“Dan pobjede. Kako da je proslave oni hrvatski revolucionari što izniješe na svojim plećima NOB i revoluciju? U Hrvatskoj je partizanska pobjeda bila najtemeljitija, a rezultati?“
Autoru ovog dnevničkog zapisa od 9. svibnja 1973., dr. Franji Tuđmanu, moglo bi se iz 2018. godine odgovoriti ovako: Sabor Republike Hrvatske ne samo da se srami Dana pobjede, srami se i bitaka na Neretvi i Sutjesci, gdje su poginule tisuće Hrvata koji sudjelovaše u NOB-u. Ustaški pozdrav “Za dom spremni” političke su elite gotovo pa posve legalizirale u Republici Hrvatskoj. Štoviše, ploča s pozdravom “ZDS” bila je mjesecima i u Jasenovcu, pa zato sada već tri godine Vlada sama, bez predstavnika žrtava, komemorira datum proboja iz logora.
Da je Dan pobjede nešto čega se treba sramiti, nešto što treba prešućivati, dok je pozdrav “ZDS” dobar, misle i neki akademici, misle i sudovi, misle gradonačelnici i političari; nije o njegovoj upotrebi sigurna ni predsjednica Republike Hrvatske. Da je sve moguće, pa i da istina odjednom treba biti laž, nikome iz 1973. ne bi trebalo biti neobično. I tada je bilo tako, samo što je boja i smjer bio drugi.
Zanimljivo je jedino da nakon izlaska iz pritvora u Petrinjskoj Franjo Tuđman u osami svoje vile 1973. piše ovakve riječi. Kasnije, kada je bio u mogućnosti neke stvari usmjeriti, mnogo je toga zanemario. Zaboravljene su te vrijednosti onda kada je imao vlast i kada je trasirao politiku što danas sponzorira komemoracije na Bleiburgu koje ne izgledaju kao poklon žrtvi, politiku koja se Dana pobjede i svih spomenika podignutih u slavu izginulih desetaka tisuća ljudi srami.
Danas se čini još važnijim pitati što je ostalo od Dana pobjede i u kakvu se to društvu Hrvati žele kretati. Kao da je danas manje važno da je postojao mali narod čije su mase, zajedno sa Srbima u Hrvatskoj, pohrlile u borbu i zemlju u kojoj je dio stanovništva bio uz Hitlera preveli na stranu pobjednika. O novoj zemlji koja se stvarala u ratu od Visa do Beograda pregovarali su Tito i Ivan Šubašić, predsjednici dviju vlada koje su se u ožujku 1945. spojile u jednu.
Šteta što general Franjo Tuđman misli koje je imao u puno težim vremenima nije jasnije iskazivao poslije, kada je mogao usmjeravati vrijednosti i drukčije urediti da “hrvatski revolucionari što izniješe na svojim plećima Narodnooslobodilačku borbu i revoluciju” ne budu zaboravljeni, da se ne događa da ih Sabor ignorira, mediji prešućuju, a da se međunarodna zajednica zgraža nad onim u što su se Hrvati pretvorili.
Zaborav Dana pobjede u Hrvatskoj 2018. jedinstven je i dugo će trebati objašnjavati budućim generacijama što se to učinilo zemlji koja je trebala na svome ratnom uspjehu graditi budućnost u društvu najboljih i najbogatijih, biti zemlja koja je lako svima mogla biti primjer, a ne zemlja kojoj drugi daju lekcije. Trebat će objasniti da je jedna generacija učinila sve da se izbriše spojnica s najsnažnijim državama svijeta, sa svojim NATO-saveznicama.
U stalnom postavu Muzeja Grada Zagreba (MGZ), koji pokriva građu od prapovijesnog vremena do današnjih dana, oslobođenju grada od fašizma posvećene su svega tri fotografije koje je snimio Milan Pavić. Prva s potpisom “Ulazak partizana u Zagreb 8. svibnja 1945 godine” prikazuje kolonu partizana kako prolazi praznim Trgom bana Jelačića, a uz nju stoji i objašnjenje: “Poslijepodne 8. svibnja 1945. godine u Zagreb su prve ušle postrojbe II. Armije krećući se potpuno pustim ulicama i trgovima”. Na drugoj fotografiji je središte grada 9. svibnja 1945. uz potpis – “smjena vlasti otpočela je postavljanjem petokrakih zvijezda”. Treća slika smještena u samom kutu iste prostorije gotovo iza vrata prikazuje potpuno prazan Trg bana Jelačića poslijepodne 8. svibnja neposredno prije ulaska partizana. Uz nju se navodi kako je Milan Pavić kao fotograf ilegalac snimao Zagreb posljednjih dana NDH.
Hrvatski povijesni muzej, pak, koji uz MGZ jedini u glavnom gradu ima građu posvećenu oslobođenju od fašizma koje cijela civilizirana Europa obilježava 9. svibnja, tom je događaju posvetio samo jedan jedini eskponat na izložbi “Nedostupna baština” koja se trenutno tamo jedina može razgledati. Riječ je o crnobijeloj fotografiji uz koju stoji potpis “Trg bana Jelačića 8. svibnja 1945. u 15 sati i deset minuta”.
Muzejska savjetnica u Hrvatskom povijesnom muzeju i predsjednica Upravnog vijeća Spomen područja Jasenovac, povjesničarka Nataša Mataušić ističe kako osim Memorijalnog muzeja Jasenovac, memorijala “Batinska bitka” u Batini, muzeja “Lipa pamti” u Istri te odnedavno Muzeja oslobođenja Dalmacije u Šibeniku, u Hrvatskoj ne djeluje niti jedan muzej koji bi se isključivo bavio temom Drugog svjetskog rata i razdoblja socijalizma:
- Nažalost, klima u hrvatskom društvu nije zrela za tako nešto, dodaje Nataša Mataušić: “Mi se očito sramimo antifašizma jer slava blijedi, a traume rastu. Do prije nekoliko godina se slavio Dan pobjede, a sada se sve više i više udaljavamo od antifašizma i tonemo u nacionalizam. A stvarno se nemamo čega sramiti.”
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
