Kad smo jutro poslije izvanrednih izbora, nakon što je Živi zid s osam mandata osvojio epitet izbornog iznenađenja, u redakciji Jutarnjeg lista pripremali kratke biografije o novopečenim saborskim zastupnicima, kolega se čudio cjepidlačenju Branimira Bunjca. Bunjac je inzistirao da uz njegovo ime svakako navedemo titulu dr. sc. I vrlo detaljno navodio svaku stavku koju je smatrao bitnom u svojem životopisu. Nabrajao je vođenje školske šahovske sekcije, mentoriranje učenika, brojne školske izlete i seminare kao postignuća koja novinar svakako treba spomenuti kao referentnu točku u njegovoj karijeri.
Ajme, dosadnjaković, kako će s takvim stilom postati vidljiv u Saboru... Kakva pogrešna procjena! Tri mjeseca kasnije Bunjac će puniti novinske stupce kao političar koji je izludio premijera Andreja Plenkovića i skinuo mu prvi sloj diplomatske pozlate tolerantnog i pribranog lidera. U fonogramima saborskih sjednica ostat će na gotovo pedeset stranica zabilježen Bunjčev ekspoze protiv politike HDZ-a i žestoka Plenkovićeva obrana.
Bujica optužbi
U Sabor je premijer došao, podsjetimo, podnijeti Izvješće o sastanku Europskog vijeća i pritom se pohvalio kako će uvesti praksu redovitog izvještavanja zastupnika, premda to zakon od njega ne traži. Sve to u ime dobre suradnje i informiranosti – kao opozit svojim prethodnicima koji nisu toliko držali do mišljenja druge strane na Markovu trgu.
No, umjesto idile nastao je rašomon.
Bunjac je jednoličnim tonom nizao optužbe: “Ovo izvješće mi je otvorilo oči kao malo koje drugo u Saboru. Sve do danas gajio sam nekakvu slabašnu nadu da ste vi ipak hrvatski premijer. Međutim, sada sam čvrsto uvjeren da ste vi samo jedan briselski projekt i ništa drugo. Klanjate se EU, kao da se radi o nekoj religiji. Povlađujete korporacijama. I još i mislite da morate biti predvodnik takve politike... Koji je smisao toga da odlazite u Ukrajinu i zaoštravate odnose s Rusijom? Čemu služi vaša najava da će Hrvatska uvesti euro – to je kao da se netko danas zalaže za uvođenje feudalizma, jer mi se odricanjem od kune odričemo hrvatskog suvereniteta...” nije se mogao zaustaviti Bunjac, optužujući Plenkovića da se nastavlja ulizivati stranim premijerima, što je započela još bivša ministrica vanjskih poslova: “Vaša politika prema Siriji je katastrofa svih katastrofa... Koliko čujem, spremaju se nove sankcije prema Hrvatskoj izazvane isključivo vašim izjavama... Iz cijelog ovog vašeg izvješća možemo samo zaključiti da je hrvatska vanjska politika jedan potpuni debakl. Ne srljajte kao guske u maglu”, bombardirao je Bunjac premijera i izazvao niz replika kojima su HDZ-ovci nastojali obraniti Plenkovića zamjerajući Bunjcu neznanje i jeftini populizam.
Josip Borić uzvratio je tamo gdje Živi zid najviše boli: “Ako je netko projekt Bruxellesa, kako onda nazvati Živi zid? Projektom Moskve? Je li taj projekt falsificiranje raznih dokumenata? Jesu li to žute kuverte Živog zida koje nemaju vlasnika kojima se sada bave institucije?”
I Joško Klisović upozorio je Bunjca da griješi jer je o ulasku u EU postojao konsenzus. Na to mu je Bunjac, sve u istom, mirnom tonu, uzvratio da je Klisović konkurent premijeru u podilaženju Bruxellesu i priprijetio da će organizirati referendum o izlasku iz EU.
Bunjčeve opservacije toliko su uzrujale premijera da je pokazao i svoju drugu, manje uglađenu stranu:
“Jedna od ključnih zadaća, moja osobna, bit će politička, argumentirana bitka protiv vas i vaše politike i vaše demagogije, neznanja i dovođenja u zabludu brojnih hrvatskih birača. To će biti jedan od ključnih ciljeva, vjerujte mi... Da se vi usudite meni reći da sam ja nečiji projekt?! Temeljem kojeg to legitimiteta? Imam sva tri moguća legitimna mandata koja mogu imati, lokalni, nacionalni i europski. Vi meni sporite legitimitet hrvatskih birača i usuđujete se proglasiti me nečijim projektom. E – nećete!”, zagrmio je Plenković i opalio rafalnu paljbu:
“Naučen sam na medijsko hibridno komuniciranje i ratovanje, ali to neće proći i nimalo me ne impresionirate. Pa politika priključivanja EU bila je jedna od temeljnih ciljeva Franje Tuđmana. Mi smo, gospodine Bunjac – ja vas nisam primijetio ni 90-ih ni prošlog desetljeća – 20 godina radili da ostvarimo članstvo u EU. Za vas tada niti sam čuo niti sam vas vidio niti za bilo koga od vas iz Živog zida, niti jednoga… Pretenzije da vi sebe uspoređujete s Radićem, s prvim hrvatskim predsjednikom i HDZ-om su toliko smiješne i začuđuje što ste ih uopće u stanju izgovoriti da vam to jedino može proći možda na vašim malim kružocima na kavi. Ali vam u hrvatskoj javnosti to neće proći, budite sigurni.”
Sudjelovanje u ratu
S tom je prozivkom i zazivanjem 90-ih premijer Plenković promašio, upozorio me je u saborskom kafiću jedan Bunjčev kolega, navodeći kako je Bunjac lako mogao odgovoriti gdje je bio 90-ih: u ratu – o čemu svjedoči i Spomenica iz 1994. što ju je dobio od predsjednika Franje Tuđmana. Bunjac se, doduše, nije ni trebao braniti jer je u njegovu obranu skočio Sinčić, što je dodatno podgrijalo Plenkovića da nastavi:
“Meni djeluje da se vas dvojica nadmećete tko će biti briljantniji u znanju. Hrvatska javnost mora shvatiti da vi ne znate što govorite. Ovo što vi radite nije korisno za higijenu javne rasprave... Ja sam vodio referendumsku kampanju baš na istini. Jer stranke poput vaše ruše referendume u Francuskoj, Nizozemskoj, Grčkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu. E ovdje neće! I drugi put ćete dobiti manje glasova i manje mandata na izborima, ja vam to jamčim. To će biti jedna od ključnih zadaća moje Vlade – borba protiv populizma i demagogija.”
Treći glas živog zida
Toliko koliko Bunjac nije impresionirao premijera, vrijedi i u obrnutom pravcu jer mu je živozidaš mrtav-hladan uzvratio: “Vi ste možda navikli da vam ljudi povlađuju. Ja vam neću povlađivati. Nisam došao u Sabor da mi šaljete SMS-ove pa da mijenjam mišljenje kako vi želite. Točno znam kome govorim – imam pred sobom lica građana koji pate. Pustite građanima da odluče tko će dobiti glasove, a tko će biti pokopan.”
Da premijer Plenković nije tako žestoko reagirao, možda bi Bunjac ostao u sjeni. Ovako ga je katapultirao u zvijezdu oporbe. A Bunjac baš za time žudi, onoliko koliko njegovi kolege Sinčić i Pernar zazivaju status žrtvenih jaraca koje režim proganja – nema lakšeg argumenta u obrani od svih optužbi i sumnji da su i sami zabrazdili u nelegalne rukavce, iako ih spočitavaju vladajućima.
Već u startu Bunjac je “krao” pažnju i minute drugih opozicijskih jastrebova i pokazao kako zamišlja svoju saborsku karijeru, kao svojevrstan “treći glas”, zlatna sredina u Živom zidu, između egzaltiranog Ivana Pernara i apaurinski razblaženog Ivana Vilibora Sinčića: provocirajući vladajuće i neprestano nabrajajući njihove grijehe. Dan ranije pitao je premijera na aktualcu je li predsjednica bila u Americi privatno, službeno ili privatno-službeno i konstatirao kako naslikavanje s Djedom Mrazom ne priliči dignitetu predsjednice. U listopadu je u raspravi o poreznoj reformi zapitao može li se vjerovati čovjeku koji nosi sat od 100.000 kuna, aludirajući na ministra financija Zdravka Marića. No, to je bilo tek zaigravanje. U prosincu je postao još rječitiji. Rad u Saboru i odluke u vezi s EU proglasio je ništavnima i kolonizatorskima jer “umjesto da donosimo zakone, sudjelujemo u običnoj farsi, lutkarskoj predstavi. EU nam nije donijela ništa osim poniženja i neotplativih dugova, otrovnu hranu na policama trgovina, demografsku katastrofu i uništenu domaću proizvodnju”. Poručio je kako bi zbog proračuna “onima koji su ga sastavili trebalo skinuti imunitet i poslati ih na Goli otok”.
U odnosu na svoje stranačke kolege, tempiranu bombu Ivana Pernara koji svaki dan napravi neki novi dar-mar, i Sinčića koji bi lako prošao i kao glasnogovornik new age filozofije, Bunjac gradi imidž radikalnog, žilavog zastupnika, ali znatno blaže retorike. Ne povisuje ton, gura opozicijske teme, artikulira radničku, obespravljenu Hrvatsku. On je najobrazovaniji član u Živom zidu; završio je doktorski studij povijesti na Filozofskom fakultetu, autor je knjige “Ratne i poratne žrtve sjeverozapadnog Međimurja 1914.-1947.”, toj je temi posvetio i doktorski rad, te biografije Židovke Eve Schwarz “Iz pepela čakovečke sinagoge”. Bunjac se hvali i kao koautor “Gramatike međimurskoga jezika iz 1942. godine”, kao scenarist i režiser dokumentarnog filma “Bitka za Podturen 4. travnja 1945. godine” u produkciji osnovne škole. Bavio se i stradanjima Roma u Međimurju u Drugom svjetskom ratu i suđenjem svećenicima u Međimurju 1946. godine...
U svom službenom životopisu Bunjac je izdvojio i rad s djecom romske populacije u osnovnoj školi “gdje je stekao važno iskustvo u svladavanju složenih obrazovnih i odgojnih problema” i naveo imena konkretne djece kojima je bio razrednik: “Bio je razrednik učeniku A. B. od 5. razreda koji se školovao po prilagođenom programu i bio višestruki ponavljač a koji je kasnije s uspjehom završio ne samo osnovnu već i srednju školu. Učenice J. T. i B. B. su također upisale srednju školu nakon što im je Branimir Bunjac četiri godine bio razrednik.”
Izborna mantra
U kampanju u III. jedinici ušao je kao povjerenik Živog zida za Čakovec, kao drugi na listi s istom retorikom koju ponavlja u Saboru. Njegova predizborna mantra sažeta je u sljedećem: “institucije staviti u zaštitu građana, normalan život bez stresa, protiv korupcije i lihvarstva, borba protiv pohlepe banaka i korporacija...”
Triger za politiku, tumačio je, bila mu je besperspektivnost mladih, propast srednjeg sloja, pogotovo otkad je okrutnost sustava koji proizvodi dužničko ropstvo osjetio na svojoj koži. Ali, retorika se pokazala nedovoljno plodnom da bi sam ušao u Sabor; dobio je 4,93 posto glasova i u saborske klupe došao na dvije godine kao zamjena šefici Vladimiri Palfi koja je osvojila 18,18 posto.
Dužničko ropstvo protiv kojeg se javno bori nije bez osnove – živi ga na vlastitoj koži. Bunjac, naime, sa suprugom, koja radi u osnovnoj školi Sveti Juraj na Bregu i s kojom ima dvoje djece, otplaćuje šest kredita i grca u dugovima. Pod teretom su kredita od 177.500 eura koje je teško podmirivati i s 15-ak tisuća kuna saborske plaće. Žive u Mihovljanima u kući od 220 kvadrata, vrijednoj milijun i 150.000 kuna, nemaju automobil.
Bunjac za razliku od Vladimire Palfi, koja u pozadini grmi i oblači, Ivana Vilibora Sinčića i Ivana Pernara, ima 20 godina radnog iskustva u prosvjeti; prvi posao bio mu je u Srednjoj školi za medicinske sestre, u Sabor je stigao iz osnovne škole Podturen. Uz posao profesora povijesti Bunjac je imao tvrtku za astrološko savjetovanje Sirius line, koja je ugašena 2013. godine, a istu sudbinu zbog duga od 12 tisuća kuna doživio je i Podrum – Povijesno društvo međimurske županije kojemu je bio na čelu.
Šteta što Bunjac nije tako kritičan i prema svojim stranačkim kolegama, procijenit će neslužbeno saborski zastupnik iz Međimurja, te se prisjeća kako je iniciran u Živi zid:
“On je u Međimurju bio kandidat na zadnjim lokalnim izborima, dobio je par posto glasova, ali od tada ga je Vladimira Palfi svako malo pokušavala vrbovati za Živi zid. Isprva bezuspješno. Navodno nije htio čuti za tu opciju sve dok Sinčić nije ušao u Sabor. Tek tada je promijenio mišljenje o Živom zidu i angažirao se u prosvjednim akcijama. U javnosti često voli govoriti kako je od početka u Živom zidu i paralelno s Pernarom 2011. organizirao lokalne prosvjede, ali prilično sam uvjeren da to ne drži vodu. Njegova lojalnost Palfici, ‘kraljici majci’, graniči s idolopoklonstvom. Jednom je rekao: ‘Ja služim ideji, a ideja je Vladimira Palfi’.”
Prijeteće optužbe
Iako su nakon izbora kritičari u redovima Živog zida Bunjca prozivali zbog gospodarskih malverzacija, te optužbe nisu dobile opipljive argumente. Na njih je upozorio sam Pernar ustvrdivši da će se Bunjac naći na meti optužbi za gospodarski kriminal i pripisao to udbaškim metodama koje žele likvidirati treći put... “Jer, u ovoj zemlji nema dovoljno hrabrih i dovoljno ludih da im se suprotstave. Postoji samo Živi zid”, branio ga je unaprijed Sinčić. Tu rolu hrabrog i ludog Bunjac najavljuje da će igrati bez kompromisa.