Zemljama poput SAD-a, Njemačke, Australije, Nizozemske i Čilea u kojima su posljednjih mjeseci razotkriveni zaprepašćujući primjeri seksualnog nasilja što su ih počinili svećenici sada se, očito, pridružuje i Hrvatska. Prvi se put i kod nas dogodilo da hrabri pojedinac s imenom i prezimenom istupi u javnost i prozove visokopozicioniranog katoličkog svećenika zbog bludničenja. Učinio je to prošli tjedan zagrebački akademski slikar i predavač na fakultetu Marin Sovar, koji je Globusu ispričao kako ga je prije više od 13 godina u svojoj kuriji na Kaptolu seksualno uznemiravao monsinjor Zvonimir Kurečić, donedavni prebendar i bliski suradnik kardinala Josipa Bozanića.
Slučajno se poklopilo da je na dan izlaska Globusa koji je na naslovnici donio Sovarovu mučnu ispovijest, u srijedu 5. prosinca, Sovar nakon dugo vremena opet kročio u crkvene prostorije na Kaptolu. Naime, nekoliko dana prije stigao mu je poziv Međubiskupijskog prvostupanjskog suda da dođe dati svoj iskaz u vezi s tim događajem. Sovar je prošli mjesec Zagrebačkoj nadbiskupiji na dvije gusto ispisane stranice opisao što mu se dogodilo na 2005., a isti je tekst predao i policiji kojoj je podnio prijavu. U skladu s uobičajenom procedurom, policija bi u idućim tjednima i mjesecima trebala provesti istragu, nakon čega će Državno odvjetništvo odlučiti ima li elemenata za dizanje optužnice. Tada će biti jasno hoće li nakon crkvenog Sovarova prijava dobiti i epilog na civilnom sudu. Kazneni je zakon za bludne radnje i seksualno uznemiravanje, što su najblaži oblici kaznenih djela protiv spolne slobode, predvidio zatvorsku kaznu do godinu dana.
No, kako god da se ovaj slučaj bude dalje razvijao, već je sada izvjesno da Katolička crkva u Hrvatskoj teško više može tvrditi da seksualnog nasilja u njezinim redovima nema. U nekima od brojnih hrvatskih medija koji su proteklih dana nakon Globusove objave Sovarovoj priči posvetili mnogo prostora pojavila su se nagađanja da u pozadini njegova javnog istupa stoje obračuni na Kaptolu između različitih svećeničkih lobija te da se udarom na monsinjora Kurečića pokušava napakostiti i samom kardinalu Bozaniću. Takve teorije urote, međutim, nemaju mnogo veze s istinom. Potvrđuje nam to i sam Marin Sovar koji se godinama borio sa svojim vlastitim traumama i oklijevao zatražiti od države ono na što kao građanin ima pravo, da procesuira osobu ili osobe koje su mu nanijele zlo.
Mnogi su se ovih dana pitali zašto je tek sada izašao pred javnost i institucije. Nije posve točno da je tolike godine o svemu šutio jer je svoje neugodno iskustvo s Kaptola i sve što mu je prethodilo više puta ispričao osobama u svojoj blizini, obitelji, prijateljima, kolegama… Upravo je slučaj Marina Sovara potaknuo prije dvije godine njegovu znanicu iz Srijema da Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji prijavi što je njezinoj kćeri prije dosta godina kao djevojčici činio jedan župnik. Kroz Sovarovu je priču u Globusu u javnost tako izašao i taj, još jedan težak slučaj dobro poznat i Crkvi i policiji. Sovara je u svibnju zagrebačka policija pozvala da kaže što zna u sklopu istrage o tom srijemskom slučaju i on je tada prvi put službenoj osobi ispričao i što se njemu dogodilo na Kaptolu, a to ga je ohrabrilo da i sam podnese prijavu i obrati se Globusu, u kojem je pročitao tekst o seksualnim skandalima u Crkvi u Americi i drugim državama.
Poput većine drugih ljudi koji su doživjeli seksualno nasilje i zbog toga osjećaju strah i sram, ni Marin Sovar ne krije da mu nije nimalo ugodno o tome govoriti pred nepoznatim ljudima kao što su policijski službenici ili novinari. Govoreći o tome na glas, na neki način sve opet proživljava. Uvjeren je da je njegovo jedino oružje kojim se može suprotstaviti moćnim ljudima koji su mu nanijelo zlo – istina. Ne očekuje da će počinitelj snositi neke teške kazne. Ne namjerava ni od koga tražiti financijsku odštetu. Ne nada se ni da će mu se itko ispričati jer su za to već imali priliku, a nisu se oglasili.
Sva trojica prozvanih svećenika – monsinjor s Kaptola, franjevački gvardijan koji ga je povezao sa Sovarom te župnik iz Srijema – u medijima su proteklih dana odbacili optužbe koje im on stavlja na teret. Na institucijama je da utvrde tko govori istinu. Sovaru je veoma stalo da istina izađe na vidjelo jer smatra da će tako vratiti svoje izgubljeno dostojanstvo, a time i duševni mir. Zato riskira i vlastiti ugled, i te kako svjestan da sada svi znaju da je on taj kojega je pokušao obljubiti svećenik. Već se naslušao zlobnih komentara na svoj račun i zbog toga želi da oni koji misle da to što mu se dogodilo na Kaptolu nije ništa strašno ni vrijedno spomena pokušaju shvatiti da imaju potpuno krivo. A nada se i da će svojim primjerom ohrabriti i druge žene i muškarce nad kojima su spolno nasilje počinili svećenici da ih prijave. Dobro zna da on nije jedina žrtva jer je neke i osobno upoznao.
Uostalom, i Katolička crkva, barem deklarativno, već nekoliko desetljeća zagovara načelo nulte tolerancije prema seksualnim predatorima u svojim redovima. Međutim, pojedini su biskupi zataškavali slučajeve nasilja i probleme rješavali tako što bi svećenike terećene za seksualne zločine premještali u druge župe. I na klerike se odnosi obaveza da teška kaznena djela za koja znaju prijave civilnim vlastima, no diljem svijeta to se u praksi uglavnom nije provodilo.
Onaj tko zataškava zločin, na neki način u njemu i sudjeluje. Po tome se Crkva ne razlikuje mnogo od drugih velikih sustava u kojima vlada hijerarhija te je šef odgovoran i za postupke svojih podređenih. Ključ je da se zločini ne smiju zataškavati. Nigdje, a pogotovu u institucijama kao što su škola ili Crkva, jer su učitelji i svećenici ljudi kod kojih bi se trebala podrazumijevati visoka moralnost i zato što ti ljudi imaju velik utjecaj na mlade, koji u njima vide autoritet. Ako su takve osobe predatori, mnogo će lakše doći do žrtve, bez obzira na to je li maloljetna ili punoljetna. A žrtve će ih teže prijaviti u strahu da im okolina neće vjerovati i da će biti izložene podsmijehu, posebno u manjim sredinama, gdje su svećenici vrlo utjecajni u životu zajednice.
Prijavljivanjem seksualnog nasilja ono se zasigurno neće nikada dokraja iskorijeniti, ali se samo otkrivanjem umjesto skrivanjem može podići razina svijesti i potencijalnim počiniteljima poslati poruka da će ih, ako to učine, stići pravda. Isto tako, vjernici iza oltara žele vidjeti moralne i časne ljude, što zasigurno većina svećenika i jest, a Crkva na čelu s papom Franjom u zadnje se vrijeme otvoreno obračunava s problemom seksualnog zlostavljanja.
U kolovozu je porota američke savezne države Pennsylvanije zaključila da je američka Katolička crkva sustavno zataškavala slučajeve seksualnog zlostavljanja koje je u razdoblju od 70 godina počinio 301 svećenik nad više od tisuću osoba. Nakon te objave papa Franjo je priznao da je Katolička crkva “dugo ignorirala ili ušutkavala” žrtve zlostavljanja. Umirovljeni washingtonski nadbiskup Theodore McCarrick optužen je za seksualno zlostavljanje maloljetnika prije 45 godina. Papa Franjo ga je u lipnju prisilio na vraćanje kardinalske titule. U Nizozemskoj su nedavno objavljeni rezultati istraživanja koji otkrivaju da je od 1945. do 2010. čak 20 od 39 nizozemskih kardinala, biskupa i njihovih pomoćnika “prikrivalo seksualna zlostavljanja i tako omogućilo zločincima da nastavljaju činiti kaznena djela i uzrokuju još veće patnje svojim žrtvama”. Studija koju je naručila Njemačka biskupska konferencija, otkrila je u rujnu da je 1670 pripadnika klera u toj zemlji seksualno zlostavljalo 3677 maloljetnika, većinom dječaka, između 1946. i 2014.
“Deprimirani smo, šokirani i sramimo se zbog stvarnosti seksualnog zlostavljanja maloljetnika u Katoličkoj Crkvi”, rekao je poglavar Njemačke biskupske konferencije kardinal Reinhard Marx. Potaknut tim otkrićima, papa je pozvao predsjednike nacionalnih biskupskih konferencija iz cijelog svijeta da 21. do 24. veljače iduće godinu dođu u Vatikan kako bi raspravljali o slučajevima zlostavljanja i zaštiti žrtava. Nema sumnje da Vatikan pozorno prati i što se događa u Hrvatskoj.
