U SAD-u traje politička borba između frakcija, a atmosfera je napeta – tako je pisao 5. rujna ove godine George Friedman, čelnik think tanka Geopolitical Futures. “Izbori na polovici predsjedničkog mandata održavaju se u ozračju neizmjernog nacionalnog stresa”, u petak je napisao David Remnick, glavni urednik magazina The New Yorker. Dva sjajna poznavatelja političke situacije u Sjedinjenim Američkim Državama, prvi bliži desnom, a drugi lijevom centru, dali su gotovo jednoznačan opis klime prije izbora koji će se održati 6. studenoga.
Pri čemu je važno napomenuti da je Remnick pisao nakon što je na 14 dosad potvrđenih adresa prošlog tjedna stigao paket s eksplozivnom napravom. I to adresa bivših i sadašnjih visokopozicioniranih demokratskih dužnosnika (Barack Obama, Hillary Clinton, senator Cory Booker, zastupnica Maxine Waters) ili ljudi koji ih otvoreno podržavaju (glumac Robert de Niro, milijarder George Soros).
Zaključak se nameće sam od sebe: politička atmosfera u SAD-u bila je toliko pregrijana da ljudi s ruba gube dodir s ograničenjima civiliziranog društva. Cesar Sayoc otkriven je kao bombaš: radikalni desničar, fanatični sljedbenik predsjednika Donalda Trumpa koji živi u kombiju i nema budućnosti. U subotu je još jedan bijeli desničarski radikal posegnuo za nasiljem i pobio 11 ljudi u sinagogi u Pittsburghu. Sayocu su za sve krivi demokrati, manijakalnom ubojici (ime mu ne želimo navoditi) židovi. Kao i nacistima, dok su komunistima bili krivi svi koji ne misle kao oni, muslimanskim radikalima svi koji ne prihvaćaju njihovu verziju islama, a i kršćanstvo ima po tom pitanju što reći.
Indikativno je da se ovi američki izbori zbog svega navedenog održavaju u stanju duha nacije koji odgovara onom otprije 50 godina: 1968. godine su izbori (tada i predsjednički) bili obilježeni ubojstvima Martina Luthera Kinga i Roberta Kennedyja. I kao da se u najvećoj svjetskoj vojnoj, ekonomskoj i političkoj sili tako zatvara polustoljetni krug: ideje pokreta iz 1968. godine, iako ne tako vidljive u SAD-u kao u Europi, dale su snažan pečat budućem razvoju SAD-a. Konačno, tada je Amerika izabrala Richarda Nixona, koji je završio Vijetnamski rat koji je razdirao američko društvo, a taj je raskol potvrđen aferom Watergate. A te su ideje svoj vrhunac doživjele 40 godina kasnije izborom crnca za predsjednika.
Da bi se zatim sve to, kao i u Europi, srušilo. Dok na Starom kontinentu ratoborni Viktor Orbán tvrdi da je njegova zemlja “kršćanska utvrda” pa tako političku retoriku vraća i 400 godina unatrag, u SAD-u Donald Trump, bivša zvijezda reality showa koja je uspjela postati predsjednikom, pokazuje manjak temeljnih ljudskih osjećaja: odbio je otkazati ijedan predizborni nastup kako bi pokazao minimum sućuti prema ubijenima u Philadelphiji. I rekao da nije problem u oružju do kojeg je mahniti ubojica lako došao, nego u tome što nije postojala dobra zaštita – u sinagogi, mjestu molitve. A vrlo brzo je pronašao i krivca za bombe: to su, jasno, mediji srednje struje i njihove “lažne vijesti”.
Trump je bio toliko bezobziran da je u jednom od svojih omiljenih tweetova napisao: “Republikanci imaju dobre rezultate prema anketama, ali kada se pojavila priča o ‘bombama’, ta dinamika se usporila. Žalosno je to što se događa. Republikanci idite glasati!” Stavljajući navodnike nad riječ bomba doveo je pitanje postojanje stvarne prijetnje i opasnosti po osobe kojima su stigle pošiljke s paklenim strojem. Zanemarujući i FBI, koji je rekao da je riječ o po život opasnim paketima. Nije izrijekom prihvatio tezu desnih medija, ne Fox Newsa, već onih radikalnih, poput Rusha Limbaugha, da iza pošiljki stoje demokrati koji na taj način žele preoteti izbornu pobjedu republikancima. Ali je nije ni na koji način odbacio.
Početkom ljeta činilo se da su izbori odlučeni. Demokrati su u anketama imali veliku prednost, a čak i zadrti republikanci su s nevjericom gledali kako ruski predsjednik Vladimir Putin otvoreno ponižava Trumpa. No, tko god je pomnije pratio barem jedan izborni krug u SAD-u, naučio je glavnu lekciju: ništa nije riješeno do samih izbora. Vrlo je malo izbora za koje se unaprijed sa sigurnošću moglo reći kako će proći: Obamina pobjeda 2008. godine jedan od takvih rijetkih slučajeva. Demokrati su se nadali da će to biti i ovaj put, ali preračunali su se. Prijelomnica je bio izbor suca Vrhovnog suda. Trump je izabrao Bretta Kavanaugha, koji je odmah naišao na negativan doček demokrata. A zatim je uslijedio niz optužbi protiv Kavanaugha zbog seksualnog zlostavljanja žena.
Demokrati su se dohvatili tog slučaja uvjereni da će na njemu neodlučnim biračima dokazati da treba biti protiv Trumpa i republikanaca. I donekle su uspjeli. No nisu računali na usporednu posljedicu: republikanci su se, svjesni važnosti prebacivanja Vrhovnog suda u ruke konzervativaca, postrojili iza Trumpa i pokazali iznenađujuće jedinstvo. Dio neopredijeljenih birača, kao i republikanaca koji su planirali apstinirati, potaknut unisonom podrškom predsjedniku vratio se u političku arenu. Do rujna se smatralo da će demokrati osvojiti cijeli Kongres, dakle i Senat i Zastupnički dom, što bi im dalo široki prostor za napad na Bijelu kuću.
Nakon rujna je jasno da Senat gotovo sigurno ostaje u republikanskim rukama. Zastupnički dom vrlo vjerojatno osvajaju demokrati. Pa će ovi izbori ostati zapamćeni po masovnoj mobilizaciji na obje strane političkog spektra. Što bi trebalo biti dobro za demokraciju da nije posljedica svega navedenog. Jer, republikanci postaju, odlaskom velikog Johna McCaina, stranka desnice. Trumpova toksična retorika privlači bijele muškarce, a njegov oštar stav prema Kubi dovodi i dio Hispanoamerikanaca, a kad tome dodamo radikalne religijske skupine, dobivamo republikansko biračko tijelo. Koje Trump pridobiva najavom izgradnje zida na meksičkoj granici i demoniziranjem golih i bosih migranata koji iz Srednje Amerike idu prema SAD-u.
Kad se tomu doda uistinu dobro ekonomsko stanje u zemlji, sve rezultira stabilnom podrškom – nešto manje od 50 posto. A birači su raspoređeni u više saveznih država pa stoga jamče očuvanje prevlasti u Senatu. Demokrati su se uspjeli podići na noge nakon teškog poraza prije dvije godine i vratiti povjerenje javnosti. No, izuzetno je ozbiljan problem definiranje njihove političke platforme. Ta je stranka i ranije bila poznata kao kišobran pod kojim se okupljaju političke opcije centra i lijevog centra, što joj je otežavalo kreiranje jedinstvenog glasa. Lijeva retorika senatora Bernieja Sandersa uzdrmala je stranku 2016. godine (mnogi će reći da je zbog toga Hillary Clinton izgubila izbore) i u njoj uhvatila korijena.
Potvrda je bila Alexandria Ocasio-Cortez, 28-godišnja prijašnja Sandersova aktivistica koja je na predizborima 26. lipnja pobijedila etabliranog demokrata Joea Crowleyja. I gotovo sigurno će ući u Kongres jer je riječ o newyorškoj izbornoj jedinici kojom vladaju demokrati. Ideje ljevice, neki čak govore socijalizma, nisu postale srednja struja u stranci, ali privlače velik broj mladih glasača i žena. Istodobno, upozoravaju iz stranačkog establishmenta, odvraćaju birače centra. No, niti jedna strana ne popušta. Pa u tom srazu na vidjelo izbija još jedan veliki problem, stranački sukob generacija.
Naime, vremešna Nancy Pelosi smatra kako ona treba dobiti mjesto predsjednice Kongresa (što je bila nakon izbora 2006. godine), a i niz drugih etabliranih članova stranke protivi se prepuštanju mjesta mlađima i lijevom krilu jer, za razliku od Crowleyja, nisu morali ići na predizbore. A ovaj sve snažniji pokret u Demokratskoj stranci nije u stanju definirati svog lidera između starog Sandersa i nešto mlađe senatorice Elizabeth Warren pa je posljedica te unutarnje dinamike činjenica da je najvjerojatniji stranački kandidat za predsjedničku nominaciju Joe Biden. Bivši Obamin potpredsjednik.
Dugoročno, ključni je problem definiranje politike demokratskog Zastupničkog doma prema Trumpu: hoće li pokretati pitanje opoziva, dakle svoju politiku usmjeriti na udar protiv sadašnjeg predsjednika ili će se fokusirati na spašavanje i jačanje sustava zdravstvene zaštite, poznatog Obamacare, što je tema koju podržava 51 posto republikanaca i 70 posto Amerikanaca. I kojom bi definirali svoju političku platformu za izbore 2020. godine. A ti prijepori otežavaju odgovor na presudno političko pitanje: kako izabrati kandidata koji će se sučeliti s Trumpom za dvije godine. I koji neće krahirati kao John Kerry protiv Busha sina 2004. godine. Ili Jimmy Carter protiv Ronalda Reagana 1980.
