Bivši predsjednik SDP-a (2007. - 2016.) i premijer (2011. - 2015.) Zoran Milanović u svojoj netom započetoj predsjedničkoj kampanji može biti (a koliko vidim, i jest) vrlo opušten jer nema što izgubiti, a mogao bi mnogo dobiti. Ako ne uspije u utrci za Pantovčak, ne mora strahovati da će ostati bez političke funkcije jer je ionako odavna (tj. već tri-četiri godine) nema; ali ako uspije, bit će to i njemu i građanima potvrda da je hrvatsko društvo sazrelo da u sebi pomiri i sjedini upravo one dvije kategorije na kojima se dosad cijepalo - lijevo i domoljubno.
Bio sam ovih dana u društvu s nekolicinom članova HDZ-a, i to onih malo konzervativnije ili "desnije" orijentiranih (doživio sam ih, štoviše, kao unutarhadezeovsku opoziciju aktualnom predsjedniku HDZ-a i premijeru Andreju Plenkoviću), i vidim da s respektom gledaju na Zorana Milanovića. I to baš u nacionalnom ili, da se i tako izrazim, domoljubnom kontekstu. On za njih nije "jugoslavenčina" ili "anacionalan" političar - kao što se, ne tako davno, gledalo na političare koji potječu iz stranaka s lijevim ili lijevocentrističkim (odnosno lijevo-liberalnim) predznakom - nego nacionalno jasan i eksplicitan i u domoljubnom smislu vrlo angažiran čovjek i političar, i stoga im, koliko vidim, uopće ne bi bilo krivo ako bi, početkom iduće godine, upravo on postao novi predsjednik RH. Prije, recimo, on nego aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ili njezin glavni izazivač iz "desnog" ili nacionalnog/nacionalističkog/domoljubnog spektra Miroslav Škoro.
Imamo, dakle, posrijedi inverziju, koja zavređuje analizu. I to malo dublju i složeniju, jer je i ideološka platforma na kojoj Milanović gradi svoju netom započetu kampanju upravo takva - prilično duboka, slojevita i kompleksna.
Milanović je još u prošloj, stranačkoj kampanji, za parlamentarne izbore 2016., značajno odstupio od stereotipnih socijaldemokratskih tema i dogmi - rad prije kapitala, pravednija redistribucija nacionalnog bogatstva, prava socijalno ugroženih slojeva, manjinska prava i zaštita društveno ranjivih skupina itd. - i time, u neku ruku, iznevjerio očekivanja dobrog dijela lijevo orijentirane javnosti. Umjesto tih izrazito lijevih ili socijalističkih/socijaldemokratskih koncepata zamahao je, i to prilično odlučno i manifestativno, zastavom hrvatstva, što je mnoge zbunilo, a neke i razočaralo ili čak naljutilo - ovisno o kutu gledanja. Milanovića, međutim, po mojemu mišljenju, treba razumjeti - i njega osobno i širi kontekst u kojem je tako postupio.
On to, uvjeren sam, nije učinio naprosto zato da bi se instantno svidio nacionalističkoj desnici, kako već tri godine uporno tumače uvrijeđeni ljevičari i ljevičarski politički analitičari i komentatori, nego se, naprotiv, na to odlučio iz uvjerenja. Odavna je, naime, uvidio da svaku ljevicu i lijevu tendenciju, čak i samo vrlo blago naznačenu lijevu ideju, u današnjoj pretežito nacionalističkoj Hrvatskoj kompromitira to što joj se korijeni vežu za Jugoslaviju i anacionalni međunarodni komunistički pokret. I zato je odlučio s tim definitivno prekinuti.
- Milanoviću je takav, stereotipan pogled na ljevičare u Hrvatskoj - kaže mi jedan insajder iz SDP-ovih redova - smetao ne samo s gledišta političke pragme nego ga je to diralo i duboko intimno. Dozlogrdilo mu je da se svaka lijeva, napredna, slobodarska, modernistička ideja kao okovima veže za anakroni jugoslavenski komunistički pokret iz davno prohujalih vremena. I, potpuno ispravno, on sada želi ucijepiti, i to čvrsto ucijepiti, lijevu političku ideju i praksu u hrvatsko nacionalno biće - i time napokon ušutkati sve one s desnoga političkog pola koji od 1990. šire Hrvatskom otrovni nauk o nespojivosti hrvatstva i ljevičarstva. I zato slobodno možemo reći da je Milanović prvi predstavnik i predvodnik lijeve političke formacije u Hrvatskoj koji jasno i bez ikakva kompleksa poručuje da hrvatstvo i ljevica, domoljubno i progresivno idu jedno s drugim.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
