NACIONALNA IZDAJA ILI...?

ALEKSANDAR VUČIĆ IZNENADA NAZVAO REPORTERA GLOBUSA 'Svi Srbi znaju da su izgubili Kosovo...'

Profimedia

 

Puno toga što se na Kosovu događa danas podsjeća me na ono što se događalo potkraj 1980-ih – ma koliko prilike i okolnosti bile bitno drugačije (i gotovo neusporedive).

Krenut ću od svog susreta i razgovora s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, početkom veljače ove godine. Nakon obavljenoga intervjua za Globus imali smo tzv. radni doručak, u Vili Bokeljki na Dedinju. U jednome trenutku upitao sam Vučića kako misli riješiti problem Kosova. Malo je razmislio – proteklo je nekoliko sekundi znakovite napete šutnje – a onda je rekao da neće, ili da ne misli dati sjever Kosova. Nisam uspio upamtiti baš svaku njegovu izgovorenu riječ.

Obrana sjevera Kosova – da bi to bila, na neki način, okosnica njegove politike za Kosovo. U njegovim mukotrpnim, maratonskim pregovorima s političkim predstavnicima Albanaca na Kosovu (ali i s premijerom Albanije Edijem Ramom, kojega je također uključio u pregovore), kao, naravno, i s visokim predstavnicima Europske unije, na čelu s europskom povjerenicom za vanjske poslove i sigurnost, Talijankom Federicom Mogherini.

Od toga našega razgovora do danas, proteklo je oko pola godine. I, vidim, Vučić se u znatnoj mjeri drži toga svojega meni unaprijed najavljenog koncepta – da će pokušati “obraniti” sjever Kosova. To jest, da je sjever Kosova njegova posljednja crta obrane, u sklopu onoga što se u kosovsko-međunarodnopolitičkome žargonu naziva, evo ima tome već više od godinu dana, “sveobuhvatnim sporazumom za normalizaciju odnosa Srbije i Kosova”. Pojednostavljeno rečeno: da, priznat ćemo Kosovo (ali bez čina eksplicitnog međunarodnopravnog priznanja), ali ćemo zauzvrat “istrgovati” sjever Kosova. Nećemo im (Albancima na Kosovu) dati baš sve, nešto ćemo ipak uspjeti zadržati i za sebe.

I tu odmah ulazimo u središte ove priče – a to je, o čemu danas mnogi govore ili pišu, ali bez puno opipljivih informacija ili podataka, (Vučićev) koncept tzv. “razmjene teritorija”, iliti koncept “korekcije granica”. Ili još kraće i jednostavnije rečeno, koncept “kompromisa” (to je riječ koju Vučić u zadnjih nekoliko tjedana/mjeseci najviše rabi).

Odmah da napomenem, da ne bude zabune – jedno je (ona stara, bivša) opcija tzv. “podjele Kosova”, a nešto sasvim drugo ovaj novi, Vučićev (možda i ne samo njegov) koncept “razmjene teritorija” (odnosno “korekcije granica” ili “kompromisa”).

Osim Vučića (a pitanje je koliko i on sam u to čvrsto vjeruje) i njegovih bliskih suradnika u SNS-u i političko-državnom vrhu Srbije (gotovo) nitko ni u Srbiji ni izvan nje nije sklon povjerovati da se u praksi uistinu može provesti u djelo ta, prilično hrabra, zamisao o “razmjeni teritorija”.

Upravo dok pišem ove retke – u ponedjeljak, 23. srpnja, oko 15.30 – javio mi se, mobitelom, Aleksandar Vučić, iz svog predsjedničkog ureda:

– Svi Srbi znaju da su izgubili Kosovo – ali ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da vratim što se može, pa da to na kraju ne ispadne kao potpuni poraz ili potpuni gubitak. Kao što ste se i sami imali prilike uvjeriti, svi me napadaju, i u tim napadima ne biraju riječi ni sredstva, ali nitko od njih zapravo ne želi da se problem Kosova riješi. I još se čude – i onda me zbog toga napadaju – kako se ja samo usuđujem da uopće nešto rješavam!

Vučić je malo zastao, a onda nastavio, tj. dovršio započetu misao:

– Ako ću vidjeti da je nešto dobro za Srbiju, ja ću to gurati – bez obzira na posljedice. Vidite da postižem neke opipljive rezultate, posebno na ekonomskom planu. Javni dug Srbije se smanjuje, teškim mjerama postižu se opipljivi rezultati. Ali ti koji misle, i tako se i ponašaju, da se rak može izliječiti aspirinom – ti ili loše žele Srbiji ili su budale!

Cijeli tekst pročitajte u novom Globusu:

 

Izdvajamo

Iz drugih medija