ZA GLOBUS PIŠE IVO GOLDSTEIN

DVA STOLJEĆA HRVATSKO-SRPSKOG RATA I MIRA Kako su opasne nacionalističke koncepcije preživjele od 19. do 21. stoljeća i postale još opasnije

    AUTOR:
    • Ivo Goldstein

  • OBJAVLJENO:
  • 20.08.2018. u 21:33

“Krajina” o kojoj govori Vučić fantazmagorija je srpskih nacionalista: ona nikad u takvu obliku i karakteru nije postojala, pa ni za vrijeme rata 1991.-1995. No korijeni te velike iluzije kao i mistifikacije da je stradanje Srba tijekom Oluje tek završna epizoda u nizu srpskih povijesnih stradanja sežu u duboku prošlost, mnogo dalju i od ‘41. i od ‘91.

Proteklih je dana tema mnogih komentara bio govor srpskog predsjednika Aleksandra Vučića na obljetnicu Oluje. Bio je to šokantan govor, u mnogo aspekata.

Vučić je htio spominjanjem Anne Frank i zapravo usporedbom Holokausta s tragedijom Srba za vrijeme Oluje pridobiti dodatnu pozornost i simpatije. Mislim da će efekti biti upravo suprotni. Cilj vojne akcije koju je Hrvatska provela 1995. bio je oslobađanje okupiranog teritorija. U njoj i nakon nje bilo je mnogo nevinih srpskih civilnih žrtava, o čemu sam više puta govorio i pisao. Pa ipak, strahote koje su se dogodile u ljeto 1995. u Hrvatskoj i BiH nemoguće je usporediti s Holokaustom, koji je u više aspekata jedinstveno stradanje u povijesti. Konteksti su posve drugačiji: naprimjer, jesu li frankfurtska ili amsterdamska židovska zajednica (kojoj je pripadala Anne Frank), uz pomoć Židova iz drugih europskih zemalja, zauzele dio njemačkog teritorija, izazvale razaranja, progonile i ubijale civile? Međutim, neki hrvatski građani srpske nacionalnosti to jesu činili u Hrvatskoj od 1991. godine. O tome su svoj pravorijek dale i međunarodne pravne instancije (a da o odgovornosti Miloševićeve Srbije i JNA ne govorimo). Vučić kao da zaboravlja da rat u Hrvatskoj i BiH nije počeo 1995. godine, pri čemu mu je obrazac razmišljanja posve isti onom talijanske iredente koja priču o Drugom svjetskom ratu počinje s rujnom 1943. ili hrvatskih blajburgologa koji svoju “povijesnu istinu” počinju s prvim danima svibnja 1945.

Vučić je, u biti, banalizirao i relativizirao Holokaust.

Nadalje, njegov je govor, čini mi se, u srpskoj javnosti definitivno zapečatio već ionako dominantni narativ u kojem je stradanje Srba tijekom Oluje tek završna epizoda u nizu srpskih povijesnih stradanja. Radi se o velikoj mistifikaciji i općoj koncepciji koju je još prije pedeset godina postavio Dobrica Ćosić: “Srpski narod je u današnjem svetu, valjda, znan najviše po velikim žrtvama i patnjama za slobodu, koja tvori idejnu bit srpske kolektivne duhovnosti i morala.” U drugoj polovini osamdesetih godina 20. stoljeća mnogi su nadograđivali Ćosićevu tezu te su na temelju istrgnutih, predimenzioniranih, iskrivljenih, pa i krivotvorenih podataka dokazivali da su Srbi “prevareni”, “zakinuti”, ubijani”, “uništavani i poslije genocida” i, konačno, da su vječni pobjednici u ratu, a gubitnici u miru, što je fraza koju je također izvorno formulirao Ćosić. Takav jednostran odnos prema prošlosti bio je jedan od idejnih pokretača ratova na prostoru bivše Jugoslavije, a danas – srpska politika koja ga i dalje propagira onemogućava svom narodu da funkcionira kao narod među narodima. Svađa ga ne samo s Hrvatima nego i s drugim susjedima.

Predsjednik Vučić u spomenutom je govoru izjavio i da je “Hrvatska vojska napala Krajinu”. Misli li to on da je Krajina postojala 1995. ili možda misli da ona postoji i danas? Ta je “Krajina” fantazmagorija srpskih nacionalista, nikad u takvu obliku i karakteru tijekom povijesti nije postojala, pa ni za vrijeme rata 1991.-1995.

Moglo bi se još mnogo toga reći o Vučićevu govoru: naprimjer, o njegovoj roditeljskoj brizi za Srbe u okolnim zemljama. Njima bi najbolje bilo, ako je netko nešto naučio iz ratova devedesetih, da budu siročad bez oca i majke.

Vučićev govor valja shvaćati u kontekstu prepucavanja, jednostranih poteza, raznih manifestacija koje su se dogodile posljednjih dana i tjedana. Analitičari praktički jednoglasno procjenjuju kako su hrvatsko-srpski odnosi pali na najniže grane otkako je završio rat prije 23 godine, a da za takvo stanje nije bilo drugog povoda osim odnosa prema povijesti. Za takvu svađu bez presedana potrebno je dvoje. Hrvatska politika podilazi desnom ekstremizmu, čak ga u nekim aspektima podržava. Ustašizacija kojoj svjedočimo direktno je dolijevanje ulja na vatru. Je li to najvišim hrvatskim dužnosnicima uopće jasno? Ili procjenjuju da je bolje ići linijom manjeg otpora odnosno slizivati se s najgorom desnicom? Treba li doći do nekog incidenata, nedajbože tragedije, pa da im dođe do glave da valja mijenjati politiku? Čini se da na sličan način kalkuliraju i Vučić i njegovi adlatusi koji su se javili proteklih dana, povodeći se za svojim šefom.

Kako dalje u hrvatsko-srpskim odnosima? – postaje jedno od gorućih pitanja današnjeg trenutka, u situaciji kad su nas neodgovorne, populističke politike dovele do sadašnjeg stanja.

Croatian Serb leader and indicted war crimes suspect Milan Martic (C)
is surrounded by his bodyguards in Borovo Selo in this August 1995 file
photo. The former Croatian Serb rebel leader said on Monday he would
give himself up to a United Nations war crimes court, responding to a
Yugoslav government deadline for indictees to surrender or face arrest.
Martic, accused of killing civilians by ordering a rocket attack on the
Croatian capital Zagreb in 1995, was the second prominent Serb war
crimes suspect in recent days to express readiness to face the tribunal
in The Hague. REUTERS/Petar Kujundzic/files REUTERS
PEK/ - RP3DRIBLCDAA
Petar Kujundzic/Files / REUTERS

Milan Martić u kolovozu 1995. u Borovu Selu: Martić je od 1991. do 1995. bio i civilni i vojni vođa tvorevine zvane Republika Srpska Krajina

 

Zamršenost hrvatsko-srpskih odnosa ima duboke povijesne korijene – njih današnji politički akteri vjerojatno uopće nisu svjesni. Ti korijeni ne sežu samo u doba Titove Jugoslavije i njezina raspada, nego i u daleko “predjugoslavensko” doba, u 19. stoljeće.

Naime, tada, u počecima integracije hrvatske i srpske nacije, nužno se stvara poseban kompleks hrvatsko-srpskih odnosa. Etnički korpus iz kojega nastaju Hrvati i Srbi vrlo je sličan: na velikom dijelu Hrvatske, BiH i Vojvodine oni žive izmiješani, jezični standardi imaju istu, novoštokavsku osnovicu, neki su kulturni obrasci različiti, neki pak identični. Neki nacionalni ideolozi, i s hrvatske i sa srpske strane, kao Ante Starčević i Vuk Stefanović Karadžić, nastojali su svojoj naciji pripojiti što veći dio etničkoga korpusa koji je naposljetku pripao drugoj naciji. Starčević je smatrao da su svi Južni Slaveni, osim Bugara, Hrvati; Karadžić da su svi štokavci Srbi.

Međutim, do kraja 19. stoljeća postajalo je sve očitije da su se nacije podijelile po religijskom principu: katolici su postali Hrvati, a pravoslavci Srbi; iznimke su bile zanemarive.

Sa sazrijevanjem nacionalnog identiteta odnosi Hrvata i Srba odvijali su se na dvije razine: na razini puka i na razini politike. U puku su uvijek tinjale suprotnosti, usprkos zajedničkom životu i mnogim drugim doticajima. Razlozi su im vjerska nesnošljivost, ksenofobija, različiti sporovi koji se, umjesto ekonomskim ili nekim drugim razlozima, znaju objašnjavati vjerskom/nacionalnom pripadnošću. Kod Srba u Hrvatskoj, kao manjine, postojao je osjećaj  da će ih hrvatska većina asimilirati: taj osjećaj s vremenom prerasta u mit. Konačno, tu je i činjenica da integracija srpske nacije Srbima u Hrvatskoj usađuje osjećaj da su dio veće nacije koja ima maticu u Srbiji, a Hrvati na to sumnjiče Srbe da Hrvatsku, iako u njoj generacijama žive, ne smatraju svojom domovinom. Te su razlike i protivnosti bile očite na selu, u tradicionalnom ruralnom okruženju, u vrijeme kad i nije postojala nacionalna svijest. No, s pritjecanjem sve većeg broja ljudi u gradove te su se tradicionalne nesnošljivosti pretakale u novi, gradski ambijent i usklađivale s novonastalim prilikama. Stoga su od kraja 19. stoljeća ispade nesnošljivosti poticale političke skupine koje su djelovale u gradovima.

Hrvatsko-srpski politički odnosi oscilirali su od tučnjava po krčmama, pojedinačnih izgreda i žestokih polemika do pomirenja i suradnje. Iznosile su se i ideje o skladnom suživotu, pa i kulturnom i političkom ujedinjavanju, ali su se pod istim terminima znale razumijevati različite stvari: jugoslavizam je prihvaćao dio obrazovanih Hrvata jer je držao da je sloga, prije svega između Hrvata i Srba, nužna za obranu od pritiska moćnih susjeda – Austrijanaca (odnosno Nijemaca) i Mađara te Talijana. Neki od njih išli su dotle da su se nadali kako bi se u budućnosti mogla stvoriti južnoslavenska federativna država u kojoj bi hrvatsko državno pravo bilo očuvano i prošireno odnosno da bi u takvu zajednicu ušli ravnopravno i bili ravnopravni.

Srpski političari dobrim su dijelom držali da je realizacija jugoslavenske ideje zapravo širenje već postojeće države Srbije. Uglavnom su izjednačavali srpstvo i jugoslavenstvo – pogotovo je to bilo moguće i logično u 19. i početkom 20. stoljeća, kada su na južnoslavenskom prostoru postojali kao nacije samo Srbi i “nedržavotvorni” Hrvati i Slovenci. Jedino su Hrvati propagirali jugoslavizam kao svojevrsnu nadnacionalnu ideju.

U povijesti hrvatsko-srpskih slaganja i sporova događalo se tako da je vrlo uskoj suradnji Hrvata i Srba iz Vojvodine za revolucionarnih gibanja 1848./49. godine slijedila vrlo oštra rasprava o nazivu jezika u Saboru 1861. godine.

U Saboru su 1866. srpski zastupnici zatražili da se srpsko ime prizna kao “diplomatičko”, odnosno da su i Srbi “politički narod” u Trojednom Kraljevstvu. Nije se radilo samo o želji za ravnopravnošću s Hrvatima nego i ambiciji da se stvori posebno državno pravo, u krajnjoj kombinaciji s izdvajanjem područja sa srpskom većinom ili čak sa štokavskim govornicima. Tome su se hrvatski zastupnici suprotstavili, pa su se hrvatsko-srpski odnosi zaoštrili; prvi su se put pojavile o tome novinske polemike. No, već sljedeće godine Sabor je prihvatio da je službeni jezik u Hrvatskoj i Slavoniji “hrvatski ili srpski” te da su latinica i ćirilica ravnopravna pisma. Jednoglasno je prihvaćena i kompromisna izjava da “Trojedna Kraljevina priznaje narod srpski, koji u njoj stanuje, kao narod s narodom hrvatskim istovjetan i ravnopravan”.

Vučićeve izjave temelje se na koncepciji koju je još prije 50 godina postavio Dobrica Ćosić: “Srpski narod je znan najviše po velikim žrtvama za slobodu, koja tvori idejnu bit srpske duhovnosti i morala”

Novo se zaoštravanje dogodilo u sedamdesetima, kada je laicizirano osnovno školstvo, što je pogodilo i srpske konfesionalne škole. Nadalje, ustanak koji se u Bosni i Hercegovini od 1875. protiv osmanske vlasti rasplamsao ponajviše među lokalnim srpskim stanovništvom te rat Srbije i Crne Gore protiv Osmanlija naišli su, naročito među Srbima u hrvatskim zemljama, na jak odjek. Mađarska je vlada zatvarala Srbe koji su izražavali simpatije ratujućoj Srbiji.

Potom je odnose zatrovalo pitanje političke pripadnosti BiH. Strossmayer i Rački, sa svog jugoslavenskog stajališta, a Starčević s protuaustrijskog, odlučno su osudili austrijsko zauzeće BiH, predviđajući da će to biti kobno za budućnost Monarhije. Sabor je, usprkos višekratnim vladarovim prijetnjama (od 1875.) da će odgoditi zasjedanje ili ga raspustiti bude li raspravljao o BiH,  1878. pozdravio zauzimanje BiH te izrazio nadu da će se ona s vremenom priključiti sjedinjenim hrvatskim zemljama. Srpske vlasti nisu uopće dvojile o “srpstvu” Bosne i Hercegovine.

Jačanje srpskog nacionalnog pokreta u Dalmaciji obilježeno je organizacijom prve proslave sv. Save u manastiru Krka 1869. godine, koji je i inače bio žarište srpske politike i agitacije. Poslije je, 1889. godine, proslavljena 500. godišnjica Kosovske bitke kojom je prilikom sagrađena spomen-crkva knezu Lazaru kod Knina. Međutim, Knin nije tada još u srpskoj politici bio važan, jer je bio malen grad, a imao je i hrvatsku većinu. Za srpski pokret u Dalmaciji važniji je tada bio Zadar, u kojem su bili vladika, škola i tiskara, i gdje su izlazili srpski listovi, te Šibenik, u kojem je bilo relativno jako srpsko građanstvo.

Do kraja sedamdesetih u Dalmaciji se ubrzava proces nacionalne integracije i u Srba i u Hrvata, što pojačava rivalitet. Narodna stranka, u kojoj su dotad bili i Hrvati i Srbi, rascijepila se uoči izbora za Carevinsko vijeće 1879. godine. Stvorena je Srpska narodna stranka koja na izborima nastupa u koaliciji s autonomašima i protivi se ujedinjenju Dalmacije i Hrvatske te traži pripojenje BiH.

Osamdesete i devedesete donose nove komplikacije. Priključenjem Vojne krajine Hrvatskoj 1881. srpsko se pitanje postavlja još intenzivnije, jer je od dotadašnjih 7 % broj Srba na području Hrvatske porastao na 26,3 % (u Dalmaciji ih je bilo 20 %). U odnosu na broj iz 1991. godine (12,2 %) to je bitno više, a pogotovo u odnosu na 2011. godinu (4,4 %). No, valja imati na umu da su se u ovoj statistici računali i sav Srijem te Boka i Budva (u sastavu Dalmacije), krajevi koji su imali srpsku većinu (pravoslavni u Boki i Budvi tada se izjašnjavaju kao Srbi, a ne kao Crnogorci), a da nije bila uključena Istra, u kojoj Srba uopće nije bilo.

Na Srbe u Hrvatskoj utjecala je politika Srbije koja se od 1881. i formalno podvrgla utjecaju Monarhije, pa su stoga i oni držali oportunim priklanjati se režimu bana Károlya Khuen-Héderváryja. Sam je Khuen bio izvanredno vješt u antagoniziranju hrvatskoga i srpskoga građanstva u korist vlastitog ostanka na vlasti i mađarskog interesa da se oslabi Hrvatska. Tako je 1887. režimska većina u Hrvatskom saboru ozakonila srpsku narodno-crkvenu autonomiju u Hrvatskoj i Slavoniji. Pa ipak, i u takvoj situaciji bila je moguća izborna koalicija triju hrvatskih stranaka (uključujući pravaše) sa Srpskom samostalnom strankom na izborima te godine, kada su istakli zajedničke kandidate. No, bilo je to tek privremeno.

S vremenom se, do početka 20. stoljeća, srpski kapital uspio vrlo dobro organizirati i povezati s jednom jedinstvenom političkom organizacijom kakva je bila Srpska samostalna stranka. Vodstvo stranke moglo je preko svojih razgranatih ekonomskih i političkih veza steći čvrstu osnovu u svim krajevima gdje su živjeli Srbi i sustavno utjecati na buđenje smisla za obrt i trgovinu, na širenje kulture i jačanje nacionalne solidarnosti. Hrvatski kapital nikad se nije uspio tako organizirati zbog napetosti unutar hrvatskoga društva, pa su često banke ili poduzeća bili povezani užim interesima političkih skupina ili lokalnih klika.

Na prijelomu stoljeća zaoštreni odnosi kulminiraju huškačkim člankom “Do istrage vaše ili naše” (“istraga” u to doba znači “istrebljenje”), koji je 1901. objavljen u Beogradu, a sljedeće godine prenesen u zagrebačkom srpskom listu Srbobran. U članku se niječu hrvatska narodnost i jezik te najavljuje pobjeda srpstva nad “sluganskim” hrvatstvom, jer “ideja srpstva znači napredak”. Članak je izazvao antisrpske demonstracije u Zagrebu – privatna se imovina uništava i pali, dižu se barikade. Članovi nekih pravaških struja sudjeluju u neredima, a protiv njih istupaju Stjepan Radić i socijaldemokrati te nastoje smiriti strasti. Zagrebački su se Srbi nak­nadno ogradili od stavova iz članka.

Zaoštreni odnosi kulminiraju huškačkim člankom “Do istrage vaše ili naše” objavljenim 1901. u Beogradu. U članku se niječu hrvatska narodnost te najavljuje pobjeda srpstva nad “sluganskim” hrvatstvom

Većina hrvatskih stranaka pod vodstvom Frana Supila i Ante Trumbića 1905. u Rijeci je izglasala tzv. Riječku rezoluciju u kojoj je podržana mađarska opozicija pod uvjetom da ona, kad dođe na vlast, ukine represivni sustav i mađarsku hegemoniju u Hrvatskoj te pomogne pri ujedinjenju hrvatskih zemalja. Bio je to početak tzv. politike novoga kursa. Ubrzo su joj se pridružili srpski političari iz banske Hrvatske i Dalmacije koji su tzv. Zadarskom rezolucijom prihvatili Riječku rezoluciju pod uvjetom da se prizna ravnopravnost Srba s Hrvatima u Hrvatskoj. Tako je nastala Hrvatsko-srpska koalicija. Ona se prvenstveno zauzimala za demokratske slobode, radničko zakonodavstvo i zaštitu seljačkih posjeda te postupno ostvarenje nacionalnih zahtjeva (revizija nekih odredaba Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. u hrvatsku korist, financijska samostalnost, ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije). Na izborima za Sabor, jer su izostali dotad uobičajeni pritisci režimskog aparata, pobijedila je Hrvatsko-srpska koalicija i postala vladajuća stranačka grupacija.

Koalicija je neprekidno bila u opasnosti; već na jesen 1906. Talijani su organizirali protuhrvatske demonstracije u Rijeci, što dovodi do prestanka suradnje između hrvatskih stranaka u Dalmaciji i Talijanske stranke. U sporove se upleće austrijska vlada obećavajući državnu gospodarsku potporu Dalmaciji pod uvjetom da se napusti “novi kurs” i povede politika prihvatljiva Beču. Takvim i drugim akcijama Beč je uistinu slomio “novi kurs” u Dalmaciji, a uz pomoć Mađara ubrzo se slično dogodilo i u banskoj Hrvatskoj. Gotovo u isto vrijeme rad Sabora paralizirali su neki od pravaških zastupnika, nezadovoljni što neki predstavnici Koalicije rabe srpsko ime. Da bi se održali na vlasti u banskoj Hrvatskoj, zastupnici Hrvatsko-srpske koalicije opstruirali su mjesec dana rad Ugarskog parlamenta, što je skršeno parlamentarnim udarom. Time je u ljeto 1907., nakon jedva nešto više od godinu dana, pala vlada Hrvatsko-srpske koalicije s banom Teodorom Pejačevićem na čelu. Iako nije uspjela u svojim ključnim zahtjevima, ona je za svog mandata izglasala neke liberalne zakone, uključivši i slobodu tiska.

 

U ljeto 1908. uhapšena su 53 Srbina, uglavnom člana Srpske samostalne stranke, članice Hrvatsko-srpske koalicije, s namjerom da se aneksija BiH prikaže kao obrana od imperijalnih planova Kraljevine Srbije. U listopadu iste godine austrougarska je vlada proglasila aneksiju BiH, ali bez konzultacija s drugim europskim silama, pa je naglo izbila kriza u kojoj Austro-Ugarska i Srbija zamalo nisu zaratile. U tom je trenutku objavljena optužnica protiv uhapšenih Srba. U ožujku 1909. počeo je i “veleizdajnički  proces” u kojem su Srbi optuženi da su propagirali velikosrpski nacionalni program u banskoj Hrvatskoj, Dalmaciji i BiH, te radili na rušenju legalne vlasti i priključenju tih zemalja Srbiji. Nakon mnogo peripetija, sljedeće  godine, u promijenjenim okolnostima, kada je opasnost od rata minula, osuđenici su pomilovani.

Istoga dana kad su Rusija i Srbija priznale aneksiju BiH u bečkom listu Reichspost austrijski povjesničar Heinrich Friedjung počeo je objavljivati niz članaka u kojima je na temelju krivotvorenih dokumenata optužio dio Hrvatsko-srpske koalicije, prije svega Frana Supila, za veleizdajničku suradnju sa Srbijom. Oklevetani zastupnici tuže Friedjunga i Reichspost te na procesu dokazuju da je riječ o krivotvorinama. Stoga prestolonasljednik Franjo Ferdinand intervenira i postiže kompromis: optužbe su povučene te je obećano da će se maknuti omrznuti režim bana Pavla Raucha.

Nekoliko mjeseci poslije mađarski ministar predsjednik postaje Khuen-Héderváry, a za bana je imenovan Nikola Tomašić, nekoć glavna ličnost Khuenove Narodne stranke. Tomašićev je zadatak bio sporazumjeti se s Hrvatsko-srpskom koalicijom, ali kako u tome nije uspio, raspušten je Sabor u kojem je Koalicija imala većinu. Neprincipijelni i neuspješni pregovori s Tomašićem bili su kap koja je Supilu prelila čašu i on se za neko vrijeme povlači iz politike. Time odlazi čovjek koji je problem Hrvatske stavljao u središte južnoslavenske politike u Monarhiji, a ključna osoba postaje Svetozar Pribićević. On je njegovao bliske odnose sa Srbijom, koja je od početka stoljeća pokazivala mnogo više interesa za zbivanja u sebi susjednim zapadnim zemljama, posebice u odnosu na tamošnju srpsku manjinu. Pribićević je svoju politiku podređivao koncepciji jugoslavenskog unitarizma, što se u burnim događajima 1918. pokazalo i presudnim.

Stiže Prvi svjetski rat. Na njegovu kraju stvara se zajednička država Južnih Slavena koja će poslije dobiti ime Jugoslavija. U njoj će Srbi i Hrvati biti dva najbrojnija naroda te će njihovi odnosi uvelike određivati i procese u cijeloj državi. U dvjema Jugoslavijama, monarhističkoj i Titovoj, koje će trajati gotovo kroz cijelo stoljeće, hrvatsko-srpski odnosi, povijesno već značajno opterećeni, naći će se na kušnji, a svoje tragične vrhunce dosegnut će 1941. i 1991. godine. Usprkos svim tim problemima, u međuvremenu će se mnogi Srbi i Hrvati zajednički boriti u partizanima za oslobođenje. Nakon rata u mnogim će se domenama između njih razvijati i iskrena i plodna suradnja zahvaljujući kojoj će i Hrvatska i Srbija i okolne zemlje, kao i Hrvati i Srbi u njima, uživati desetljeća mira i ekonomskog prosperiteta koji se na južnoslavenskom prostoru nikad ni prije ni poslije nije dogodio.

Izdvajamo

Iz drugih medija