Sad kada je Međugorje dobilo i svojega posebnog upravitelja, tzv. međugorskog biskupa, kako mnogi tepaju papinu apostolskom vizitatoru za župu Međugorje Henryku Hoseru, gotovo svi se slažu da je za Međugorje počelo jedno sasvim “novo vrijeme” ili “nova epoha” u kojoj, uz ostalo, možemo očekivati i to da mu napokon bude priznat službeni status svetišta (a ne samo “mjesta molitve”, što je, strogo formalno, u ovome trenutku), u istoj onoj mjeri u kojoj je priznat status svetišta i Lourdesu (u Francuskoj), Fatimi (u Portugalu), Loretu (u Italiji), Guadalupeu (u Meksiku) itd.
No, koja je, zapravo, misija nadbiskupa Hosera u župi Međugorje? I što sve ona uključuje? Tu ima nekoliko tumačenja (neka su, možda, malo i zlonamjerna), pa budimo stoga što točniji i precizniji. Hoserova službena funkcija glasi: apostolski vizitator za župu Međugorje na neodređeno vrijeme.
Međutim, oni najupućeniji (među njima je i moj sugovornik, dobar poznavatelj međugorskog fenomena) doznali su da Hoseru u dekretu stoje, zapravo, mnogo šire ovlasti od vizitatorskih, tj. da on ima ovlasti upravitelja. Strogo formalno, njegova je misija pastoral, tj. unapređenje pastoralnih uvjeta u Međugorju. Ali on tu, čini se, ima puno veću ulogu. Moj sugovornik tvrdi:
- Jedan naš svećenik koji je na službi u SAD-u rekao mi je kako mu je nuncij, nakon ustoličenja Hosera u Međugorju, poručio: “Sada su otvorena vrata Međugorja i recite biskupima u SAD-u i vjernicima da dođu u što većem broju!”... U svemu je tome najzanimljivije da je Hoser dobio ovlasti “za župu i za one koji dolaze u Međugorje”. To nadilazi funkciju vizitatora i daje mu upraviteljske ovlasti.
A još prije samo tri godine sve je bilo drukčije. Mnogo drukčije. “U Međugorju su tada strepili od najžešćih sankcija” - pročitao sam u jednome izvješću. A kakve su to sankcije trebale biti? Vrlo brojne i vrlo neugodne za međugorske fratre, ali i za armiju hodočasnika koji onamo svake godine dolaze sa svih kontinenata.
Neke su se čak sankcije - tada, prije tri godine - i obistinile. Prvo, vidiocima je, na zahtjev Kongregacije za nauk vjere u Vatikanu, bio zabranjen svaki javni nastup. Drugo, mjesne su crkve dobile naputak da ne smiju ugošćivati vidioce.
Treće, u Međugorju je bio uklonjen displej s redovitim mjesečnim porukama vidjelici Mariji Pavlović.
Četvrto, radio se pritisak da se ukine emitiranje Radio Mir Međugorja i zatvori službena mrežna stranica svetišta. I tako dalje, za Međugorje su trebali nastupiti crni dani... Ton takvoj kampanji davao je tadašnji prefekt Kongrecije za nauk vjere Gerhard Ludwig Müller, koji je na glasu kao “hladni racionalist” koji jednostavno ne može smisliti međugorski fenomen, a osobito ne Gospina ukazanja u njemu. A onda se dogodio preokret - preokret za koji je najzaslužniji bio papa Franjo, ali, isto tako, i kardinal Camillo Ruini, koji je bio na čelu Komisije za Međugorje.
I što se tada, prije tri godine, dogodilo? Ruinijeva je komisija predložila papi da učini neke “revolucionarne” pomake. Prvo, da ukine zabranu organiziranih hodočašća u Međugorje (tako da svećenici napokon smiju organizirati hodočašća u Međugorje). Drugo, da župa Međugorje prijeđe pod izravan nadzor Svete Stolice i da postane tzv. pontifikalno svetište. A treći, i “najrevolucionarniji”, prijedlog bio je da se priznaju prva ukazanja u Međugorju, njih 7, koja su se dogodila u razdoblju od 24. do 30. lipnja 1981. Od 15 članova Komisije njih 13 dalo je svoj glas za priznanje nadnaravnosti ukazanja u tome razdoblju.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa.
