U Skoplju, na sastanku inicijative Brdo-Brijuni, Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić gotovo da nisu razgovarali. Susret dvoje predsjednika je bio srdačan, ali dijaloga nije bilo jer se Vučić pojavio neposredno pred početak skupa i otišao s njega čim je sastanak lidera zemalja Inicijative Brdo-Brijuni završio.
Vučića je ponajviše u Skoplju zanimao odnos Srbije i Kosova, te kosovsko neispunjenje osnivanja Zajednice srpskih općina, a druge teme, poput one o zaoštravanju hrvatsko-srpskih odnosa, ionako nisu bile na dnevnom redu.
I dok je skup u Skoplju prošao bez dijaloga dvoje protagonista politike pomirenja koja je zapala u slijepu ulicu, na diplomatskom polju istovremeno se vodila dramatična bitka koja je imala odjeka i u međunarodnoj zajednici.
“Ovo hrvatsko-srpsko prepucavanje kao da je došlo naručeno za jednu i drugu stranu. Plenkoviću je trebalo da pokaže čvrst stav i zadovolji stranačku desnicu nakon ratifikacije Istanbulske konvencije, a Vučiću da nedopuštanjem da se ‘ponižava’ Srbija ublaži činjenicu što će Srbima uskoro morati saopćiti da je Kosovo zauvijek izgubljeno”, rekao nam je jedan strani diplomat u Zagrebu nakon sastanka lidera zemalja regije u Skoplju.
Ali, koliko god sve izgledalo kao dobro režirana predstava na kakve smo posljednjih dvadesetak godina itekako navikli, ovaj put je nervoza među Europljanima bila veća nego prije. Zvonili su telefoni u kabinetima političara, europski su dužnosnici upozorili i jedne i druge da je “sada dosta”. Europi je već preko glave sukoba Hrvata i Srba, Srba i Albanaca, Bošnjaka i Hrvata, Slovenaca i Hrvata i koga sve ne na ovim trusnim područjima.
Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović također nimalo nije bila sretna što je ponovno zakuhalo na relaciji između Beograda i Zagreba. Činilo se u jednom trenutku da će inicijativa što je pozvala Aleksandra Vučića ipak biti korak naprijed, bez obzira što je u trenutku ugrozila vlastiti rejting među desničarima. Računala je na taj rizik, a onda je sve palo u vodu, brže nego što je i krenulo uzbrdo.
Kada smo jednog srbijanskog oporbenog političara upitali je li sve bilo režirano s njihove strane, odgovor nije znao naći. “Vidite, mene također čudi što se Vojislav Šešelj gotovo svakodnevno pojavljuje na svim mogućim televizijama, pa i onima koje su bez sumnje sklone politici Aleksandra Vučića. S druge strane teško da bi Aleksandar Vulin toliko solirao i pomeo sve što je do tada pozitivno učinjeno. Dakle, teško mi je reći je li sve režirano, ali naoko tako izgleda.”
Vučić sve ove posljednje dane pokušava na sve moguće načine pripremiti građane na loše vijesti iz Europe i Amerike, koje kažu da neće biti ništa od ulaska u EU ako ne dođe do priznanja Kosova. Uzalud žalovanje da svijet Srbiju ne voli, očito se povijest ponavlja kao i u slučaju Hrvatske kada je jedan od glavnih uvjeta bila bespogovorna suradnja s Haagom. Tada je to značilo da se Ante Gotovina pojavi na sudu, što se na kraju i dogodilo i nakon čega je nastavljen proces pregovaranja. Da toga nije bilo, ni od ulaska Hrvatske u EU ne bi bilo ništa.
Sada se Srbima događa isto, ili će na ovaj ili onaj način priznati Kosovo ili će pregovori s EU stati. Bruxelles ima vremena koliko hoće, ionako više nikome od europskih država nije do proširenja, pa je sada na Vučiću da povuče presudan potez. Ako to učini odmah, Srbija će nastaviti europski put, ako se to ne dogodi, sve će stati ili stajati kao do sada.
Pljuskom iz Zagreba, kada je Vulinu zabranjen ulazak u zemlju, bila je bačena još jedna rukavica od strane susjeda i zato se Beograd odlučio na protumjere. Dugo su vijećali koga će staviti na crnu listu, a prvi prijedlog bio je da to bude šefica diplomacije Marija Pejčinović-Burić. Vučić joj nije zaboravio da je upravo iz njena ministarstva, nekoliko dana pred dolazak u Zagreb, stiglo upozorenje da nije vrijeme za posjet. Beograd je to pročitao i kao natezanje Banskih dvora i Pantovčaka, jer se svim silama želio umanjiti značaj da jedna tako značajna inicijativa o pomirbi Hrvata i Srba dođe od predsjednice.
Na kraju je izbor pao na generala Damira Krstičevića, po onoj “oko za oko”, kako je to govorio sve radikalniji Ivica Dačić, koji bi se u slučaju nastavka diplomatskog rata također mogao naći na listi. Vjerojatno do toga neće doći, ali je i teško prognozirati slijedi li zatopljenje. Vučić je tako poentirao kod vlastite javnosti, prepustivši Ani Brnabić, srbijanskoj premijerki, da iz njene radionice izađe prijedlog o Krstičeviću, iako svi znaju da je to odluka šefa države.
S druge strane ovaj diplomatski mali rat nikako nije naštetio ni Andreju Plenkoviću. Kao što se i očekivalo, Istanbulsku konvenciju su svi zaboravili, pa su predviđanja desničara da je to “početak njegova kraja” pala u vodu. Premijer je ponovno povukao potez kojim je vratio vjeru i među svojim desničarima da je čvrst i odlučan, pogotovo prema Srbiji.
Samoj predsjednici nije preostalo mnogo manevarskog prostora. Solidarizirala se s Krstičevićem, iako ni njihovi odnosi nisu bajkoviti. Još nedavno, baš uoči dolaska Vučića, kada je ministar obrane tražio ispriku, poslala mu je packu neka se svatko bavi svojim poslom. Sada je rekla da je o cijelom slučaju Krstičević najbolje rekao. Bilo kako bilo, hrvatsko-srpski odnosi ponovo su u slijepoj ulici, samo što se u ovom slučaju od jednog koraka naprijed, susreta dva predsjednika u Zagrebu, otišlo tri unatrag.
Sve ovo ostavilo je u drugom planu hrvatsko-slovenski spor oko granice i Nove ljubljanske banke. Plenković je poručio da slučaj nikako nije nerješiv, ali i ponovio ono na što sadašnja garnitura u Ljubljani nikako ne pristaje, a teško da će i nova nakon lipanjskih izbora. Slovenci predlažu europsku medijaciju, a Bruxelles za sada također šuti. Sigurno je samo to da trebaju proći izbori kako bi se vidjelo je li moguća uopće neka inicijativa da se problem barem započne rješavati, iako treba biti veliki optimist za to.
Ipak, postoji jedna bitna razlika u sadašnjim nesporazumima između Zagreba i Beograda i Zagreba i Ljubljane. U slučaju Hrvatske i Slovenije obje države su “u klubu”, članice EU i NATO-a, dok to Srbija nije. Zato Dačić uzalud poziva EU da dodijeli “crveni karton” Hrvatskoj, a kao šef diplomacije trebao bi znati da se to naprosto ne može i neće dogoditi. Ulaskom “u klub” Hrvatska je u prednosti, to je pragmatična činjenica koju treba prihvatiti. Tako će biti i kada dođe na red pitanje granice između Hrvatske i Srbije i ako Beograd zaista želi u EU, trebalo bi mu biti u interesu da se smire tenzije.
Sa Slovencima je drukčije, a sada više ni oni nemaju prednost kao u slučaju dok je Hrvatska pregovarala o ulasku u EU. Prijetnje da će zaustaviti ulazak Hrvatske u schengenski prostor su neozbiljne, jer to je interes cijele Europe i nova ucjena Slovenije nikako ne bi bila prihvaćena.
Tako je i u slučaju Hrvatske i BiH, te stalnih upozorenja Bakira Izetbegovića da Hrvatska nema pravo graditi Pelješki most dok se ne riješi pitanje granice. Priča je to za lokalnu upotrebu, Hrvatska gradi most na svom teritoriju i svakako tu Izetbegović ne može ništa.
Ali, da je sve više sporova Hrvatske i njenih susjeda, to je točno. Treba biti posve iskren i priznati da Hrvatska u mnogim slučajevima nije u krivu, ali da joj dugoročno ne ide u korist ako će dobiti epitet problematične male države EU koja se svađa sa svima. Krajnje je zanimljivo kako su se Austrijanci postavili prema Hrvatskoj kada je riječ o obilježavanju događaja na Bleiburškom polju, gdje su se ujedinile i desnica i ljevica zamjerajući hrvatskim desničarima da taj skup koriste kao najveće okupljalište neonacista u Europi.
Austrijska desnica tako pokušava sa sebe sprati slične kvalifikacije, prebacujući lopticu u tuđe dvorište, a Hrvatska, balansirajući između svojih radikala koji su u manjini i demokratske javnosti koja je u većini čini štetu sama sebi. Očito, vrijeme je da se Hrvatska jasno postavi prema nasljeđu prošlosti, prije svega onom vezanom za NDH i ustaštvo, jer bi u protivnom mogla otvoriti još jednu bolnu epizodu nesporazuma s obližnjim državama, ovaj put Austrijom.
Iz Skoplja je predsjednica ponovno poručila da je potrebna bolja koordinacija i suradnja nje i premijera. Nije to prvi put da predsjednica poziva da se usuglase stavovi oko vanjske politike, što uostalom od predsjednice i premijera nalaže i Ustav. Ovako neki ponovno vide da i u slučaju spora sa Srbijom nije bilo pune koordinacije i da je možda sve moglo ići drukčije da se više razgovaralo. Ali, oni koji drže stranu Banskih dvora opet kažu da je sama predsjednica, preko svog izaslanika u Jasenovcu Ivana Zvonimira Čička, ponovno pokrenula bolnu priču oko Jasenovca krajnje nejasnim prijedlogom da međunarodna komisija “izbroji” jasenovačke žrtve.
Prijedlog su s podsmijehom dočekali i mnogi povjesničari, pa je pitanje je li ga trebalo uopće iznositi u trenutku kada se opet kvare odnosi s istočnim susjedom i po pitanju te vruće teme. Sam premijer nije se dao navući na tanak led, a oko Bleiburga je samo poručio da se treba striktno pridržavati austrijskih zakona. Ali, to je samo jedna epizoda koja ima refleksije i na vanjskopolitičkom planu kada je riječ o stavovima koje zastupaju Kolinda Grabar-Kitarović i Plenković.
“To da postoje u Hrvatskoj dvije, često neusuglašene vanjske politike, primjećuje i sve veći broj europskih političara. Za Hrvatsku to nije dobro”, kaže naš sugovornik, strani diplomat koji je već duže vrijeme u Hrvatskoj. Tvrdi da to treba što prije skinuti s dnevnog reda, jer Hrvatsku vrlo brzo čeka i predsjedanje Europskom unijom, što je ozbiljan posao i veliki izazov. “Bilo bi loše da Hrvatska preuzme predsjedanje, a istovremeno ima problema sa svim svojim susjedima.”