Slovenska politika pretrpjela je nov međunarodni poraz kada je Europska komisija odlučila da Hrvatska ispunjava tehničke uvjete za pristupanje šengenskoj zoni. Slovenski političari činili su sve što su mogli da spriječe takav ishod događaja. Uoči glasovanja svi zastupnici u Europskom parlamentu, osim dvoje članova Slovenske demokratske stranke Janeza Janše, napisali su pismo u kojemu su tražili da Europska komisija ne odlučuje o pristupanju Hrvatske šengenskoj zoni. Formalno su to obrazložili time da je Komisija na kraju mandata pa odlučivanje o važnim pitanjima treba prepustiti novom sastavu. Stvarno je posrijedi bilo uvjerenje kako će predsjednik Jean-Claude Juncker zbog političkog prijateljstva s Andrejom Plenkovićem presuditi u korist Hrvatske. Ako je tako, onda slovenska politika ne može očekivati nepristranost ni od nove predsjednice Ursule von der Leyen, koja također pripada istoj stranačkoj obitelji kao Plenković. Slovenski političari tvrde, naime, da Hrvatska ne ispunjava ni tehničke ni političke uvjete za prijam u šengensku zonu zato što slabo štiti granicu s Bosnom i Hercegovinom od ilegalnih migranata i ne poštuje vladavinu prava, što je pokazala neprihvaćanjem odluke arbitražnog suda o granici.
Sve to tvrde političari države koja ima najslabiju vojsku u Europskoj uniji, a možda i u Europi, koja stalno pada na elementarnim NATO-ovim testovima borbene spremnosti. Sve se to tvrdi u državi u kojoj niču lokalne paramilicije, kojekakve štajerske garde i seoske straže, koje preuzimaju policijske poslove čuvanja granica i sigurnosti ljudi. Sve se to tvrdi u državi koja ima krajnje problematičnu obavještajnu službu koja - kada obavještajci ne štrajkaju - proizvodi svakakve skandale, od slanja “špijunskog kombija” u Hrvatsku do nerazvidna zapošljavanja prijateljice predsjednika vlade. Sve se to tvrdi u državi koja se od ilegalnih migranata štiti bodljikavom žicom na granici s Hrvatskom, koja se eufemistično naziva “tehničkom preprekom”. Je li recept za borbu protiv ilegalnih emigranata rastezanje tisuću kilometara bodljikave žice na granici s Bosnom i Hercegovinom? Je li bodljikava žica tehnički uvjet za pristup šengenskoj zoni?
Odnos prema pristupu Hrvatske šengenskoj zoni samo je nova epizoda u stalnoj protuhrvatskoj političkoj i medijskoj propagandi. Slovenska politika i s njom povezani glavni mediji proizveli su od ljeta dosad nekoliko afera koje su se naposljetku ispuhale kao mjehuri od sapunice. Najprije je nanovo oživljena “afera prisluškivanja”, kako se naziva kompromitiranje arbitražnog postupka o utvrđivanju granice s Hrvatskom. Bivši ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel napisao je 9. kolovoza 2019. u kolumni na portalu nova24tv.si: “Prema kriterijima klasičnoga međunarodnog prava, slovensko teritorijalno more (od Debelog rta do Piranskog zaljeva) nije imalo teritorijalni dodir s međunarodnim vodama. Slovenija nije imala izlaz na otvoreno, talijansko i hrvatsko, more. Prije 2009. godine slovenska vanjska politika htjela je dobiti fizički dodir slovenskog mora s međunarodnim morem.” Slovenski su političari znali, dakle, da prema klasičnome međunarodnom pravu Slovenija ne može dobiti fizički dodir s međunarodnim vodama pa su željeli to ostvariti pomoću “neklasičnoga” međunarodnog prava. Po svaku su cijenu htjeli izbjeći rješavanje graničnog spora na redovnim klasičnim međunarodnim sudovima i prisiliti Hrvatsku da pristane na neklasično sudovanje na ad hoc formiranu arbitražnom tijelu. Ostvarili su tu nakanu besprimjernim višegodišnjim ucjenama i blokadama ulaska Hrvatske u Europsku uniju, što je zemlji, neoporavljenoj od dugoga razornog rata, nanijelo nemjerljivu gospodarsku i političku štetu.
Vlada Jadranke Kosor popustila je pod ucjenama i “izvela” Hrvatsku pred suspektno arbitražno sudište na kojemu je sve bilo moguće: kontaktiranje slovenskih političara sa “svojim” sucem u tom tijelu i davanje naputaka kako da lobira kod drugih sudaca za “našu stvar”, ubacivanje novih dokumenata i naknadno mijenjanje sudskih spisa, informiranje o tijeku postupka i pravodobno interveniranje u njega itd. No flagrantno kršenje formalne pravne procedure, koja je izvor legitimnosti sudske odluke, nije bio problem. Problem je bilo to što je hrvatska obavještajna služba prisluškivanjem slovenskog suca i agentice saznala što se događa pa je Hrvatska napustila kompromitirani arbitražni postupak. Posebno povjerenstvo slovenskog parlamenta dugo je istraživalo tko je prisluškivao njihovu agenticu i suca, jesu li bili primjereno zaštićeni od prisluškivanja, jesu li poštovali upute nacionalne obavještajne službe, jesu li samovoljno razgovarali preko nezaštićenih komunikacijskih veza i sl. Naglasak istraživanja nije bio na tome zašto su radili nedopuštene stvari, nego kako su otkriveni da to rade. Afera je kulminirala ljetošnjim sazivanjem hitnog sastanka vladina tijela za nacionalnu sigurnost kako bi se raspravilo o spoznaji povjerenstva da je slovenske aktere arbitražnog postupka prisluškivala hrvatska obavještajna služba! Državna uzbuna završila je kao politička farsa.
Uslijedila je “afera Šuica”. Preuzevši navode iz hrvatskih medija o zahtjevu da se ispita podrijetlo imovine hrvatske kandidatkinje za članicu i potpredsjednicu Europske komisije, slovenski su mediji konstruirali nekakvu europsku aferu koja je trebala potopiti Šuicu. O njoj se izvješćivalo više nego o svim kandidatima za članove Europske komisije zajedno. Nije bila važna Šuica sama po sebi, nego kao simbol percipirana utjecaja hrvatske diplomacije u Bruxellesu. Kada je izabrana, nestala je iz medija kao da je nikad nije ni bilo. Uslijedila je šengenska afera. Ubrzo će doći odluka Europskog suda o slovenskoj tužbi koja će, kakva god bila, biti nov razlog za protuhrvatsku kampanju. U kratkim zatišjima kampanja se podgrijava malicioznim izvještajima o Thompsonu kao personaliziranome kolektivnom ustaši, o krahu turističke sezone, o propadanju hrvatske nogometne reprezentacije, o nakani Fortenove da uništi Mercator zbog čega su u Ljubljanu hitno pozvani Rusi itd. Prije desetak dana u Delu se, primjerice, pojavio članak “Kako preživjeti poplavu hrvatske hrane”. Jednostavno, treba pozvati Slovence da bojkotiraju hrvatsku robu. To smo naučili iz politički motivirana trgovinskog rata Srbije protiv Slovenije dok su još obje bile u jednoj državi.
Glavni je problem slovenske politike što uzroke svoje međunarodne nevidljivosti i neuspješnosti traži u drugima, a ne u sebi. U posljednjih desetak godina slovenska je politika poprimila krajnje neobične značajke. Razmjerno stabilan stranački krajolik kojim su dominirali liberali Janeza Drnovšeka na lijevoj i narodnjaci Janeza Janše na desnoj polovici političkog spektra razorila je implozija liberala koja je ostavila prazan prostor na koji su uskakale razne pseudostranačke organizacije.
Čudan niz zbivanja počeo je pobjedom netom osnovane Pozitivne Slovenije, političke organizacije ljubljanskoga gradonačelnika Zorana Jankovića, na parlamentarnim izborima 2011. Kako Janković nije dobio natpolovičnu većinu glasova u parlamentu da postane premijer, na to je mjesto zasjela Alenka Bratušek, koja se potom nastojala otresti Jankovićeva političkog pokroviteljstva. Kada su na kongresu 2014. izaslanici opet izabrali Jankovića za predsjednika stranke, Bratušek je odstupila, izazvala pad vlade i prijevremene izbore. Pozitivna Slovenija nije ušla u parlament, ali se u njega probila odcijepljena frakcija Bratuškove. Da Bratušek nije pala u postupku izbora za slovensku članicu Europske komisije, kandidiravši na kraju mandata svoje vlade de facto sama sebe za to mjesto, danas ne bi bilo ni tog ostatka ostataka Pozitivne Slovenije.
Nakon naprasna uzleta i sloma Pozitivne Slovenije na političku pozornicu stupa Stranka Mira Cerara, još jedna novoosnovana politička organizacija, koja je odmah pobijedila na parlamentarnim izborima 2014. dobivši 34,6 posto glasova. Zasnovana na klasičnu obrascu prijenosa karizme s oca, slavnog gimnastičara Mira Cerara st., na bezlična sina, odvjetnika Mira Cerara ml., stranka se na izborima 2018. srozala na desetak posto glasova. Sada Stranku demokratskog centra, kako joj je novo ime, podupire oko jedan posto birača pa na sljedećim izborima vjerojatno neće ući u parlament.
Nakon naprasna uzleta i sloma Cerarove stranke, na političku pozornicu stupa Lista Marjana Šarca. Na izborima 2018. dobila je samo 12,6 posto glasova, ali joj je to bilo dostatno da objedinjivanjem svega što postoji lijevo od centra i što se boji dolaska na vlast Janšine stranke, relativne pobjednice izbora, sastavi manjinsku koalicijsku vladu. Premda je čini pet stranaka, vlada nema većinu u parlamentu i ovisi o potpori svojeglave Ljevice koja položaj jezičca na vagi koristi za političko ucjenjivanje vlade. U vladi sjede dvoje bivših premijera, Alenka Bratušek i Miro Cerar, kao i Karl Erjavec, sadašnji ministar obrane i bivši ministar vanjskih poslova, koji svoju Demokratsku stranku umirovljenika polako vodi k političkom kraju. Predsjednik socijaldemokrata, druge koalicijske stranke po jačini, nesretni “vitez od terana” Dejan Židan, ministar poljoprivrede u prethodnoj Cerarovoj vladi koji je poražen u međunarodnoj bici za teran, postao je predsjednik parlamenta. Prava galerija političkih gubitnika!
Premijer Marjan Šarec, bivši načelnik općine Kamnik, široj je javnosti bio poznat kao pučki komičar Serpentišek koji je uveseljavao općinstvo u seoskim i provincijskim krčmama i domovima kulture. Temeljno je načelo njegova političkog rasuđivanja “zdrava kmečka pamet”, a temeljno retorično pravilo “rečeno po domače”. A “zdrava kmečka pamet” govori da ono što je dobro za tvoga susjeda nije dobro za tebe. Šarec nije naivan i neopasan. Kao i većina komedijaša koji nasmijavaju publiku priprostim, ali nerijetko surovim izrugivanjem drugih ljudi, i on je povremeno neugodan i opak. I dok nekako pleše na domaćem parketu, u inozemstvu djeluje kao izgubljen čovjek. Kamere ga obično snime kako sam lunja briselskim hodnicima. Nema izgleda da Šarec postane “politički prijatelj” bilo kome iz briselske nomenklature. Frustracije izazvane političkom inferiornošću na Zapadu on i njegova vlada nastoje zacijeliti aktivnošću na Balkanu, zasad najviše u Sjevernoj Makedoniji i Srbiji.
Staru kompetentnu političku elitu zamijenili su pretenciozni politički amateri s ideološki i politički neprofiliranim projektima za jednokratnu uporabu. Biraju ih birači, ali tko ih stvara? Tko planira te projekte, organizira ih i financira te ubacuje u medijski pogon? Desna oporba tvrdi da su njihovi stvarni tvorci i gospodari “strici iz ozadja” - pripadnici bivše komunističke oligarhije i nereformirane tranzicijske ljevice na čelu s Milanom Kučanom. Oni se prikazuju kao jezgra duboke države koja je otela Sloveniju njezinim pravim demokratskim tvorcima. Bilo kako bilo, nešto je trulo u slovenskoj politici i medijima. Na sreću, Hrvate i Slovence nemoguće je zavaditi toliko da se počnu masovno mrziti i ratovati. Nije slučajno što ta dva susjedna naroda nikad u povijesti - što nije uspjelo ni uzornim skandinavskim narodima i zemljama - nisu ratovala, pa neće to činiti ni u budućnosti unatoč huškačkim politikama.
