36 MJESECI UZALUDNOG TRUDA Zašto se Plenkovićev veliki plan da reformira HDZ sve više pokazuje kao veliki podbačaj

Točno prije tri godine, 17. srpnja 2016., Andrej Plenković je kao jedini kandidat, glasovima 98 tisuća članova stranke, izabran za novog predsjednika HDZ-a. Na čelo najveće hrvatske stranke dolazi “blitzkriegom”, samo mjesec dana nakon što je, pritisnut “aferom konzultantica” i neuspjelim preslaganjem parlamentarne većine, Tomislav Karamarko bio prisiljen na abdikaciju.

Točno prije tri godine, 17. srpnja 2016., Andrej Plenković je kao jedini kandidat, glasovima 98 tisuća članova stranke, izabran za novog predsjednika HDZ-a. Na čelo najveće hrvatske stranke dolazi “blitzkriegom”, samo mjesec dana nakon što je, pritisnut “aferom konzultantica” i neuspjelim preslaganjem parlamentarne većine, Tomislav Karamarko bio prisiljen na abdikaciju.

Nakon fijaska sa žestokim nacionalistom Karamarkom i vjerojatno ispravno ocjenjujući da s takvim profilom lidera - koji neće imati podršku većine centrističkih birača - ne mogu pobijediti na rujanskim izborima 2016., stranački patrijarsi odabiru Plenkovića, tada zastupnika u Europskom parlamentu, za novog šefa HDZ-a. Taj potez pokazao se efikasnim, HDZ je brzo dignuo svoj rejting i pobijedio na parlamentarnim izborima održanim samo dva mjeseca pošto je Plenković došao na čelo stranke.

Plenković je uoči izbora za novog šefa HDZ-a kao i neposredno nakon što je izabran obećao da će “mijenjajući HDZ, mijenjati i Hrvatsku”.

A kako je planirao promijeniti HDZ, pa onda i Hrvatsku? Tako što će odrezati krajnje desno, ultranacionalističko i ksenofobno krilo stranke kako bi pročistio HDZ i učinio ga modernom europskom strankom desnog centra. Procjenjivao je vjerojatno da će takav HDZ onda imati veći potencijal jer će postati prihvatljiv i velikom dijelu umjerenih, centrističkih glasača.

“Želim HDZ profilirati kao okupljajuću, državotvornu stranku čvrsto usidrenu u desnom centru na baštini demokršćanstva i univerzalnih načela”; “Moja misija angažmana za predsjednika HDZ-a bila je da ga politički pozicioniram tamo gdje ga je želio trasirati predsjednik Tuđman. To je jasno profilirani desni centar, narodnjačkih i demokršćanskih vrijednosti”; “Naše vrijednosti su narodnjaštvo, demokršćanstvo, državotvornost, domoljublje, ali i sve europske vrijednosti, od poštovanja individualnih prava do zaštite manjinskih. S te pozicije HDZ čini najviše za Hrvatsku”, tvrdio je Plenković pošto je izabran (odabran?) za novog šefa HDZ-a.

Dakle, aktualni premijer planirao je HDZ transformirati u stranku koja će nalikovati na neke zapadnoeuropske demokršćanske i konzervativne stranke desnog centra poput, primjerice, njemačkog CDU-a - glavnog stupa Europske pučke stranke kojoj pripada i HDZ. Biti član ili glasač desnocentrističke stranke u zapadnim zemljama ne znači razlikovati se samo od birača i članova stranaka lijevog centra nego i od birača i članova stranaka krajnje desnog dijela političkog spektra. Naime, zapadne konzervativne i demokršćanske stranke ne asimiliraju radikalnu desnicu, a kamoli da joj pripadnici krajnje desnice budu organski dio njihove organizacije.

U Njemačkoj je CDU, zatvorivši vrata ksenofobima i ultranacionalistima, možda i svjesno žrtvujući dio biračkog tijela, takve svoje simpatizere prepustio antiimigrantskom i izrazito antimuslimanskom AfD-u (Alternativa za Njemačku). Dok su se oni kojima je i AfD previše “light” okupili oko neonacističkog NPD-a.

U istočnoj Europi nominalno konzervativne i/ili demokršćanske stranke često su de facto izrazito desne, a u slučaju mađarskog Fidesza ili poljskog PiS-a (Stranka zakona i reda) ultarnacionalističke i ksenofobne stranke.

HDZ se nalazi negdje između CDU-a s jedne te PiS-a i Fidesza s druge strane, ali po strukturi članstva i biračkog tijela više sliči na istočnoeuropske sestrinske stranke jer u sebi HDZ još uvijek sjedinjuje i demokršćanske, konzervativne i građanske vrijednosti s klerikalnim i tvrdim nacionalističkim elementima.

Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa.