Da, dogodilo se. Koronavirus nezabilježeni je novovjeki medicinski izazov, koji je jasno pokazao da javni zdravstveni sustav u učinkovitosti, kvaliteti i dostupnosti nema zamjene. Kad počne pandemija, kao što je ova Covida-19, nema tog privatnog, javno-privatnog i inog sustava temeljenog na profitu koji može upravljati krizom kao što to čini javno zdravstvo. Hrvatska ima sreću da svi oni koji su čerupali javni zdravstveni sustav proteklih godina, koji su malo-pomalo namjeravali privatizirati sve od primarne zdravstvene zaštite do bolnica i HZZO-a, ipak nisu uspjeli završiti tu rabotu.
Naime, duh Andrije Štampara još je barem dijelom sačuvan pa Hrvatska ima šanse da nakon ove koronapandemije ipak ne bude loš primjer. Svi ovih dana hvale Krizni stožer civilne zaštite i ministra zdravstva Vilija Beroša jer “na vrijeme i istinito obavještavaju javnost” i polako uvode mjere kojima se može usporiti epidemija odnosno smanjiti smrtnost što, kad se radi loše, ima “talijanski učinak”. Također, suspendirana je zdravstvena “samouprava”, po kojoj bi se odluke donosile po sistemu - jedni u subotu, drugi u srijedu, a neki nikad. I ustrajanje na tome da i sami građani moraju dati svoj doprinos ako se želi pobijediti Covid-19 također je učinkovit način borbe protiv pandemije.
Naime, sustav može biti savršen, ali ako se ne peru ruke, ne smanji socijalni kontakt, ne čuva zdravlje starijih, slijedi talijanski scenarij koji nitko u prosincu, kad je krenuo koronavirus u Kini, nije očekivao. Dakle, građani i struka moraju zajedno raditi na javnom zdravlju, a upravo na to danima pozivaju stožer i ministar. Osim toga, srećom, u Hrvatskoj i dalje rade vrsni epidemiolozi i infektolozi čije upute treba primjenjivati, a njihovo znanje trebaju ne samo građani nego i njihovi kolege koji također sudjeluju u organizaciji, a sutra i u liječenju pacijenata oboljelih od Covida-19.
Nema tome dugo da su neki vrli umovi zaključili “da su zarazne bolesti prošlost”, pa bi se čak mogla “ukinuti infektivna klinika”. Srećom, to nije prošlo pa danas imamo uvjerljive epidemiološke podatke, testiranje po istom receptu kao Nijemci, infektologe koji se brinu o oboljelima, bolnice spremne, bude li trebalo, za veći broj pacijenata... I bogatiji od Hrvatske reći će – brzo ste reagirali na pandemiju i s manje novca u zdravstvenom sustavu uspješno se branite od ovog nevjerojatno ratobornog virusa.
A, zapravo, to i nije teško jer “šalabahter” postoji prilično dugo. Trebalo ga je samo uvažavati, i to ne isključivo za Covid-19. Napisao ga je Andrija Štampar davnih godina. Njegovih 10 temeljnih “zapovijedi” javnog zdravstva abeceda su uspješne zdravstvene skrbi. Naime, jedno od tih načela upravo ovih dana dolazi u prvi plan kao primjerice - ne smije se raditi razlika između ekonomski jakih i slabih, ili pak važnije je obavještavanje naroda od zakona. Temelj da bi svi bez razlike dobili ono što u određenom trenutku trebaju, kad je riječ o zdravlju, jest javni i neprofitan sustav ma koliko se zagovaratelji privatnog trudili dokazati da “i oni imaju srca”.
Čast iznimkama, ali u tom privatnom “napadu” na javni zdravstveni sustav jedini motiv nije kako pomoći građanima, nego kako što više javnog novca uliti u privatne džepove. Naime, na početku, kao u svakoj bajci, sve je idilično, a onda nastupi istina. Baš to se dogodilo u primarnoj zdravstvenoj zaštiti u Hrvatskoj u trenutku kad su privatne ordinacije obiteljske medicine, ginekologije, stomatologije ili pedijatrije krenule u život.
Otad javni sustav ima problema s ordinacijama u depriviranim područjima jer “tamo nema zainteresiranih”. Nitko neće ni ljekarne tamo gdje nema velike dobiti, a o stomatolozima da se ne govori. To neprofitno ostaje državi, a privatnici u PZZ-u, čak i kad se dogodi Covid-19, pokušavaju izbjeći bilo kakve obveze premda je njihov prihod zajamčen zahvaljujući doprinosima građana. Tek kad je ministar Beroš donio odluku o mobilizaciji i tim se liječnicima moglo “narediti” da dežuraju na punktovima za trijažu moguće oboljelih od koronavirusa.
Tih problema nema bolnički sustav jer dosad ni jedan ministar nazovi reformator nije uspio razbucati javni bolnički sustav koji bi, ruku na srce, mogao biti bolji da je u njemu više reda. Sva uvjeravanja da bi Hrvatska trebala imati više osiguravajućih društava za osnovno zdravstveno osiguranje, da bi bolnice trebale biti privatne, a njihovi bi vlasnici “prodavali uslugu osiguravateljima”, kao i da bi to podiglo kvalitetu i omogućilo veći izbor pacijentima, padaju u vodu pred izazovom koji pred zdravstveni sustav stavlja koronavirus. Nikakva drukčija organizacija zdravstvenog sustava osim po javnom principu ne može biti učinkovitija. Svjedoči o tome i Španjolska koja je zbog Covida-19 nacionalizirala privatne bolnice!
Za razliku od ostatka Europe, Skandinavci su samo dijelom pokušali koketirati s privatnim u svom zdravstvenom sustavu da bi vrlo brzo otkrili grubu istinu - skuplje, manje dostupno, nekvalitetnije, bez prevencije, s lošijim zdravstvenim pokazateljima (EHCI). Nakon pada Berlinskog zida epidemija privatizacije javnog zdravstvenog sustava zahvatila je većinu bivših socijalističkih država, a ne smo Hrvatsku. I Slovačka i Poljska krenule su tim putem, pa se pokazalo da je to bila katastrofalna odluka.
U svakom slučaju, pandemija koronavirusa dodatno će otvoriti oči mnogima da zdravstveni sustav treba “popraviti”, ali tako da daju šansu kvalitetnom javnom zdravstvu, a ne profitu. Naime, Covid-19 sigurno nije zadnje iskušenje.
1. Važnije je obavještavanje naroda od zakona.
2. Najvažnije je pripremiti u jednoj sredini teren i pravilno shvaćanje o zdravstvenim pitanjima.
3. Pitanjem narodnog zdravlja i radom na njegovu unapređenju trebaju se baviti svi, bez razlike.
4. Socijalna terapija bitnija je od individualne.
5. Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku.
6. Ne smije se raditi razlika između ekonomski jakih i slabih (egalitarizam).
7. U zdravstvenoj organizaciji liječnik treba tražiti bolesnika, a ne obrnuto, kako bi se obuhvatili svi oni koji trebaju zaštitu.
8. Liječnik treba biti narodni učitelj.
9. Pitanje narodnog zdravlja je od većeg ekonomskog nego humanitarnog značaja.
10. Glavno mjesto liječničkog djelovanja je tamo gdje ljudi žive, a ne ordinacija.