da, ali tada su odlazili samo muškarci, najčešće, dok su obitelji ostajale ovdje. Drukčije nego danas.

- Svojim prijateljima u Njemačkoj često spominjem jedan slučaj od prije 15-ak godina, a riječ je o jednom našem vrlo popularnom paru, Anici i Robertu Kovač. Robert i njegov brat Niko su nogometaši, jedan je bio izbornik. Anica Martinović bila je Miss Hrvatske, a ona i njezin suprug Robert rođeni su u Njemačkoj. Njima je njemački bio prvi jezik. To su djeca koja su rođena tamo. Starija djeca gastarbajtera su ostajala ovdje dok su im roditelji, često i oba, bili u Njemačkoj. Vrlo istaknuta njemačka književnica srednje generacije Marica Bodrožić piše na sjajnom njemačkom, iako joj je prvi jezik hrvatski. Međutim, za njezin se hrvatski ne bi baš moglo reći da je na istom nivou kao i literatura pisana na njemačkome.

Kad ste vi prvi put prešli granicu?

- Prvi put sam išao u Italiju 1965., pripremao sam se za studij povijesti umjetnosti i išao posjetiti Firencu i Veneciju. Tada je već bilo riješeno pitanje zone A i zone B, RAI je bio prisutan u mnogim hrvatskim domovima koji su imali televizor, a time su se nametali stanoviti društveni i kulturni kriteriji. Italija je nama bila taj pogled u svijet. Osnivali su se festivali i mnoge su velike talijanske zvijezde kancone gostovale na njima. Uostalom, Gino Pauli i Arsen Dedić su u glazbenom pogledu braća blizanci. Na našim su festivalima gostovale zvijezde, kao što su bili Sergio Endrigo, Iva Zanicchi, Nada Malanima, Claudio Villa, a kompozicije Nikice Kalogjere i Arsena Dedića pjevale su se i pjevaju se i danas u Italiji. U Hrvatskoj počinju veliki kulturni projekti, Milko Kelemen 1961. osniva Muzički biennale na koji dolaze najveći kompozitori kao Šostakovič, Stravinski, tadašnja avangarda kao Stockhausen, Pierre Schaeffer, Luigi Nono, Mauricio Kagel, John Cage... Iste godine osnivaju se Nove tendencije, pokret na likovnome području. Godine 1959. počinje djelovati umjetnička grupa Gorgona, a umjetnike iz te skupine danas se iznimno cijeni vani, djela im se izlažu na najprestižnijim izložbama i postižu lijepe cijene.

Svijet je tada bio podijeljen, razlike su između Istoka i Zapada velike, doba je Hladnog rata, gradi se Berlinski zid. Jugoslavija postaje privlačnim mjestom za takve kulturne projekte i Istoku i Zapadu, a Hrvatska je iz toga znala izvući koristi. Imala je logistiku, dobru infrastrukturu i mogla organizirati velike projekte.

Što je s utjecajem politike na kulturu? Politika je jako diktirala kulturni izričaj nakon Drugog svjetskog rata, a u to ne spada jedan Sergio Endrigo, sve što ste naveli ukazuje na prilično slobodan i politikom neopterećen život...

- Indirektno, i Endrigo spada u taj aspekt kulture koji nadgleda politika. Jugoslavenska politika željela se pokazati liberalnijom od sovjetske, a u nekim aspektima je uistinu i bila. Međutim, ne zaboravimo da smo imali Goli otok, da je postojala jaka cenzura i još jača autocenzura. Postojao je verbalni delikt, a da smo bili kontrolirani cijelo vrijeme, znali smo to. Nitko na našoj izložbi ne govori da smo bili zemlja visoke demokracije, jasno ističemo i pozitivne i negativne strane vremena.

Hoćete li i to prikazati?

- Naravno, kako da ne. Postojali su i načini igre, a navest ću vam jedan slučaj. Početkom 1963. godine Tito govori protiv apstraktne umjetnosti, kaže da se to ne može tolerirati. Sasvim je nejasno zašto on to govori. Neki to povezuju s Hruščovljevim napadom na istu takvu umjetnost kao na “buržoaska zastranjenja”. Međutim, istodobno se u Zagrebu priprema druga izložba Novih tendencija, dakle najradikalnije apstraktne umjetnosti koja je u to vrijeme postojala u Europi. Glavni organizator je Božo Beck, koji je tada bio vrlo istaknuta politička figura, bio je član zagrebačkog komiteta SK i bio je važan kulturni strateg. Takvi ljudi su omogućavali sve pozitivne stvari koje su se ovdje događale, a i u samoj Partiji je bilo ljudi koji su poticali takvu umjetnost. U Hrvatskoj druge polovice šezdesetih stasava nova generacija političara koja će, osobito nakon pada Rankovića kao zagovaratelja integralnog jugoslavenstva, osigurati da dođe do bujanja pozitivnih procesa.

Navest ću vam jedan drugi primjer. Izvještavajući o raspravi posvećenoj privrednoj reformi s jedne sjednice Centralnog komiteta SKH, održane u rujnu 1965. u Zagrebu, beogradski dopisnik glasnika Socijalističke partije Italije L’Avanti Michele Lubrano ističe kako se hrvatski komunisti zalažu da se “ostvarenje socijalizma treba odvijati u situaciji ekonomskog blagostanja, a ne u situaciji stalnih lišavanja na teret radnika”. Oni traže, kaže Lubrano dalje, “povećanje minimalnih plaća u mjeri u kojoj su povećane cijene artikala najšire potrošnje”. Tu reformatorsku liniju unutar Saveza komunista Hrvatske predvodi Miko Tripalo i krug političara oko njega, Savka Dabčević-Kučar, prije svih drugih. Dakle, stasala je nova generacija političara koja ima nazore drugačije od onih koje su nametali bivši i još uvijek postojeći, ali prikriveni staljinisti.

Ti mlađi političari, inače četrdesetogodišnjaci s partizanskim backgroundom, obrazovani su i žele bolju budućnost svoje zemlje u svakom pogledu. Smatraju da stvari ne smiju biti krute i zatočene u socijalizmu kao statičnoj kategoriji, nego unose elemente promjena. Ono što je na kraju šezdesetih godina bilo s Hrvatskim proljećem, sa Savkom Dabčević Kučar, Mikom Tripalom, Haramijom, Bijelićem, Pirkerom, čitavim nizom njima bliskih političara rastočilo je kruti, dog­matski socijalizam. Težilo se transformaciji partije, a zdravi impulsi bliski razvijenim socijaldemokratskim partijama Zapada, tu prije svega mislim na Willyja Brandta i Helmuta Schmidta, pa onim što će se sedamdesetih razviti unutar eurokomunizma s Berlinguerom na čelu, tragovi svega toga mogu se donekle naslutiti u reformskome krilu koje su vodili hrvatski komunisti. Štoviše, 1971., kada su zahtjevi za političkim reformama u Hrvatskoj bili najsnažniji, nazirale su se opcije koje su sličile višestranačju.

Boris Kovačev / HANZA MEDIA
 

Višestranačje? Kako to vi vidite?

- Jasno se znalo koja je Savkina i Tripalova politika, izmijenjeni Savez komunista. Matica hrvatska imala je svoje krilo, studentske vođe kao Budiša, Paradžik, Čičak imali su svoj pogled, sve su to bili, sigurno ne potpuno, ali donekle artikulirani nazori koji podsjećaju na višestranačje. U tom reformatorskome ozračju svakako treba spomenuti i doprinos časopisa Praxis koji počinje izlaziti 1964. godine. Pokreću ga profesori s mojega, Filozofskog fakulteta, s Odsjeka za filozofiju i sociologiju, a teži se transformaciji partijskog sustava. U to vrijeme kreće Korčulanska ljetna škola gdje dolaze najutjecajniji mislioci marksističke orijentacije, lijevo su orijentirani i zadržavaju kao svoj svjetonazor socijalizam kao optimalno. Oni su, međutim, bili krajnje indiferentni, čak negativno nastrojeni prema transformacijama hrvatskih komunista, Savke Dabčević Kučar i Mike Tripala.

To se najbolje vidjelo u prosincu ‘71. kada Tito ruši vrh hrvatske politike, a praxisovci se prema svemu ponašaju ignorantski. Nekoliko godina kasnije novo će partijsko rukovodstvo ukinuti financiranje časopisa Praxis i Korčulansku ljetnu školu, smatrali su njihovu djelatnost očito nepoželjnom. O ograničenjima, pa i ideološkim zastranjenjima praxisovaca prvi je kritički počeo sredinom 80-ih pisati filozof Neven Sesardić, inače asistent Gaje Petrovića.

Pojavljuje li se i Franjo Tuđman u svim tim godinama?

- Kada je 1971. Matica hrvatska pokrenula novine Hrvatski tjednik, uvodni tekst (Proslov) potpisali su Franjo Tuđman, Hrvoje Šošić i Igor Zidić. Tuđman tada nije imao onu karizmu, pa ni političku važnost kao neki drugi, prije svega Tripalo i Savka.

A Vlado Gotovac?

- On da, Gotovac je bio vrlo važan.

Koliko ste dugo pripremali ovu izložbu?

- Intenzivno trinaest godina, od kada sam završio izložbu posvećenu pedesetima. Radeći na njoj, shvatio sam da je ostalo mnogo toga važnoga što se tek iniciralo, a razvit će se u šezdesetima.

Da morate napraviti izložbu o prvom desetljeću ovog stoljeća, od 2000. do 2010., biste li imali puno posla?

- Sigurno da bi posla bilo, ali tome se nikada ne bih posvetio jer ne nalazim u tome razdoblju intrigantnih tema kao u ranijim periodima, a s druge strane, svjestan sam i svojih godina.

Što je posljednji eksponat na izložbi?

- Onaj najsitniji, kontracepcijska pilula, budući da je prvi eksponat najveći, a to je pravi fićo.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija