Europa mora biti na velikom oprezu otkad su Washington i Moskva obnovili utrku u naoružanju – ocjena je to uglednog analitičara Paula Taylora, jednog od urednika časopisa Politico i višeg suradnika think-tanka Prijatelji Europe.
Više od dvadeset i pet godina Taylor se bavi obrambenim pitanjima i ulogom Europe u “novom” svijetu, a kao dopisnik Reutersa izvještavao je iz Pariza, Teherana, Bonna i Bruxellesa. Bio je i šef Reutersova dopisništva u Izraelu te urednik za europska pitanja u Bruxellesu.
Trebaju li Europa i EU biti zabrinuti zbog nastavka utrke u naoružanju?
– Odluke SAD-a i Rusije da napuste Sporazum o eliminaciji nuklearnih projektila kratkog i srednjeg dometa (INF) u roku od šest mjeseci stavlja Europu u središte neželjene utrke u naoružanju. Kao i u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, Europa je u dometu ruskih raketa na kopnu bez ekvivalentnog američkog oružja na tlu.
Međutim, kontekst je drugačiji i nema potrebe vraćati američke rakete na kopnu kako bi se postiglo odvraćanje. Europljani imaju druge načine kompenzacije, uključujući jačanje konvencionalnih sposobnosti kao što su protuzračna obrana, izgradnju infrastrukture za brzo jačanje istočnog boka i stalnu modernizaciju njihovih nuklearno sposobnih zrakoplova. To je skupo, što će zahtijevati povećanu potrošnju Europljana.
Ima li šanse da se Vladimir Putin i Donald Trump vrate kontroli naoružanja?
– Male su šanse za to. Glavni je razlog taj što je Kina sada dovoljno velika nuklearna sila da uznemiri bilateralne američke i ruske strateške izračune. Sporazum INF ostavio je Washington i Moskvu izložene u Aziji kada su Kina i, u manjoj mjeri, Indija i Pakistan postali veći nuklearni igrači.
Sjedinjene Države i Rusija trebale bi imati interes u očuvanju obveza provjere i transparentnosti u ugovorima o kontroli naoružanja iz 1980-ih. Ali američki savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton uvijek se protivio bilo kakvim ograničenjima u moći SAD-a, tako da i to može pasti.
Kakvu ulogu ima Njemačka u obrani Europe?
– Uloga Njemačke je ključna jer ima najveće i najuspješnije gospodarstvo u Europi i ima fiskalni prostor da više troši na obranu. Ako bi Berlin dostigao izdvajanje 1,5 posto BDP-a za obranu, što je obećano NATO-u prošle godine i što je još daleko od cilja saveza od 2 posto, to bi značilo veliku razliku u europskim vojnim sposobnostima.
Ali, čini se da će vlada Velike koalicije ponovno pogaziti svoju riječ, jer je balansiranje proračuna veći prioritet. Njemačka može misliti da ima luksuz i po tom pitanju jer je okružena saveznicima – NATO-om i partnerima iz EU. Ali postoji mogućnost da će Sjedinjene Države dati prioritet saveznicima poput Poljske i Rumunjske.
Što će biti s Ujedinjenim Kraljevstvom nakon Brexita, što se može očekivati od obrambene suradnje s EU?
– Velika Britanija će ostati aktivna članica NATO-a i može pokušati nadoknaditi svoj gubitak utjecaja u EU čineći više u Savezu. Njezina sredstva za odvraćanje od nuklearnog oružja i nosači zrakoplova, kao i vrhunske obavještajne službe i specijalne postrojbe, ostat će važna sredstva za Europu. Ipak već gube zbog Brexita, na primjer tako što se isključuju iz ugovora o satelitskom navigacijskom sustavu Galileo, koji ima vojne namjene.
Britanija će vjerojatno morati prihvatiti ulogu podizvođača u europskim projektima industrije oružja koji se financiraju iz novog Europskog obrambenog fonda i Europskog plana za industrijski razvoj obrane. EU bi bila luda da isključi najsuvremenije britanske tvrtke iz svojih planova za suradnju u vezi s oružjem. To bi je samo gurnulo dublje u ruke Sjedinjenih Država.
Koji su zadaci u obrani malih zemalja EU, kao što je Hrvatska?
– Nakon što su se srednjoeuropske i baltičke zemlje pridružile NATO-u, u početku nije bilo vojnih planova za njihovu obranu. To se postupno mijenjalo s razvojem strategije jačanja. Od ruske vojne intervencije na Krimu i u istočnoj Ukrajini Savez je rasporedio male zajedničke oružane snage u Estoniji, Latviji, Litvi i Poljskoj kako bi pokazao potporu tim zemljama i jasno stavio do znanja da bi svaka ruska agresija odmah susrela savezničke vojnike, internacionalizirajući svaki sukob.
Strategija jačanja bila je provedena u Norveškoj prošle jeseni, otkrivajući neke velike praznine u sposobnosti za brzo premještanje snaga u krizi. Te praznine, koje uključuju uzletišta za zrakoplove, mostove, ceste i željezničke veze, moraju se otkloniti uz pomoć strukturnih fondova EU za “vojnu mobilnost”. Postoje i birokratske prepreke za premještanje postrojbi i opreme preko granica, čak i unutar šengenske zone, koje je potrebno ukloniti. Hrvatska bi mogla imati koristi od tih sredstava, kao i obližnja talijanska luka Trst, koja bi bila ključna za jačanje Slovenije i Hrvatske u krizi.
Koliko su prijeteća nova Putinova oružja?
– Postoji mnogo razloga za sumnju da Putin namjerno previđa planirane i postojeće nove sposobnosti Rusije za zastrašivanje drugih. Moskva je sigurno postigla napredak u hipersoničnoj tehnologiji i upotrebi bespilotnih letjelica, ali zapadni vojni analitičari sumnjaju u njezinu sposobnost da ih integrira u svoj obrambeni sustav.
Je li realno da uskoro budu oformljene zajedničke europske obrambene snage?
– Nije korisno govoriti o europskoj vojsci na način kako su to radili Emmanuel Macron i Angela Merkel. Francuske poruke o “europskoj strateškoj autonomiji” više plaše Europljane nego što ih mobilizira, jer izazivaju nerealna očekivanja i zvuče kao da je Europa spremna upravljati prijetnjama iz Rusije ili sigurnosnim izazovima na Bliskom istoku bez SAD-a i izvan NATO-a.
Koji su onda prioriteti Europe kada je riječ o obrani?
– Europa zapravo treba razviti vlastite vojne sposobnosti. U našim oružanim snagama imamo više od milijun Europljana i zajednički trošimo oko 40 posto američkog obrambenog proračuna. Moramo koristiti instrumente EU kao što su zajedničko financiranje istraživanja i razvoja i subvencionirati zajednički nabavljenu obrambenu opremu. Moramo koristiti i strukturne fondove EU kako bi se poboljšala vojna mobilnost.
Također moramo više koristiti postojeće europske borbene skupine, sastavljene od dodijeljenih nacionalnih snaga, u mirovnim i stabilizacijskim misijama. To često možemo učiniti pod okriljem NATO-a kako bismo izbjegli nepotrebno dupliciranje zapovjednih struktura. Ponekad to možemo učiniti pod nacionalnim zapovjedništvom za manje operacije. I, naposljetku, potrebno nam je malo osoblja europskog vojnog stožera za zajedničke operacije kada se NATO odluči da neće sudjelovati u nekoj akciji. Ne možemo biti pobornici mira u svijetu ako nemamo vjerodostojnije oružane snage. (Jurica Körbler)
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Maksim Jusin kolumnist je i vanjskopolitički komentator utjecajnog moskovskog lista Komersant, nekadašnji dopisnik moskovske Izvestije iz Afganistana, a u vrijeme rata u Hrvatskoj prvi je u ruskim medijima počeo objavljivati i “hrvatsku stranu priče” te je tijekom rata boravio u Hrvatskoj, Srbiji i BiH. Smatraju ga jednim od najboljih poznavatelja rusko-američkih odnosa.
Nalazi li se svijet na pragu nove utrke u naoružanju kakvoj smo svjedočili tijekom Hladnog rata? Što sada nakon izlaska SAD-a iz sporazuma o raketama srednjeg i kratkog dometa?
– Za sada je počela tehnološka utrka. I Rusija i SAD razvijaju nove i suvremene tipove naoružanja. Putin govori kako Rusija razvija nove revolucionarne sustave kako bi ostvarila prednost nad SAD-om za mnogo godina unaprijed. To je za sada tehnološka, ali i propagandna utrka, ali ako Rusija uđe u novu utrku, onda riskira ponoviti sudbinu SSSR-a, kada ekonomija nije mogla pratiti SAD i na kraju je došlo do sloma.
Iz Kremlja dolaze informacije i uvjeravanja kako je Putin svjestan te situacije. Rusija traži izlaz u jeftinim, ali efikasnim sustavima naoružanja koji joj garantiraju sigurnost i poziciju jednog od glavnih svjetskih političkih čimbenika te da SAD ima svijest kako ruske rakete mogu pogoditi bilo koji cilj na njegovu tlu. Iz Kremlja uvjeravaju da takvi sustavi postoje, da se razvijaju te da to ni na koji način neće ugroziti našu ekonomiju.
No dojam je da Rusija militarizira svoju politiku i društvo te da je prilično ratoborna, a pritom se, prema istraživanjima, više od pola Rusa boji trećeg svjetskog rata.
– Dakle, o militarizaciji politike i propagande može se odgovoriti potvrdno, ali o ekonomiji ne. Naime, pogledajte brojke – ruski vojni budžet je 44 milijarde dolara, a američki iznad 600 milijardi. Rusija je u tome na nivou Japana. Ruska ekonomija nije “ratna”. Trenutačno nikakva opterećenja te vrste nema. No ako gledate medije bliske Kremlju, pogotovo neke tv-kanale, onda vam se čini da je militarizacija društva i države u punom jeku.
Kada njih slušate i gledate, dojam je da je Rusija utvrda u obruču te da SAD nema nikakvu drugu politiku nego poraziti i osvojiti Rusiju. Ekonomija živi nekim drugim životom, ali na Zapadu rado prenose taj borbeni duh dijela medija, čime se dobiva obratni efekt i pomaže ovdašnjim jastrebovima. No prvi je koji tjera vodu na mlin ruskim radikalima Donald Trump, svojim neobuzdanim napadima na Rusiju.
Njegova retorika nije ništa manje ratoborna i prijeteća, ali Rusija ispada “crvena krpa”. To je začarani krug u kojem se jastrebovi s obje strane uzajamno hrane.
Za Rusiju NATO nije saveznik ni partner, nego joj je suparnik, pa i neprijatelj.
– Da, ali zašto? Pa postavlja li SAD svoj raketni sustav u Poljsku i Rumunjsku!? Jesu li vojne postrojbe NATO-a na ruskim granicama u baltičkim državama!? Pompeo, Bolton i ostali iz Trumpove ekipe jako bi se dobro složili s našim jastrebovima iz Ministarstva obrane i armije. Rusija u ovom trenutku ima šansu da trenutni “sukob” ili napetosti sa Zapadom dovede u pat-poziciju. Rusija pametnom igrom to može.
Alternativa je kapitulacija, a na to Rusija neće pristati. Nemojte stavljati Rusiju u bezizlaznu situaciju, jer ako budemo stjerani u kut, a mi smo, ipak, nuklearna sila, može biti svačega. Budite sigurni – u slučaju konvencionalnog rata u kojem bi Rusija bila na pragu poraza, siguran sam da bi uporabila nuklearno oružje. U to nema nikakve sumnje!
No, ipak, ekonomski je Rusija daleko od zemalja s kojima se “utrkuje”, ona je na nivou sa Španjolskom, živi uglavnom od nafte i plina, sankcije su joj ipak naudile.
– Mislim da su u Kremlju svjesni upravo te činjenice nesrazmjera o kojem govorite, između Rusije i Zapada, ali oružje o kojem govori Putin očito se stvara i daje sigurnost Rusiji da se može nositi sa Zapadom i potvrditi svoje ambicije u međunarodnoj politici.
Koliko to može utjecati na standard stanovništva, jer Rusi su zadnjih godina ipak počeli živjeti jako dobro, a eventualna odricanja bi mogla utjecati na političku situaciju?
– Danas nije tako katastrofalna perspektiva, kakvom se činila 2015. godine, kada se osjećao zastoj u razvoju. Danas ekonomija ima rast od nekih 2 posto, što nije dovoljno da bi se otvarao šampanjac, ali svakako je negativan trend obustavljen i dolazi do rasta. Rusiji u korist svakako ide i sadašnja cijena nafte.
U Rusiji tek cijena ispod 65 dolara za barel može značiti zvono za uzbunu, Rusija može ne samo izdržati nego se sasvim komforno osjećati. No, s druge strane, sankcije su potaknule i razbudile uspavane dijelove ekonomije, poput poljoprivrede koja posljednjih godina bilježi značajne trendove rasta.
Zapad bi trebao odbaciti bilo kakva nagađanja o tome da se u Rusiji može dogoditi bunt sličan onome u Ukrajini. Trenutačno takva “opasnost” ne postoji. Ovdje su ljudi uvjereni da su Ukrajinci time upropastili državu i naciju, i to poput cjepiva jako djeluje na Ruse.
Znači, Putin je siguran, bez obzira na određeni pad popularnosti?
– Da, sadašnja politička nomenklatura nije ugrožena.
NATO se širi i dalje, što u Rusiji izaziva gotovo bijes.
– Mi danas moramo stvoriti atmosferu i u Rusiji i na Zapadu da nismo neprijatelji. Dobro, neka se NATO širi, neka u njega uđe i Srbija, ali to samo znači da u NATO-u Rusija ima sve više svojih lobista. Razmišlja li NATO i o tome? Smatram da može doći do smirenja ako EU počne razmišljati glavama Francuza i Nijemaca, a ne Poljaka i Estonaca jer time se samo ojačavaju ovdašnji radikali.
Zašto je EU podržao ukrajinsku provokaciju s Krimskim mostom i uveo dodatne sankcije? Svi znaju da je to bila provokacija, ali Zapad nije smirio Kijev, nego je samo potaknuo ovdašnje antizapadne osjećaje. Trump gura EU u sukob s Rusijom, a trebalo bi doći do dijaloga Europe i Rusije dok u SAD-u ne dođe netko smireniji od Trumpa.
Zar je Zapad krivac za novu napetost u odnosima?
– Ne, nikako. Rusija je učinila mnoštvo grešaka u koracima kada je Ukrajina u pitanju, ali iz toga je izvukla pouku i garantiram da Putin ne razmišlja ni o novim “Krimovima” ni o novim “Dombasima”. Kao što je Zapad napravio mnoštvo idiotskih grešaka u Siriji i Libiji. Rusija je za tri godine riješila pitanje Sirije, s kojom Zapad i zemlje regije nisu znale što bi i kako bi. Realnost onoga što je Rusija napravila u Siriji danas prihvaćaju svi.
Kina, recimo, ima rakete koje mogu pogoditi bilo koji kutak Rusije.
– Politika Trumpa prema Kini i Rusiji nas baca u zagrljaj. Kina nije opasnost za Rusiju. Mi nismo saveznici, ali smo u trenutnoj situaciji pragmatični partneri. Kineskom vojnom ugrozom u Moskvi se nitko ne bavi. (Vlado Vurušić)