PIŠE DARKO HUDELIST

GLOBUS OTKRIVA NEPOZNATU POVIJEST 90-ih: KAKO JE MILORAD TRAŽIO MIR Svi razgovori lidera hrv. Srba sa srpskim političkim i ratnim vođama u Beogradu

CROPIX, REUTERS, Getty Images

U svom antiratnom aktivizmu Pupovac je pokušao realizirati dvije krupne stvari: prvo, zaustaviti rat u Hrvatskoj te spriječiti da se proširi na BiH, i drugo, osigurati za Srbe u Hrvatskoj status teritorijalne i političke autonomije

Nepoznata povijest 90-ih: Svi razgovori lidera hrvatskih Srba sa srpskim političkim i ratnim vođama u Beogradu 1991.-1994.

Globusov novinar Darko Hudelist, jedan od najboljih poznavatelja i najpedantnijih istraživača povijesti hrvatsko-srpskih političkih odnosa u 20. stoljeću, u pripremi gradiva za završna poglavlja knjige “Hrvati i Srbi: Povijest odnosa i sukoba dvaju naroda (1922. - 2000.)”, koju upravo piše, ponovno je temeljito proučio zapise svojih brojnih razgovora s Dobricom Ćosićem u Beogradu, vođenih kontinuirano između 2006. i 2011., u kojima “otac modernoga srpskog nacionalizma”, između ostaloga, svjedoči o susretima s Miloradom Pupovcem ratnih 90-ih. Kako je Hudelist odmah nakon povratka iz Beograda 2011. želio čuti i drugu stranu, zamolio je Pupovca da mu potanko iznese sjećanja ne samo na svoje razgovore s Ćosićem nego i sa svim drugim ključnim političkim akterima u tadašnjoj Srbiji.

Pupovac je pristao te je Hudelistu, u dva dulja susreta u rujnu 2011., otkrio s kime se sve i s kojom svrhom sastajao u glavnome gradu Srbije od 1991. do 1994., u vrijeme kad se Hrvatska branila od vojne agresije osmišljene u Beogradu i upravljane od Miloševićeva režima. Hudelist je sve to zapisao i pohranio u privatnu arhivu, računajući da će mu Pupovčevo svjedočanstvo jednoga dana poslužiti kao vrijedan dio građe za knjigu “Hrvati i Srbi”. Najnoviji politički događaji ponukali su ga, međutim, da dio svojih bilježaka pretoči u tekst za Globus. Valja napomenuti da Pupovčevi beogradski “ratni” razgovori nipošto nisu bili tajni ni nepoznati hrvatskome državnom vrhu, ali se u široj javnosti o njima nije znalo gotovo ništa, a ne zna se ni danas.

S obzirom na to da u Hrvatskoj opet bukti rasprava o političkom djelovanju Milorada Pupovca, u kojoj, nažalost, osude, uvrede, pa i prijetnje upućene lideru srpske zajednice potpuno onemogućavaju argumentirani dijalog, Hudelistov tekst mogao bi pomoći smirivanju usijane atmosfere. U njemu nema ništa osim činjenica, hladnih i objektivnih, o Pupovčevim nastojanjima u prvoj polovici 90-ih da se zaustavi ratno krvoproliće u Hrvatskoj i riješi srpsko pitanje.

Vođa Srba u Hrvatskoj Milorad Pupovac već je dulje vrijeme u dijelu hrvatske političke (i šire) javnosti, osobito među braniteljima i braniteljskim udrugama, izložen teškim kritikama, napadima i pogromima, čak i nekoj vrsti lustracije. Mnogi ga Hrvati doživljavaju kao izdajicu, dijelom i zbog svojih kontakata (i, prije svega, prirode tih kontakata) sa srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem.

Zasigurno nećemo pogriješiti ako kažemo da je za taj dio hrvatske javnosti Pupovac neprijatelj br. 1.

Doduše, za takvu je negativističku sliku o sebi možda i on sam jednim dijelom kriv, ponajprije zbog nekih svojih izjava i postupaka (vidi tekst dr. Mirjane Kasapović u pretprošlom broju Globusa!) koje taj, osjetljiviji dio hrvatske javnosti doživljava kao provokaciju ili kao pokušaj oživljavanja (ili produbljivanja) nekih najdubljih rana iz ranih devedesetih, tj. za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj. I kojima Pupovčev pokroviteljski i paternalistički odnos prema Srbima u Hrvatskoj, najjednostavnije rečeno, “ide na živce”. Pa u Pupovcu, uslijed svega toga, vide ogromno zlo ili prijetnju za hrvatski narod - gotovo ništa manje u odnosu na zlo ili prijetnju kakvo/kakva je svojedobno dolazila od Miloševića, Šešelja, Kadijevića...

Takav je, dakle, stav ili predodžba (mnogih) Hrvata o Pupovcu - u ovo naše današnje vrijeme, četvrt stoljeća nakon rata u Hrvatskoj. Ali kad bi se pitalo samoga Pupovca, on bi te napade i uvrede na svoj račun sigurno okvalificirao (kao što to, uostalom, i čini) kao sastavni dio danas vrlo aktualnog trenda tzv. neoustašizacije (ili, u najmanju ruku, povijesnog revizionizma) u Hrvatskoj.

I, nažalost, tu smo gdje smo. Odnosi između Hrvata i Srba danas su daleko od idealnih - a to se isto može reći i za međusobne odnose dviju susjednih država, Republike Hrvatske i Republike Srbije - pa se u njih nekako “prirodno” i “logički” uklapa i ovakva, posve negativistička percepcija Pupovca u domoljubnom (braniteljskom, politički desno orijentiranom) dijelu hrvatske javnosti, koliko god to nekome sa strane izgledalo ružno i neprimjereno. Za pretpostaviti je da to nije vječno i da će se to jednoga dana promijeniti, kada se budu promijenili, i to na bolje, i odnosi, na generalnom planu, između Hrvata i Srba.

Htio bih, međutim, istaknuti - kao istraživač naše (i regionalne) suvremene povijesti - da ovakva percepcija Pupovca u Hrvata, o kakvoj govorim, nije od jučer. Ona ima svoje uzroke i posljedice, i za nju se nikako ne može reći da je “pala s neba”. Osim svoje političke sadašnjosti, takve kakva jest, Pupovac ima i jednu svoju puno dublju i dramatičniju političku prošlost koja seže u sam početak devedesetih, tj. u razdoblje Domovinskog rata u Hrvatskoj - ali o kojoj se u Hrvata, pretpostavljam, više nagađa nego što se zna. A nagađanja nisu najbolji način ili najbolje sredstvo da se o nekome ili nečemu izriču čvršći povijesni sudovi. Pokušat ću ovim svojim mini-ogledom taj minus, koliko je god to moguće, kompenzirati ili nadoknaditi.

Pupovac je tih, ratnih godina - mislim, prije svega, na razdoblje 1991.-1993., ali i kasnije - bio vođa onoga dijela Srba u Hrvatskoj što ga je on sam nazivao “urbanim Srbima”. Riječ je o onim Srbima koji su živjeli, ili koji i danas žive, u hrvatskim gradskim središtima, kao što su Zagreb, Karlovac, Sisak, Zadar itd. U toj svojoj ulozi i s takvom svojom reputacijom (u strogo formalnom smislu, bio je utemeljitelj i čelnik skupine ili koalicije “Srpski demokratski forum”, osnovane u prosincu 1991.), on se stavio u službu jedne velike, vrlo ambiciozne misije koja je, slobodno možemo reći, bila presedan na ovim našim prostorima. Za vrijeme rata u Hrvatskoj, tj. tijekom najkritičnijih ratnih godina - 1991. i 1992. - razmjerno je često putovao u Beograd, sastajao se i razgovarao sa svim vodećim ljudima srpske politike, kao i s najistaknutijim predstavnicima javnog, društvenog i intelektualnog života u Srbiji (kako s onima na vlasti tako i s onima u opoziciji), te je kroz te svoje javnosti i medijima skrivene i nevidljive aktivnosti pokušavao ostvariti dva krupna i dalekosežna cilja: prvo, pridonijeti zaustavljanju ratnog procesa u Hrvatskoj (kao i sprječavanju širenja rata na susjednu Bosnu i Hercegovinu); i drugo, osigurati za Srbe u Hrvatskoj status teritorijalno-političke autonomije.

Barem je takva njegova vlastita interpretacija tih njegovih nastojanja, iz doba rata u Hrvatskoj.

 

Meni je o tome prvi opširnije govorio Dobrica Ćosić, za vrijeme mojeg, kako to često volim reći, istraživačkog boravka u Beogradu (2006.-2011.), kada sam prikupljao građu za svoju knjigu “Hrvati i Srbi”, koju upravo pišem. Ćosić mi je, uz ostalo, rekao da mu je Pupovac za jednoga od njihovih susreta donio kartu Alandskih otoka i sugerirao mu da bi za Srbe u Hrvatskoj najbolja i najprimjerenija bila autonomija po uzoru na autonomiju Šveđana na otočju Aland u Finskoj. O tome sam dosta toga napisao u svojoj knjizi “Moj beogradski dnevnik: Susreti i razgovori s Dobricom Ćosićem” (Profil, 2012.). U njoj sam iznio Ćosićevu verziju njegovih razgovora s Pupovcem. A sada ću, u ovome tekstu, iznijeti Pupovčevu.

Najbolje da idem kronološki, bit će mi tako najlakše.

U rujnu 2011. - kada sam priveo kraju svoj “istraživački boravak” u Beogradu - odlučio sam o svojim razgovorima s Dobricom Ćosićem upoznati dvojicu vodećih političkih predstavnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, za koje mi je on sam tvrdio da se s njima sastajao, u prvoj polovici 1990-ih, u Beogradu: Milorada Pupovca i Slobodana Uzelca. Pupovac je tada bio predsjednik Srpskog narodnog vijeća, potpredsjednik Samostalne srpske demokratske stranke i saborski zastupnik, a Uzelac potpredsjednik Vlade RH (u razdoblju 2008.-2011.). Obojica su vrlo rado i bez ikakvih ustručavanja pristali sa mnom porazgovarati o toj temi.

S Pupovcem sam se, u dva navrata, 13. i 22. rujna 2011., sastao u prostorijama Srpskog narodnog vijeća u Ilici 16 (drugi smo razgovor snimali na moj diktafon), a s Uzelcem 15. rujna 2011. u njegovu uredu u hrvatskoj Vladi, na Markovu trgu (i taj smo razgovor također snimali).

U našem prvom razgovoru, Pupovac mi je precizirao razdoblje u kojem je odlazio u Beograd na sastanke ne samo s D.Ćosićem nego i s brojnim drugim protagonistima javne, političke i intelektualne scene u Srbiji - kako s onima na vlasti tako i s onima u (antimiloševićevskoj) opoziciji. Bilo je to od kasnog ljeta ili rane jeseni 1991. - tj. u vrijeme rasplamsavanja ratnih sukoba u Istočnoj Slavoniji - pa sve do početka 1993., kada mu je, iznenada, kako mi je rekao, bio onemogućen ulazak u Srbiju, tj. u SRJ.

Former Bosnian Serb leader Radovan Karadzic appears in a courtroom before the International Residual Mechanism for Criminal Tribunals (MICT), which is handling outstanding war crimes cases for the Balkans and Rwanda, in The Hague, Netherlands, April 23, 2018. REUTERS/Yves Herman/Pool
REUTERS

Radovan Karadžić

 

Ujedno mi je nabrojio i s kojim se to sve političarima i/ili intelektualcima u tom razdoblju sastajao u Beogradu. Od onih na vlasti i na visokim/najvišim položajima, bili su to: Dobrica Ćosić (on je od 15. lipnja 1992. do 1. lipnja 1993. bio predsjednik SRJ), Slobodan Milošević, Borisav Jović, vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić i još neki. A od onih drugih sljedeća značajna imena, različitih političkih boja i orijentacija: akademici SANU Antonije Isaković i Pavle Ivić, čelnici Demokratske stranke Dragoljub Mićunović i Zoran Đinđić, utemeljitelj i predsjednik Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković, sociologinja i politička aktivistica Vesna Pešić, politolog i ekonomist Dragan Veselinov i drugi. Pored njih, Pupovac se sastajao i s Hrvatima na najvišim političkim dužnostima u Beogradu: Stjepanom Mesićem (predsjednikom, odnosno članom Predsjedništva SFRJ) i Budimirom Lončarom (saveznim sekretarom za vanjske poslove SFRJ).

Pupovac mi je otkrio da je glavni posrednik za većinu njegovih sastanaka s predstavnicima vlasti u Srbiji bio Jovan Rašković, a da je nakon njegova naglog povlačenja iz političkog života i smrti (29. srpnja 1992.) tu, posredničku, ulogu preuzeo savjetnik D.Ćosića na njegovoj funkciji predsjednika SRJ i Ćosićev osobni prijatelj, filozof-praksisovac Svetozar Stojanović.

Iznimno, s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem Pupovca je povezao jedan od vodećih srpskih intelektualaca u Hrvatskoj Svetozar Livada.

Za Jovana Raškovića i svoje prve susrete s Dobricom Ćosićem, najprije u SANU, a zatim u Ćosićevoj vili na Dedinju, kao i u Ćosićevu predsjedničkom uredu u tadašnjoj Palati federacije, Pupovac mi je rekao:

- Nakon što je morao otići iz Knina i nakon što je Milan Babić proglasio ratno stanje u Kninu - dakle u kasno proljeće ili u rano ljeto 1991. - Jovan Rašković se u dobroj mjeri približio našim (zamjenica “naš” odnosi se na Pupovčev Srpski demokratski forum - op. a.) mirovnim nastojanjima da se zaustavi ratna opasnost. I zahvalan sam mu što mi je osigurao kontakt s Dobricom Ćosićem, kao i niz drugih važnih kontakata tih godina, 1991.-1992... Od Dobrice Ćosića, kao i Miloševića, očekivao sam da pomognu da se ratna opasnost zaustavi... Što se Dobrice Ćosića tiče, sjećam se - ne znam je li to bilo na našem prvom ili drugom sastanku - da mi je rekao da se boji da je kasno. Da je kasno da se ratna opasnost i ratni proces zaustavi. Osobno, nadao sam se da će on svoj utjecaj u javnosti i politici, osobito kad je postao predsjednik SRJ, iskoristiti da se ne dogodi ono najgore. To jest, da se ne produžava ratno stanje u Hrvatskoj i da se rat ne prenese u BiH. Ali, kao što vam je poznato, D.Ćosić je maknut s mjesta predsjednika SRJ (u lipnju 1993. - op. a.), jednako kao i Milan Panić s mjesta premijera SRJ, i poslije toga on i ja više nismo imali kontakt...

Prisjećajući se svojih razgovora s Dobricom Ćosićem i drugima, Pupovac mi je, u najkraćim crtama, izložio i historijat u ono vrijeme vrlo aktualne i kontroverzne ideje o političko-teritorijalnoj autonomiji Srba u Hrvatskoj. Za bolje i svestranije razumijevanje te problematike, poklonio mi je svoju (danas uglavnom zaboravljenu) knjigu “Čuvari imena” (SKD Prosvjeta, Zagreb, 1999.), u kojoj je sažeo svoje članke, govore i druge javne istupe nastale tijekom ratnih 1990-ih, među kojima je i njegov intervju beogradskoj Dugi, pod naslovom “Ostaće samo čuvari grobalja”, iz ožujka 1992. A u vezi s tom temom od koristi mi je bio i moj veliki intervju s Pupovcem u Globusu, u broju od 27. lipnja 1997., u kojem je također bilo riječi o autonomiji Srba u Hrvatskoj.

Beograd, 060312.
Dom Omladine.
U domu Omladine odrzana je promocija knjige Dobrice Cosica.
Foto: Goran Srdanov / Blic / CROPIX
Goran Srdanov / CROPIX

Promocija knjige Dobrice Ćosića 2012.

 

Vrlo su važne ove dvije rečenice iz Pupovčeve knjige “Čuvari imena” (tj. iz teksta “Raspad Jugoslavije i Srbi u Hrvatskoj”, koji je nastao iz Pupovčeva predavanja održanog u W.Wilson centru u Washingtonu 19. lipnja 1996.): “Srbi u hrvatskim gradskim središtima otpočetka su zagovarali široku teritorijalno-političku autonomiju Krajine te personalnu i kulturnu autonomiju za sebe. Zbog toga su s jedne strane zagovarali neotuđivo pravo hrvatskog naroda na svoju državu, a s druge autonomiju (čiji sadržaj i opseg treba biti dogovoren između hrvatskih državnih predstavnika i srpskih narodnih predstavnika) Srba unutar te države.” (str. 134)

To, drugim riječima, znači: za tzv. ruralne Srbe - kako je Pupovac znao nazivati samoproglašenu RS Krajinu, odnosno njezino vodstvo, s političkim središtem u Kninu - Pupovac i njegov SDF zagovarali su autonomiju teritorijalno-političkog tipa, dakle neku vrstu teritorijalnog entiteta ili “države u državi”; a za tzv. urbane Srbe, koji su živjeli u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima, “proporcionalnu predstavljenost u Saboru i drugim predstavničkim, te nekim Vladinim institucijama kao i tijelima lokalne uprave i samouprave” (formulacija iz spomenutog Pupovčeva predavanja u Washingtonu) te kulturnu autonomiju.

Slobodan Uzelac mi je, u našem razgovoru na Markovu trgu 15. rujna 2011., dodatno objasnio u čemu se sastojala bit političkog angažmana Srpskog demokratskog foruma. Taj je angažman polemički išao u dva smjera. S jedne strane, kontra Miloševićevu stavu “Svi Srbi u jednoj državi”; a s druge, kontra stajalištu predsjednika Tuđmana, kao i odgovarajućoj političkoj praksi u Hrvatskoj (u ono, ratno i poratno, vrijeme), da političko vodstvo RH, a ne sami Srbi, određuje, tj. imenuje, tko će biti politički predstavnici Srba u Hrvatskoj.

- Mi smo govorili - rekao mi je Uzelac - da će parola “Svi Srbi u jednoj državi” biti pogubna po nas, tj. za Srbe izvan Srbije. Naš je stav bio: “Srbi u svim državama, ne u jednoj. U svakoj. Ali ne u jednakoj mjeri, niti na isti način.” To je bila moja teza, od početka. A drugo je da Srbe treba pustiti da oni sami izaberu sebe, a ne da ih netko imenuje... Dotad smo imali praksu da se od Srba traži kooperacija, da su apsolutno za hrvatsku državu, dakle da apsolutno kooperiraju, da poštuju, a da prethodno taj koji to radi ne mora ni postojati kao identitet. Kao entitet, manjinski. Govorim o kolektivnom entitetu, i to manjinskom, unutar Hrvatske. Dakle, da bi netko mogao kooperirati, on mora postojati, i to ne bilo kako, mora postojati kao entitet. A to onda znači da on postoji izvan sumnje, ma što mi o njemu mislili, i da on iz tog entiteta ispostavlja svoje zahtjeve i obavlja svoje dužnosti prema onome s kim kooperira. A u hrvatskoj je vlasti rađeno upravo obrnuto, na način koji je bio apsolutno neprihvatljiv... I ta se naša distanca, i prema Beogradu i prema Zagrebu, vrlo brzo pokazala kao nešto bez čega ne možete napraviti ništa. Priklonite li se bilo kojoj od tih dviju strana, nećete napraviti ništa korisno za taj narod... Vidite, nema većeg patriota hrvatskog od mene danas. Hrvatskog. Ali ću uvijek tražiti dodatna prava Srba u toj Hrvatskoj. I time potvrđivati svoj hrvatski patriotizam. Tu je razlika.

BEOGRAD;
JOVAN RASKOVIC
Foto : MATIJA KOKOVIC
CROPIX
 

Po Pupovčevoj interpretaciji, on i njegov Srpski demokratski forum razmatrali su, tijekom prve polovice 1990-ih, više tipova (teritorijalno-političke) autonomije Srba u Hrvatskoj. Najvažnija su bila tri tipa - ili bolje rečeno, tri modela. I to ovim redoslijedom.

Prvi je njihov model bio napravljen po uzoru na teritorijalnu autonomiju kakvu imaju Austrijanci u Italiji, tj. u pokrajini Trentino Alto-Adige. Ako sam dobro razumio Pupovca, taj je model bio sadržan u “Prijedlogu za rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj”, što su ga on i SDF iznijeli na Mirovnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji, održanoj u Haagu u listopadu 1991. Po Pupovčevim riječima, taj je njihov “Prijedlog” ušao i u završni prijedlog rješenja, što ga je podnio lord Peter Carrington, predsjedatelj Mirovne konferencije.

U intervjuu za Globus 1997., Pupovac mi je rekao da je taj “Prijedlog”, iz 1991., sadržavao četiri bitne komponente: pravo Srba u Hrvatskoj na teritorijalnu autonomiju, njihovo pravo na proporcionalnu zastupljenost u predstavničkim tijelima vlasti, pravo na kulturnu autonomiju te, kao četvrto, međudržavni ugovor između RH i Srbije o zaštiti statusa Srba u Hrvatskoj, kao i Hrvata u Srbiji.

Drugi po redu bio je nordijski ili skandinavski model - po uzoru na Alandske otoke, tj. autonomiju otočnih Šveđana u Finskoj. Njega je Pupovac razmatrao u svojim beogradskim razgovorima s Dobricom Ćosićem.

A treći je bio čuveni Plan Z-4 - s time da mi je Pupovac izrijekom napomenuo da u njegovoj izradi on i SDF nisu sudjelovali. To jest, da je taj plan bio napravljen mimo njih. Pupovac mi je pritom povjerio da on s njime “nije bio sretan”. Po njegovim riječima, inspiracija za taj projekt međunarodne zajednice bila je Škotska.

Cijelu mi je tu kronologiju ideje o teritorijalno-političkoj autonomiji Srba u Hrvatskoj Pupovac, u našem drugom (dužem i opširnijem) razgovoru, od 22. rujna 2011., sažeo ovim riječima:

- Što se tiče tipa rješenja za Srbe u Hrvatskoj, mi smo, u SDF-u, počeli o tome vrlo rano razmišljati, i vrlo rano raditi. Već na Haškoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji, u listopadu 1991., ja sam u ime SDF-a predložio model za teritorijalno-političku autonomiju Srba u Hrvatskoj, koji je bio mnogo bliže nečemu što su bili “Austrijanci u Italiji” nego “Alandski otoci”. Alandski su otoci kao model došli nešto kasnije, kada se stvar počela zaoštravati, kada je udaljenost između Knina i Zagreba postajala sve veća, i kada je trebalo pronaći model koji bi mogao biti dobra pregovaračka osnova, tj. koji bi bio dovoljno zanimljiv da se može krenuti od te točke. A “Škotska” je nešto što je došlo iz inspiracije međunarodnih krugova koji su radili Plan Z-4. To nije ni u kakvoj vezi s nama.

Na moje izričito pitanje je li točno ono što mi je, u veljači 2011., vrlo opširno opisao Dobrica Ćosić - da ga je upravo on, Pupovac, zaintrigirao za model teritorijalno-političke autonomije po uzoru na Alandske otoke i da mu je, štoviše, k njemu u kuću donio kartu Alandskih otoka, Pupovac mi je, iako dosta nevoljko, odgovorio:

- Pa, ja sam ga upoznao, a što sam mu donio, to sad ne mogu reći. Ja sam ga upoznao s tim modelom... Ne znam je li to bilo u kući ili u njegovu kabinetu, u Akademiji. Nije to bio jedan razgovor, to je bilo više razgovora... Ja sam znao za to već ranije. Mi u toj stvari nismo imali savjetnike, mi smo u toj stvari sami tražili rješenje, tako što smo proučavali različite modele autonomije, a budući da su Alandski otoci jedan od tih modela, koji predstavlja teritorijalno-političku autonomiju, onda smo išli na takvo moguće rješenje...

U razgovoru sa mnom Pupovac je istaknuo da su se on i Dobrica Ćosić razlikovali u viđenju onoga što se zove “rješenje srpskog pitanja nakon raspada Jugoslavije”, a na moju zamolbu da mi najpreciznije objasni u čemu su se te razlike sastojale, rekao mi je:

- On je zagovarao model po kojem je Jugoslavija sastavljena od naroda i volje naroda, a meni je od prvog momenta bilo jasno da to ne može važiti ni za Srbiju ni za Hrvatsku, i da princip mora biti kombiniran: poštivanje republičkih granica i poštivanje unutar tih granica volje naroda koji sačinjavaju te republike. Drugim riječima, moje je razumijevanje tada, u to vrijeme, bilo takvo da novonastale države - jer je sve išlo prema tome (prema njihovu osamostaljenju - op. a.) - moraju biti rezultat, s jedne strane, volje građana koji u njima žive, a s druge strane poštivanja nacionalnih razlika i nacionalnih pozicija koje su se unutar njih artikulirale.

A na moj upit što je njima dvojici bilo zajedničko, Pupovac je odgovorio:

- Zajednički nam je jezik bio u tome da za Srbe u Hrvatskoj ipak treba pronaći neko rješenje života u Hrvatskoj.

Rekao sam Pupovcu: “I onda ste se s njim složili oko koncepta autonomije tipa Alandskih otoka?” Odgovorio mi je:

- To je bila jedna od mogućnosti. Nije on mnogo znao o tome, iskreno da vam kažem. I od toga koliko je od mene naučio nije mnogo znao. Njemu se to dopalo kao koncept, ali... Dopalo mu se zato što je imalo razmjerno visok stupanj autonomije, i zato što mu se činilo da je to nešto što bi Srbi mogli prihvatiti. Ali da je ulazio u to i proučavao to, i gledao, to sigurno nije. Uvjeren sam u to... A to je li Ćosić htio da Srbi u Hrvatskoj odu iz Hrvatske - ja vjerujem da nije. Kad su u pitanju Srbi iz Knina. I vjerujem da je on mogao zamisliti da Srbi žive u Hrvatskoj u nekom pravno-političkom statusu. Ali tu je bilo isuviše mnogo onih koji su zagovarali drugačija rješenja već u to vrijeme, bilo sa srpske bilo s hrvatske strane.

U drugome dijelu razgovora, Pupovac i ja smo prešli na temu “Milošević”. Pupovac mi je, najprije, rekao da on nikada nije vjerovao u onaj tip ili vrstu jugoslavenstva kakvu je, u prvoj fazi svoje vladavine, promicao Milošević - jer je “to bilo jugoslavenstvo države koja se raspada, i instrumenata te države koja se raspada, koje je trebalo držati pod svojom kontrolom” - istaknuvši pritom u prvi plan ovu svoju misao:

- Vidite, Jugoslaviju je definitivno dovelo do njezinoga kraja otvaranje srpskog pitanja. A bez otvaranja srpskog pitanja Jugoslavija je možda i mogla održati neku formu konfederalnoga uređenja ili nečeg sličnog.

A zatim mi je, ukratko, opisao svoje susrete s Miloševićem, u Beogradu. Susreli su se dvaput: prvi put početkom jeseni 1991., a drugi put 1992., uoči početka rata u Bosni i Hercegovini. Milošević je tada bio predsjednik Srbije. O svom prvom susretu i razgovoru s njim, 1991., Pupovac mi je rekao:

- Bio je to dug razgovor, u kojem sam više ja govorio, a on više slušao. Ostavio je dojam nekoga tko zna slušati. I, kao što su kasnije međunarodni posrednici iskusili na vlastitoj koži, dojam nekoga tko je znao komunicirati i ostaviti dojam. Rekao sam mu: “Maknite Jugoslavensku armiju jer ona neće zaštititi Srbe!” I pritom sam mu naveo primjer onoga tenka u Vukovaru, kao i onoga crvenog fiće kojega gazi tenk JNA, u Osijeku. I rekao sam: “Pogledajte to, ako niste vidjeli! Nitko od toga tenka ne vidi Srbe. Ni Osječani, ni Hrvatska, ni svijet. Nitko od toga ne vidi srpsko pitanje u Hrvatskoj.” Milošević ničim nije pokazao da mu se to što mu govorim nije dopalo...

Na moje pitanje: “Znači, vaš je glavni motiv, u razgovoru s Miloševićem, bio to da ga odgovorite od njegove zajedničke akcije s JNA?” - Pupovac je odgovorio:

- Tako je. I da ga uvjerim da Milan Babić ne može rješavati srpsko pitanje u Hrvatskoj. Odnosno, da on mora voditi računa o svim drugim Srbima i da ne može to raditi na takav način. Naravno da Miloševićev odgovor da on to i govori Babiću nije bio uvjerljiv...

A svoj drugi razgovor s Miloševićem, iz 1992., Pupovac mi je ovako interpretirao, tj. rekonstruirao:

- Ja sam znao da ako se zarati u BiH, da će Srbi u Hrvatskoj na kraju ispasti žrtve toga rata. Kad kažem “znao sam”, onda to više znači: osjećao sam. Imao sam intuiciju. I tada sam mu rekao: “Imate punu pušku. Imate vojsku i municiju koliko nikada u rukama nije bilo, i sve dok tom puškom ne opalite, vi ćete nešto značiti. A onoga trenutka kad pukne prva, vi ste izgubili! Doći će vam glave! Doći će glave Srbima, doći će glave politici!” On je na to rekao: “Je, ja kažem Radovanu (Karadžiću - op. a.): “Nemojte da zveckate oružjem...”

Sa samim Radovanom Karadžićem, vođom bosanskih Srba, Pupovac se, kako mi je rekao, sastao negdje u isto vrijeme, 1992., kad i s Miloševićem. Razgovor s njime opisao mi je ovim riječima:

- Taj je razgovor organizirao Jovan Rašković. Bio je to doručak u hotelu “Interkontinental”, u Beogradu. U tom je razgovoru Rašković zapravo preuzeo glavnu riječ. Na moje ugodno iznenađenje, rekao je Karadžiću: “Pa što vi to radite s proglašavanjem tih samostalnih teritorija, pa to vas vodi u rat! To znači rat!” Na to je Karadžić, preko zalogaja ham and eggsa, odgovorio: “Ako treba biti rat, bit će rat!”

Kuriozitet je da je jedan od najneugodnijih - ako ne i apsolutno najneugodniji - razgovor u Beogradu Milorad Pupovac imao s Borisavom Jovićem, članom Predsjedništva SFRJ, a zatim (od svibnja 1991. do listopada 1992.) predsjednikom Miloševićeve Socijalističke partije Srbije. Ja sam se s Jovićem bio sastao, u njegovu beogradskom stanu, u Kumanovskoj, u veljači 2011., i on mi je tada posvjedočio da mu se Pupovac žalio na Milana Babića i srpsku vlast u Krajini zbog toga što - kako mi je kazao - “vode računa samo o Srbima koji su tamo (u Krajini - op. a.), a ima još toliko ili ne znam koliko Srba koji žive u Zagrebu i u drugim hrvatskim gradovima, a koji zbog takvog njihovog ponašanja doživljavaju sudbinu kakvu sigurno ne bi doživljavali kad bi se vodila drugačija politika” (citat iz “Mog beogradskog dnevnika”, str. 474.).

Pupovac mi je potvrdio da ta Jovićeva interpretacija stoji, ali mi je dodao još nešto:

- On mi je u jednom trenutku rekao: “Pa vi ne možete živjeti u toj državi (mislio je na Hrvatsku - op. a.)!” Drugim riječima, netko je meni govorio o tome što ja kao državljanin Hrvatske srpske nacionalnosti mogu ili ne mogu. I zvučalo mi je izrazito strano, da ljudi koji nemaju nikakvog iskustva života u Hrvatskoj, koji nemaju nikakvog iskustva života nakon teškoga iskustva u Drugom svjetskom ratu, koji s ustaškim pokretom također nemaju ama baš nikakvog iskustva, jer je riječ o ljudima iz Srbije - govore o tome što mogu ili ne mogu učiniti Srbi u Hrvatskoj. To, vidite, od Dobrice Ćosića nikad nisam čuo...

Pupovac je u Beograd odlazio sve do (početka) 1993. A onda je, iznenada, postao persona non grata - na srpskom graničnom prijelazu, na autoputu Zagreb - Beograd. O tome mi je rekao:

- Nikad se nisam o tome raspitivao, ali na graničnim prijelazima SRJ, bilo iz Mađarske, bilo iz Bugarske, imali su moje ime i prezime na listama osoba koje su persona non grata. Znam da je Dobrica jednom intervenirao da me se pusti u Srbiju, dakle već tada dok je mogao (kao predsjednik SRJ - op. a.) izvršiti tu intervenciju... To je rađeno u vrijeme kada je trebalo početi pregovore s krajiškim Srbima. U to sam vrijeme radio na tome da Zagreb i Knin počnu pregovore, i nalazio sam se s nekima od krajiških Srba u Beogradu. Mislim da je to s tim povezano, da ljudi koji su imali utjecaja nisu htjeli da ja te razgovore dalje nastavim...

Ali već 1994. Pupovac je ponovno bio u Beogradu. Pupovac:

- Što se tiče službenog Beograda, tek sam 1994. ponovno dobio mogućnost da odem u Beograd i sastanem se s potpredsjednikom Vlade SRJ, tada, Željkom Simićem. Išao sam avionom UN i vratio se istim avionom. Dakle, u aranžmanu UN. Sa Simićem sam razgovarao o mogućem rješenju, kao i o tome da želim otići u Knin razgovarati s Mikelićem (Borislav Mikelić, predsjednik Vlade RSK od travnja 1994. do svibnja 1995. - op. a.) - što sam i napravio u organizaciji UN. I kasno navečer bio u Kninu i vratio se sutradan...

Izdvajamo

Iz drugih medija